Danas se Vjera ne suočava s posebnim herezama poput onih u prošlosti – arijanizma, manihejstva, albigenza, muhamedanstva (islam) – niti je u opasnosti neke opće hereze, kao što je to bilo kada se trebala suočiti s Protestantskom revolucijom od prije tri-četiri stotine godina. Neprijatelj s kojim se Vjera sada mora suočiti, a koji možemo nazvati “Moderni napad”, ogroman je napad na same temelje Vjere – na samo postojanje Vjere. A neprijatelj koji nas sada napada sve je više svjestan činjenice da ne smije postojati pitanje neutralnosti. Snage koje se danas suprotstavljaju Vjeri namjeravaju je uništiti.
Znamo naravno da Katolička Crkva ne može biti uništena. Ali ono što ne znamo je u kolikom opsegu će preživjeti; kolika je njezina moć obnavljanja, odnosno moć neprijatelja da je potiskuje do njezinih posljednjih crta obrane, sve dok se ne čini kako je došao sam anti-Krist i da će se odigrati konačan rasplet. Takav trenutak je borba s kojom se svijet trenutno suočava.
Mnogima koji ne suosjećaju s katolicizmom, koji su naslijedili staro protestantsko neprijateljstvo prema Crkvi (iako je doktrinarno protestantizam već mrtav) i koji smatraju da bi svaki napad na Crkvu nekako trebao biti dobra stvar, bitka se opisuje ili predstavlja kao napad na ono što oni nazivaju “kršćanstvo”.
Govor i pisanje ove vrste su uzaludni jer u konačnici ništa ne definiraju. Ne postoji religija zvana “kršćanstvo” – nikad nije postojala takva religija.
Postoje i uvijek će postojati Crkva i razna krivovjerja koja proizlaze iz odbacivanja pojedinačnih crkvenih učenja od strane ljudi koji i dalje žele zadržati ostatak njezinog učenja i morala. No nikada nije bilo, nikad ne može biti, niti će biti, opće kršćanske religije koju ispovijedaju ljudi koji prihvaćaju neka središnja važna učenja, a pristaju se razlikovati u drugima. Od početka je uvijek bila, i uvijek će biti, Crkva s jedne strane i različite hereze s druge strane, koje su osuđene na propadanje, ili su, poput muhamedanstva, izrasle u zasebnu religiju. Zajedničkog kršćanstva nikada nije bilo i nikada ga ne može biti, jer nikada nije postojalo.
Nema bitne doktrine po kojoj bi se, ako se s njom možemo složiti, mogli razilaziti u nekoj drugoj: kao na primjer, prihvatiti besmrtnost, ali poricati Trojstvo. Čovjek će se zvati kršćaninom iako poriče jedinstvo kršćanske Crkve; on će sebe nazvati kršćaninom iako poriče prisutnost Isusa Krista u Presvetom Sakramentu; on će se bez problema nazvati kršćaninom iako poriče Utjelovljenje.
Ne; razdor je između Crkve i Anti-crkve – između Crkve Božje i Božjeg protivnika – Kristove Crkve i crkve Antikrista.
Hilaire Belloc (1870. – 1953.), “Velike hereze”
…
Nije moguće povući paralelu između Katoličke crkve i bilo koje druge institucije. Nije ju moguće povući ni između Katoličke crkve i bilo kojeg drugog sustava mišljenja ili ponašanja koje je osmislio čovjek. Ona je potpuno zasebna institucija. Ono što vrijedi za njezina utemeljitelja vrijedi i za nju -sve ono što njoj ne pripada jest njoj suprotno, budući da ona tvrdi, a tu tvrdnju podupiru i njezini sljedbenici, da je upravo njezin glas jedini mjerodavan glas na zemlji.
Njezina učenja nisu zaključci do kojih se došlo pokusima ni osobnim emocionalnim doživljajima. Još manje su ti zaključci nečija mišljenja, vjerojatnosti ili moda. Oni koji su izvan nje ne prihvaćaju njezinu jedinstvenost, niti ta jedinstvenost prihvaća njih. U njoj nema graničnog područja na kojemu bi postojali nekakvi parcijalni sporazumi sa zabludama niti između nje i onoga što je njoj više ili manje slično, odnosno onoga što je njoj više ili manje blisko postoji protok ili zajedničko mjesto susreta.
Njezine su granice strogo određene, i to ne samo u smislu njezina nauka i tvrdnje o njezinu Božanskom podrijetlu nego i u smislu njezina sustava i sadržaja. Unutar njezinih zidova sve je istovrsno, a izvan njih sve je od nje različito. Svima koji toj instituciji pripadaju potpuno je jasno da je ona diljem svijeta jedinstvena osobnost.
Hilaire Belloc, “Stari i novi neprijatelji Katoličke crkve”
