Današnja Božja riječ govori nam o rastu, i poziva nas na RAST. Doživljavamo svakodnevno kako sve oko nas raste …, i u tome treba prepoznati skrivenu Božju poruku koja nas želi spasiti od kržljavosti, od usahlosti.
Prorok nam govori o rastu cedra predivnog od grančice uzete s vrha cedra velikoga. Da bismo dakle i sami rasli trebamo u tome cedru prepoznati Krista koji nam je s vrha Božjega donio život u ovu našu (smrtnu) sredinu…
Isus nam o tome govori kroz prispodobe o sjemenu bačenom u zemlju koje klija i raste, te o sjemenu gorušičinu koje iako najmanje izraste u veliku biljku.
Ovdje nam tako i jednu i drugu prispodobu o rastu povezuje s rastom kraljevstva Božjega u nama samima.
Sjeme koje je posijano u zemlju, i sjeme koje je najmanje, želi se zapravo razviti u našem životu i postati pokretačka snaga u nama koja sve ispunja…
ČOVJEK RASTE TEK ISPUNJEN ONIM BOŽJIM, ZAHVAĆEN BOŽJIM DJELOM.
Tek Božje sjeme donosi nam potpuni rast (… do mjere uzrasta punine Kristove – Ef 4, 13), snagu ispunjenosti iz koje onda možemo i imamo što dati… Potrebna je naša suradnja, kooperativnost, da bi se to dogodilo (… poradimo te sve uzraste u Njega – Ef 4, 15).
KOJEM RASTU DAJEMO PROSTORA U SVOM ŽIVOTU?
Ispravan hod rasta u Bogu lijepo je izrazio sv. Pavao u riječima – Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju! (2 Kor 5, 7).
I to je jako bitno… Do čega dakle više držimo: do vidljivog ili do nevidljivog. Samo nevidljivo na kraju rezultira i vidljivom snagom koja ima što reći i dati… Ono nevidljivo se na kraju utjelovljuje u srcima onih koji su prihvatili poruku Božju…
Mi imamo što reći svijetu kojim hodimo tek ako smo zahvaćeni iznutra porukom, Božjom novošću. Jer nemamo mi što novoga ponuditi po sebi samima, po svojoj vlastitoj pameti, ako nismo rasli u Domu Gospodnjem (vidi Ps 92, 14).
POTREBNO NAM JE — BITI NASAMO S ISUSOM!
Što moram učiniti da postanem mjesto ugodnog boravka za ptice nebeske (vidi Mk 4, 32)? Isus nam govori kako je kraljevstvo Božje „kao …“ i „poput…“, ali nam ne kaže kakvo je kraljevstvo Božje zapravo. Zašto? Zato što ono treba zahvatiti naš život da bismo kroz iskustvo imali odgovor na ono što nadilazi naše riječi…
Postaje nam dakle jasnije sada zašto je Isus svojim učenicima sve još nasamo razjašnjavao (vidi Mk 4, 34). I nama je potrebno to dodatno vrijeme s Isusom, jako nam je potrebno to dodatno nasamo s Isusom. Jer ona biljka Kraljevstva raste i razvija snažnu krošnju u nama upravo u tom ozračju.
Svi se mi možemo razviti na mjeru Božjeg prebivanja u nama… To su one ptice nebeske u krošnji… Kad biljka Božjeg kraljevstva razraste u nama, tada se i ono nebesko nastanjuje u nama…
SAMO ONAJ KOGA JE ISPUNILO ONO BOŽJE POSTAJE DRUGIMA MJESTO TRAŽENJA BOGA.
Čovjek zahvaćen Božjim rastom ne prestaje rasti, uvijek ima što dati. Kao što kaže u Ps 92, 15: Rod donose i u starosti, sočni i puni svježine.
NAOČALE VJERE
Djed je svom unuku često objašnjavao prekrasne stvari o Bogu, o ljepoti kraljevstva Božjega, o ljepoti života po Božjim zapovijedima i sl. Nakon nekog vremena unuk će s udivljenjem svome djedu: „Ah, djede prekrasno! Ali kako ti to djede sve znaš, gdje si sve to vidio? I ja bih volio jednog dana biti tako mudar kao ti.“
„Trebaš se, dragi moj, naučiti gledati kroz naočale vjere. Tada ćeš vidjeti dalje i dublje.“, djed će svom unuku.
Ubrzo je sinulo nešto u glavi unučića, te je odjurio do obližnje optičarske radnje. Češkajući se po glavi obilazio je od jednih do drugih naočala koje su bile izložene.
Primijeti to vlasnik radnje pa će mu: „Mogu li vam kako pomoći mladi gospodine?“
„O da, molim vas, možete li mi pokazati naočale vjere kakve ima moj djed. Ja bih svakako želio iste takve, ali nisam siguran koje su od ovih ovdje.“, dječak će s puno očekivanja.
„Ah to, naočale vjere?!“, vlasnik će radnje, shvativši odmah o čemu je riječ, pa će dječaku: „Znam tvoga djeda, i vjeruj mi ti ih već imaš pa ti druge nisu potrebne.“
Na te riječi otrči dječak sav sretan ponavljajući: „Ja ih već imam. Ja već imam naočale vjere.“
Isus nam danas govori o kraljevstvu Božjem i načinu kako ono raste i djeluje u ovom našem svijetu. Kroz naočale vjere treba promatrati Božje tajne koje su posijane svuda oko nas.
Da bi se vidjelo njihovu ljepotu, njihovu otajstvenu veličinu treba nam raspoložiti srce za njih. Tada njihova snaga počinje djelovati i rasti u nama sve dok nas posve ne zahvati i prožme. Tada ono što je bilo nezamjetno preobražava i čitavu stvarnost oko nas.
