Otvoreno pismo kardinalu Jean-Claudeu Hollerichu, SJ
Vaša Eminencijo,
U članku nedavno objavljenom na velikoj njemačkoj katoličkoj internetskoj stranici, sugerirali ste da pitanje može li Crkva zaređivati žene nije konačno riješeno: „Ne mogu zamisliti kako Crkva može dugoročno opstati ako polovica Božjeg naroda trpi jer nema pristup zaređenoj službi.” Ostavimo li na trenutak po strani pitanja što je to patnja i na koji način Crkva svojom drevnom praksom pozivanja isključivo muškaraca u svete redove uzrokuje patnju, vaša formulacija otvara pitanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Sugerirate li, primjerice, da je nešto bitno pogrešno u katoličkom razumijevanju svetih redova tijekom dva tisućljeća? Kako bi se takva tvrdnja uskladila s Gospodinovim obećanjem da će očuvati svoju Crkvu u istini kroz trajno izlijevanje Duha Svetoga (Iv 15,16; 16,13)? Pitanje tko može biti primljen u svete redove nikada se nije smatralo sporednim pitanjem crkvene discipline; shvaćalo se kao pitanje koje zahvaća samu narav zaređene službe, koja je sastavni dio strukture Crkve — a Crkva je Kristovo djelo, a ne naše. Je li Crkva pogrešno shvaćala Krista tijekom dvije tisuće godina? Ili je Krist pogriješio u ustrojavanju Crkve i njezine zaređene službe onako kako su bile ustrojene tijekom dva tisućljeća?
Što se tiče vaše nemogućnosti da zamislite budućnost Crkve u kojoj žene nisu pozvane u svete redove, ne upućuje li to na prilično klerikalističko razumijevanje života Kraljevstva koji sada živimo (Mk 1,15)? Ako je Kraljevstvo provalilo u povijest tijekom Gospodinova boravka među nama, i ako je to provaljivanje — zajedno s obećanjem vječnoga života — stvarnost u kojoj sada živimo (ma koliko je često zaboravljali), kako onda „polovica Božjeg naroda” može biti lišena punine života u Duhu? I što vaš strah za budućnost govori o vašem razumijevanju proboja Kraljevstva u prošlosti? Je li Blažena Djevica Marija bila lišena punine života Kraljevstva koje je naviještao njezin sin zato što je nije pozvao u svete redove? Jesu li to bile Katarina Sijenska, Terezija Avilska i Edith Stein, sve zaštitnice Europe? Je li to bila vaša majka? Je li bila moja?
Tu je i sadašnjost. Katolička Crkva ozbiljno shvaća božansku objavu, što znači da Božje stvaranje ljudi kao muškaraca i žena — jednako ljudskih, različito ljudskih i komplementarno ljudskih — nije bilo tek pitanje Stvoriteljeva djelovanja kroz mehanizme evolucijske biologije. Postanak 1,27 — „Muško i žensko stvori ih” — nije puki opis; on objavljuje duboke istine ugrađene u ljudsko stanje. Zato Katolička Crkva ne prihvaća i ne može prihvatiti kasnomodernu i postmodernu umišljenost o uniseks čovječanstvu u kojem se muškost i ženskost svode na različitu anatomiju.
U petom poglavlju Poslanice Efežanima sv. Pavao opisuje odnos Gospodina prema Crkvi kao zaručnički: Gospodin ljubi Crkvu kao što muž ljubi svoju ženu. Zaređeni svećenik, kako ga razumije Katolička Crkva, utjelovljuje taj zaručnički odnos Krista i Crkve. Svećenici nisu tek članovi klerikalne kaste ovlašteni obavljati određene crkvene funkcije. Naprotiv, zaređeni svećenik jest ikona Krista Velikog Svećenika, zaručnika Crkve.
Uniseks kulture teško razumiju tu ideju. Isto vrijedi i za kulture koje zamišljaju da se dva muškarca ili dvije žene mogu „vjenčati”. No Crkva nije dužna podlegnuti zabludama bilo koje kulture. A zasigurno ne može žrtvovati tim zabludama svoje uvjerenje da je Bog objavio važne istine o našoj ljudskosti kada je Duh Sveti nadahnuo autora Postanka 1,27 da napiše to što je napisao, kao i kada je isti Duh nadahnuo sv. Pavla da napiše Poslanicu Efežanima 5.
Sv. Pavao također opisuje taj zaručnički odnos Krista i Crkve, koji je ključan za katoličko razumijevanje tko može biti pozvan u svete redove, kao „veliko otajstvo” — što znači duboku istinu vjere koja se može shvatiti samo u ljubavi, koliko god je nastojali intelektualno razumjeti. Dopustite prijedlog, Vaša Eminencijo, da pastiri Crkve trebaju izbjegavati stvaranje dodatne zbrke (i, doista, svake patnje koju takva zbrka uzrokuje) tako da pomažu Božjem narodu prigrliti otajstva vjere u ljubavi, umjesto da sugeriraju kako ono što je riješeno božanskom objavom i autoritativnim naukom Crkve (u apostolskom pismu Ordinatio Sacerdotalis iz 1994.) zapravo nije riješeno.
