U više sam navrata govorio o ključnom pitanju za Crkvu: formaciji kandidata za svećeništvo. Danas se ponovno osvrćem na tu temu, i to na 20. godišnjicu smrti svetog Ivana Pavla II., koji je zbog nacizma i komunizma koji su poharali njegovu rodnu Poljsku potajno studirao za svećenika, a koji je, kao papa, zajedno s tadašnjim kardinalom Josephom Ratzingerom – kasnijim nasljednikom, Benediktom XVI. – učinio mnogo kako bi djelomično popravio kaos postkoncilskog razdoblja.
Smanjenje broja svećenika – 406.996 u svijetu 2023., što je 734 manje nego 2022., prema službenim podacima Svete Stolice – zabrinjava. Također zabrinjava i nagli pad broja bogoslova: prema istim vatikanskim statistikama, bilježi se stalan pad od 2012., a broj je s 108.481 u 2022. pao na 106.495 u 2023. S druge strane, broj biskupa porastao je s 5.353 u 2022. na 5.430 u 2023. U žurbi Rima da “dovede sve u red” za nadolazeća vremena, i dalje se imenuju osobe istog usmjerenja. Sterilnost tipična za progresivizam u pogledu svećeničkih zvanja ne čini se primjenjivom na biskupska zvanja – osobito ako dolaze iz poznatih “krugova”, unatoč stalnim kritikama “karijerizma”.
Ušao sam u Metropolitansko sjemenište Bezgrešnog začeća u Nadbiskupiji Buenos Airesa tijekom zasjedanja Drugog vatikanskog koncila. Dok sam još bio mladi svećenik, povjerena mi je organizacija biskupijskog sjemeništa u San Miguelu, predgrađu Buenos Airesa, gdje sam deset godina bio rektor. Odatle sam otišao kada me sveti Ivan Pavao II. imenovao pomoćnim biskupom nezaboravnog kardinala Antonija Quarracina u Buenos Airesu.
Kao koadjutor, a zatim kao nadbiskup La Plate, svakog sam tjedna posjećivao Veliko sjemenište svetog Josipa; subotom sam držao predavanja, a potom slavio misu. Tijekom tih rasprava, kroz godinu dana, objašnjavao sam Presbyterorum ordinis, dekret o životu i službi svećenika. To sam učinio dvaput tijekom dugog, 20-godišnjeg razdoblja službe u nadbiskupiji.
Svoje sam godišnje odmore u veljači uvijek provodio sa bogoslovima u ladanjskoj kući San Ramon u Tandilu, što mi je omogućilo da s njima vodim duge razgovore. Tijekom godine bio sam im dostupan kad god su me željeli ili trebali vidjeti. Kao profesor na Fakultetu teologije Papinskog katoličkog sveučilišta u Argentini imao sam priliku susretati kandidate za svećeništvo iz različitih biskupija koji su tamo studirali. Temeljito sam proučio spomenuti koncilski dokument, kao i Optatam totius, dekret o svećeničkoj formaciji.
Svoje osobno iskustvo spominjem jer mi pažljivo promišljanje i raznovrsna iskustva omogućuju da na ovoj točki svog života pokušam napraviti sintezu svećeničke formacije prema Drugom vatikanskom koncilu te, gledajući u budućnost, predložim načine za prevladavanje krize duhovnih zvanja.
Ovaj rad uključuje kritike produženja tzv. “duha Koncila” u sadašnjoj stvarnosti Crkve, koja prolazi kroz jedno od svojih najtežih razdoblja. Potvrdu ove prosudbe dobio sam i od kardinala Roberta Saraha, milosrdnog bivšeg prefekta Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.
Nada uvijek podrazumijeva određenu dozu radosti, ali ako je autentično teološka, uključuje i jasnoću razmišljanja, realizam i suze. Tjeskobna molitva starog Izraela također je i molitva novog: „Zašto si srušio njezine ograde da je beru svi što putem prolaze? … Posjekoše je, ognjem spališe“ (Ps 79,12.16). Vinograd, tajanstveno opustošen uz dopuštenje božanske providnosti, jest Kristova Crkva. Štoviše, prema evanđeoskom nauku, pastirska služba uključuje tešku i opasnu zadaću tjeranja vukova od stada; loša je strategija pokušavati s njima sklopiti prijateljstvo ili, još gore, hraniti ih.
Po mom mišljenju, Drugi vatikanski koncil obuhvaća tri fenomena, koja se često miješaju na štetu ispravne interpretacije. Prvi je povijesni događaj u cjelini: njegovo sazivanje od strane Ivana XXIII., kasnija priprema, rad komisija koje su izradile nacrte za predlaganje koncilskim ocima, razvoj rasprava u bazilici svetog Petra, suprotstavljanje različitih teoloških i pastoralnih pozicija, intervencije Pavla VI. te zaključenje sabora.
Trebat će prije svega uzeti u obzir dokumente koje je taj Koncil odobrio, a koji su imali namjeru biti pastoralni, a ne dogmatski, te plan obnove Crkve – aggiornamento, kako se u to vrijeme govorilo do iscrpljenosti – kao i njegovo prihvaćanje i primjenu reformi koje je odlučila Sveta Stolica. Aggiornamento znači „ažuriranje“ – to je bila namjera sabora, kao što se događalo mnogo puta u povijesti Crkve.
Druga dimenzija proizlazi iz samih koncilskih dokumenata. Strogo govoreći, to je sam Koncil, pri čemu – ponavljam – treba imati na umu da se definirao kao pastoralni, a ne dogmatski, premda u njegovim konstitucijama i drugim oblicima učiteljstva nije nedostajalo dogmatskog sadržaja, osobito nauka prethodno utvrđenog. Teologija Koncila prirodno odražava teologiju 20. stoljeća i pokrete biblijske, liturgijske, teološke i duhovne obnove, koji su predlagali „povratak izvorima“ kroz brojne inicijative i razne publikacije. Odobrene dokumente treba razlikovati od kasnijih odredbi Svete Stolice za provedbu reformi. Na temu svećeničke formacije postoji obilje postkoncilskog zakonodavstva, kao i izjava vrhovnih pontifeksa u enciklikama, homilijama i katehezama.
Uz dvije stvarnosti koje sam pripisao Drugom vatikanskom koncilu, postoji i ono što se naziva „duhom Koncila“. Ovdje taj izraz uzimam u pejorativnom smislu. Ova je etiketa gotovo pala u zaborav, ali pola stoljeća bila je zastava progresivizma, svih doktrinarnih i praktičnih samovolja koje su otvorile bolne rane podjela u crkvenom tijelu, izražene ili prikrivene raskole koji su narušili kontinuitet života odraženog u homogenom razvoju katoličke istine. Taj razvoj mora uvijek napredovati „in eodem scilicet dogmate, eodem sensu, eademque sententia“ („u istom dogmu, istom značenju i istom sudu“), kao što je zlatno pravilo svake autentične obnove izrazio sveti Vinko Lerinski u svom Commonitoriumu. Heterogenost, odnosno izmjena istine, jest zabluda i na kraju hereza.
Kao što je bila na mnogim drugim raskrižjima svoje povijesti, Crkva Kristova, sada već u trećem tisućljeću, kreće se prema Drugom dolasku Gospodnjem, tješena Duhom Svetim, vođena svojim pastirima i neprekinutim svjedočanstvom svetaca: mučenika, ispovjednika i djevica.
nadbiskup Aguer
