Ovaj kratki članak kritički analizira članak 1. motu proprija Traditionis Custodes (2021.), koji tvrdi da liturgijske knjige reformirane od Pavla VI. i Ivana Pavla II. predstavljaju „jedini izraz lex orandi Rimskog obreda.“
Ova tvrdnja, ako se tumači kao isključiva i obvezujuća, podrazumijeva objektivni prekid s organskom liturgijskom Predajom Crkve, proturječi prethodnom učiteljstvu i uvodi teološki nestabilno načelo: zastarjelost prijašnjih liturgijskih oblika koji su stoljećima izražavali katoličku vjeru. Ovaj esej pokazuje kako takvo stajalište može proizvesti oblik latentnog raskola — ne kod onih koji čuvaju tradicionalnu liturgiju, nego kod onih koji niječu njezinu crkvenu i teološku legitimnost.
- Uvod: bez presedana i destabilizirajuće
Članak 1. motu proprija Traditionis Custodes, koji je papa Franjo promulvirao 16. srpnja 2021., uvodi načelo nikada prije izraženo u tako apsolutnim terminima u novijoj povijesti učiteljstva:
„Liturgijske knjige koje su promulvirali sveti oci Pavao VI. i Ivan Pavao II. […] jedini su izraz lex orandi Rimskog obreda.“
Ova tvrdnja ne uređuje samo uporabu Misala svetog Pija V. (izdanje iz 1962.), nego ga implicitno isključuje iz same definicije službene molitve Latinske Crkve. To postavlja ključno pitanje: može li nova liturgijska reforma, koliko god bila autoritativna, proglasiti samu sebe jedinim nositeljem lex orandi, dok prethodnu liturgiju relegira u zastarjel, tek toleriran ili teološki prevladan izraz? A ako je to moguće, koji su doktrinarni, kanonski i zajedničarski učinci takvog isključenja?
- Lex orandi kao obvezujuće teološko načelo
Već u patrističkim stoljećima lex orandi bila je prepoznata kao normativni izraz lex credendi. Prosper Akvitanski to je sažeo ovim riječima: ut legem credendi lex statuat supplicandi — zakon molitve određuje zakon vjere.
To nije puka pobožna formula, nego dogmatsko načelo: liturgija nije ukras vjere, nego njezina manifestacija i nositelj.
Katekizam Katoličke Crkve (br. 1124) kaže:
„Vjera Crkve prethodi vjeri vjernika, koji je pozvan prionuti uz nju. Kada Crkva slavi sakramente, ispovijeda vjeru primljenu od apostola.“
Liturgija je, dakle, dio Apostolske Predaje: svaki oblik koji je odobren, predan i življen u Crkvi ne predstavlja samo obrednu praksu, nego i teološko mjesto. Ukloniti časni oblik poput tridentskog obreda i uskratiti mu dostojanstvo aktualnog lex orandi znači potkopati organsku narav Predaje.
- Prethodno učiteljstvo: organski razvoj, a ne zamjena
Načelo „organskog razvoja“ liturgije više je puta potvrđeno u nedavnom učiteljstvu:
3.1 Pio XII. – Mediator Dei (1947):
„Liturgiju se ne može smatrati ni muzejem koji treba očuvati ni laboratorijem za eksperimente. Ona raste poput stabla iz korijena apostolske vjere.“
3.2 Ivan XXIII. – Rubricarum Instructum (1960):
„Potvrđujemo i naređujemo da ono što je Predaja primila i s poštovanjem prenijela ostane netaknuto.“
3.3 Benedikt XVI. – Pismo uz Summorum Pontificum (2007):
„Ono što je bilo sveto za prethodne naraštaje ostaje sveto i veliko i za nas, i ne može odjednom biti zabranjeno ili proglašeno štetnim.“
Sve prethodne reforme, uključujući onu Ivana XXIII., opravdavale su se ne prekidom, nego kontinuitetom: ono što je prilagođeno, pojednostavljeno ili obnovljeno uvijek ostaje u okviru razvoja Predaje. Nijedan papa nikada nije tvrdio da reforma ukida teološku valjanost prethodnog oblika.
- Sistemska kontradikcija: ako danas više nije lex orandi, onda to nikada nije ni bila
Ako se tvrdi da Tridentska misa danas više nije izraz lex orandi, tada se nužno mora zaključiti:
ili da je Crkva stoljećima izražavala liturgijski manjkavu ili neprikladnu vjeru;
ili da se vjera može izražavati u međusobno isključivim oblicima;
ili da današnji kriterij prevladava nad onim koji je predan, pretvarajući Predaju u kontingentnu odluku trenutka.
Kao što je napisao Joseph Ratzinger:
„U liturgiji ono što je prije bilo istinito ne može poslije postati lažno.“ (Ratzinger Report, 1985.)
Rizik je uvođenje hermeneutike prekida, u kojoj vjera Crkve više nije organski čuvar primljenog pologa, nego autoritativno preformuliranje prema pastoralnim kriterijima trenutka.
- Rizik liturgijskog raskola: dijakronijski, a ne sinkronijski
Kanon 751 Zakonika kanonskog prava definira raskol kao „odbacivanje podložnosti Vrhovnom svećeniku ili zajedništva s članovima Crkve koji su njemu podložni.“ Međutim, može se pretpostaviti i oblik dijakronijskog liturgijskog raskola, tj. raskida između današnje i jučerašnje Crkve, ako se niječe da ono što je stoljećima bilo lex orandi još uvijek može biti.
U tom slučaju nisu oni koji slave prema Predaji ti koji se stavljaju izvan zajedništva, nego oni koji niječu da je Predaja i dalje živa i legitimna. Alcuin Reid piše:
„Crkva koja sama sebi proturječi u bogoslužju, proturječi sama sebi u svojem identitetu.“ (The Organic Development of the Liturgy, 2004.)
Benedikt XVI. upozorava:
„Liturgijske podjele često prethode doktrinarnima, jer lex orandi prethodi lex credendi.“
Nijekanje liturgijske legitimnosti Misala iz 1962., bez formalnog proglašenja heretičkim ili nevaljanim, stvara tihu, ali duboku pukotinu.
- 6. Kanonske i teološke posljedice članka 1.
6.1 Papinska vlast i njezine granice
Papa uživa punu vlast u liturgijskim pitanjima (usp. Sacrosanctum Concilium, 22), ali ne proizvoljno. Vatikan I (Pastor Aeternus) navodi:
„Duh Sveti nije obećan Petrovim nasljednicima da bi objavljivali novu doktrinu, nego da bi sveto čuvali i vjerno tumačili Objavu predanu u nasljeđe.“
6.2 Valjanost, zakonitost i marginalizacija starog obreda
Misal iz 1962. je valjan, pravovjeran i nikada formalno ukinut. Članak 1. Traditionis Custodes ga ne proglašava nevaljanim ili heretičkim, ali mu uskraćuje normativnu važnost, stvarajući oblik crkvene suspenzije: ono što je valjano više nije izraz zajedništva.
6.3 Vidljivo jedinstvo i obredna pluralnost
Jedinstvo Crkve ne postiže se liturgijskim ujednačavanjem, nego zajedništvom u istini. Suživot različitih obreda (istočnokatoličkih, ambrozijanski, dominikanski itd.) nikada nije ugrozio jedinstvo Crkve. Zašto bi se onda nijekala pluralnost unutar Rimskog obreda?
- Povijesni presedani i crkvena upozorenja
Monofiziti su se odvojili zbog liturgijskih prijepora. Istočno-zapadni raskol bio je potaknut inovacijama u latinskom Vjerovanju i bogoslužju (npr. Filioque). Povijest pokazuje da radikalne liturgijske promjene, koje nisu ukorijenjene u Predaji, mogu proizvesti trajne podjele.
U sadašnjem slučaju, izjava iz članka 1., ako se shvati apsolutno, stvara rascjep između predkoncilskog i pokoncilskog lex orandi, stvarajući prekid kontinuiteta koji nijedna vlast ne može legitimirati a da ne proturječi vlastitome identitetu.
- Zaključak: obnova zajedništva u živoj Predaji
Članak 1. Traditionis Custodes, kako je formuliran, uvodi ekleziološku i liturgijsku distorziju koja prijeti poljuljati povjerenje u stabilnost vjere koja se slavi. Liturgijska reforma ne smije postati jedini kriterij katoliciteta. Prava reforma ne uklanja prethodne oblike, nego ih uključuje i interpretira u svjetlu jednog te istog Otajstva.
