Priznati “Ja sam problem” znači uništiti ego, otvoriti se za pokajanje i dopustiti Kristu da živi u nama. Ipak, ovo priznanje, ključno za osobno obraćenje, često nam izmiče kada se primjenjuje na šira tijela—posebno na Crkvu. Institucije, poput pojedinaca, imaju svoje pogreške, no kušnja je uvijek projicirati krivnju prema van, svaliti odgovornost na druge i pronaći žrtvenog jarca.
To me dovodi do latinske mise. Razmišljajući o njenom tretmanu, vidim odjeke biblijske priče o Josipu. Naravno, starozavjetna priča o Josipu jasno nagovještava Kristovu priču, koja ne samo da je predoznačena, već je neraskidivo povezana i ponovno prisutna u misi. Misa, poput Josipa, bačena je u jamu ne zbog svojih nedostataka, već zato što je predstavljala prijetnju moćnicima. I, poput Josipa, latinska misa sada trpi svojevrsno progonstvo, lažno optužena za zločine koje nije počinila.
Žrtveni jarac i kriza suparništva
Teorija žrtvenog jarca Renéa Girarda pruža uvjerljiv okvir za razumijevanje potiskivanja latinske mise. Girard je primijetio da ljudske zajednice često rješavaju unutarnje napetosti identificirajući žrtvenog jarca—pojedinca ili skupinu na koju zajednica projicira svoje sukobe, probleme i grijehe. Ovaj čin kolektivnog nasilja pruža privremeni osjećaj jedinstva, omogućujući zajednici da izbjegne suočavanje s dubljim problemima.
Prema Girardovom okviru, žrtveni jarac proizlazi iz mimetičkog suparništva—ljudske sklonosti da žele iste stvari kao i drugi, što dovodi do zavisti, sukoba i na kraju krize. Unutar Crkve, ta se suparništva očituju u borbama oko identiteta, moći i autoriteta. Latinska misa, sa svojom ljepotom, pobožnošću i rastućom popularnošću, postala je središnja točka tih napetosti. Njezin procvat neki su doživjeli kao izazov liturgijskim reformama nakon Drugog vatikanskog sabora, koje su bile zamišljene da ujedine Crkvu i učine bogoslužje dostupnijim. Umjesto da tu popularnost vide kao priliku za dijalog i međusobno obogaćivanje, ona je okarakterizirana kao prijetnja koja razdvaja.
Na isti način na koji su Josipova braća zavidjela njegovom povlaštenom položaju i njegovim snovima o veličini, neki su crkveni vođe latinsku misu doživjeli kao suparnika njihovoj viziji budućnosti Crkve. Umjesto da istraže vlastite nesigurnosti ili korijene podjela unutar Crkve, te su tjeskobe projicirali na samu misu, bacajući je u proverbialnu jamu. Na pitanje: “Što nije u redu sa svijetom?” okrenuli su se i upirali prstom, umjesto da se okrenu prema oltaru i udare se u prsa.
Nevinost žrtve
Girard je naglašavao da je žrtveni jarac uvijek nevin. Josip je bio nevin kada su ga braća bacila u jamu. Bio je nevin kada ga je Potifarova žena optužila za napad. Ipak, njegova nevinost nije ga zaštitila od toga da postane žrtva tuđe krivnje i straha. Slično tome, latinska misa optužena je za poticanje podjela, za zastarjelost ili čak za njegovanje duha pobune. No, te optužbe ne izdržavaju pomnije ispitivanje.
Latinska misa bila je prisiljena nositi krivnju drugih. Postala je prikladna meta za neriješene napetosti unutar Crkve—napetosti oko tradicije i modernosti, autoriteta i reformi, identiteta i poslanja. Ipak, sama nevinost žrtvenog jarca ima moć razotkriti nepravdu tog čina. Josipova vjernost u patnji razotkrila je krivnju njegove braće i na kraju dovela do njihova pomirenja. Na sličan način, trajna vitalnost i ljepota latinske mise svjedoče o njezinoj nevinosti i njezinoj neprekinutoj važnosti.
Kriza i iluzija rješenja
Girard je također primijetio da žrtvovanje donosi samo privremeno rješenje sukoba. Dublji problemi—mimetička suparništva i neriješena krivnja—ostaju, često se ponovno pojavljujući u još destruktivnijim oblicima. Josipova su braća možda osjetila olakšanje nakon što su ga prodala u ropstvo, ali njihova je krivnja ostala, kao i glad koja ih je na kraju prisilila da se suoče sa svojim djelima.
Potiskivanje latinske mise pod dokumentom Traditionis Custodes odražava sličnu dinamiku. Svaljujući krivnju na misu, Crkva nije riješila svoje unutarnje podjele, već ih je produbila. Pokušaj potiskivanja mise samo je povećao njezinu vidljivost i privlačnost, osobito među mlađim katolicima koje privlače njezina pobožnost i ljepota. Kao što bi Girard predvidio, čin žrtvovanja nije uspio obnoviti jedinstvo jer se nije pozabavio temeljnim uzrocima krize.
Od žrtve do pomirenja
Ovdje priča o Josipu pruža duboku nadu. Premda je nepravedno bačen u jamu i zatvoren, Josipova patnja postala je sredstvo spasenja za njegovu obitelj i njegov narod. Njegova vjernost u nevolji omogućila je Božjoj providnosti da djeluje kroz njega, pretvarajući ono što su njegova braća smjerala za zlo u veće dobro. Može li isto vrijediti i za latinsku misu? Njezino potiskivanje, koliko god bolno bilo, moglo bi biti dio Božjeg većeg plana za obnovu. Poput Josipa, misa bi iz ovog razdoblja progonstva mogla izići ne samo obnovljena, već i uzvišena, igrajući središnju ulogu u pomirenju i ozdravljenju Crkve. Sam čin svaljivanja krivnje mogao bi postati sredstvo milosti, razotkrivajući nepravde koje su do njega dovele i potičući Crkvu na promišljanje o njezinom pravom identitetu.
Crkveni žrtveni jarac—i njezina nada
Ironija je gotovo preteška za podnijeti: Crkva utemeljena na nevinom žrtvenom jarcu—Kristu, konačnoj žrtvi—pretvorila je vlastitu žrtvu, misu, u žrtvenog jarca. No, kako nas Girard podsjeća, žrtveni jarac ne ostaje zauvijek u pustinji. Istina o njegovoj nevinosti na kraju dolazi do izražaja, preobražavajući samu zajednicu koja ga je odbacila. Oni od nas koji vole misu moraju biti ohrabreni. Priča o Josipu podsjeća nas da Božja providnost nikada nije osujećena, čak ni kada Njegov narod griješi. Ono što ljudi smjeraju za zlo, Bog koristi za dobro. Latinska misa možda je sada u jami, ali jama nije kraj. Poput Josipa, ona bi jednog dana mogla izaći kao nova spasiteljska snaga dobra—a Crkva, možda pročišćena ovim iskustvom, bit će jača zbog toga.
U tome leži paradoks: potiskivanje često vodi rastu. Progonstvo nikada nije uništilo Crkvu; samo ju je pročistilo. Rimski su vlastodršci pogubili mučenike, ali njihova je krv postala sjeme Crkve. Slično tome, misa koju današnje rimske vlasti nastoje potisnuti nastavlja cvjetati gdje god joj se dopusti. Pokušaj da je ugase samo ju je pomazao svetim uljem, intenzivirajući plamen. Iskopali su jamu na našem putu, ali su u nju sami pali. Nehotice su rasplamsali vatru koju su željeli ugasiti.
Ovdje djeluje božanska logika, koja nije naša—to je logika Križa.
