Dvije riječi često se ponavljaju u govorima pape Lava XIV od samog početka njegova pontifikata: „mir“ i „jedinstvo“. Mir je ono što Papa zaziva suočen s međunarodnim scenarijem koji je u molitvi Regina Caeli 12. svibnja opisao kao „dramatičan“. Jedinstvo je ono što je Crkvi potrebno kako bi se suočila s fragmentiranim svijetom, kako je objasnio u svom inauguracijskom govoru 18. svibnja.
Svijet je doista razdijeljen geopolitičkim sukobima, ali Papa Lav dobro zna kako je čak i Crkva, nakon pontifikata pape Franje, duboko podijeljena iznutra, a on želi „ujedinjenu Crkvu koja postaje kvasac za pomiren svijet.“
„Mir s vama svima!“ uzviknuo je Lav XIV kada se pokazao svijetu s Benediktinske lože navečer svog izbora. Ali Papa je naglasio da je to „mir Uskrslog Krista,“ „razoružan mir i razoružavajući, ponizan i ustrajan mir,“ koji dolazi od Boga.
Stoga je u svom govoru 14. svibnja na Jubileju istočnih Crkava Papa podsjetio da je mir o kojem govori Kristov mir, koji svojim učenicima poručuje: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ne dajem vam ga kao što ga svijet daje“ (Iv 14,27). „Kristov mir,“ objasnio je papa Lav, „nije tišina groba nakon sukoba, nije rezultat nadmoći, već je dar koji gleda na ljude i ponovno pokreće njihove živote.“ „Tko više od vas,“ dodao je Papa, „može pjevati riječi nade u ponoru nasilja? Istina je: od Svete Zemlje do Ukrajine, od Libanona do Sirije, od Bliskog istoka do Tigraja i Kavkaza, koliko nasilja! I iznad cijelog tog užasa, iznad pokolja tolikih mladih života, što bi trebalo izazvati ogorčenje, jer u ime vojnih osvajanja umiru ljudi, izdiže se vapaj: ne Papin, nego Kristov, koji ponavlja: mir s vama!“
Isto tako, jedinstvo koje Papa zaziva nije ono koje svijet daje, već ono Kristovo, kako je ponovno potvrdio 18. svibnja, na Misi na početku svog pontifikata: „Želimo reći svijetu, s poniznošću i radošću: pogledajte u Krista! Približite mu se! Primite njegovu Riječ koja prosvjetljuje i tješi! Poslušajte njegovu ljubavnu ponudu da postanete jedna obitelj: u jednom Kristu, mi smo jedno.“
Moto pape Lava XIV, „U jednom Kristu mi smo jedno,“ izravno se odnosi na Isusovu molitvu iz Evanđelja po Ivanu, koju je sveti Pio X u svojoj Apostolskoj poslanici Quoties animum od 2. veljače 1911. komentirao ovim riječima: „Kad god pomislimo na molitve koje je Krist uputio vječnom Ocu, a koje su zabilježene u 17. poglavlju Evanđelja po Ivanu, uvijek nas duboko dirnu, i osjećamo žarku želju da mnoštvo vjernika dosegne taj stupanj ljubavi koji bi ih učinio ‘jednim srcem i jednom dušom’ (Dj 4,32). Koliko je božanski Učitelj želio ovo bratsko jedinstvo jasno pokazuje molitvama koje je izrekao u korist apostola: ‘Oče sveti, sačuvaj u svom imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao i mi’ (Iv 17,11).“
„Ove riječi,“ nastavlja sveti Pio X, „ne odnose se samo na Zbor apostola, već jedinstvo o kojem govore mora biti ono svih Kristovih slugu, kao što jasno pokazuju sljedeće riječi: ‘Ali ne molim samo za njih, nego i za one koji će povjerovati u mene po njihovoj riječi: da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni budu jedno u nama, da svijet povjeruje da si me ti poslao’ (Iv 17,20-21). Koliko blisko to jedinstvo treba biti, svjedoče ove žarke riječi: ‘Ja u njima i ti u meni; da budu savršeno jedno’ (Iv 17,23).“
Crkva je univerzalno društvo koje je određeno ujediniti sve narode svijeta u jednu obitelj. Njeno jedinstvo je jedinstvo jedne vjere, jedne nade i jedne ljubavi, poput one koja je ujedinila apostole u „Cor unum et anima una“ ranih stoljeća.
Dva važna obljetničarska događaja u povijesti Crkve obilježavaju se tijekom 2025. godine. Prvi je proglašenje enciklike Quas primas 11. prosinca 1925. godine. U tom dokumentu Pio XI, prisjećajući se Lava XIII., potvrdio je da je cijelo ljudsko društvo pod vlašću Isusa Krista i da su „ljudi, ujedinjeni u društvu, pod vlašću Krista ni manje nego što su to pojedinci.“ Zatim je dodao: „O, kakvu bismo sreću mogli uživati kada bi se pojedinci, obitelji i društvo prepustili vladavini Krista!“ „Tada bi doista, da upotrijebimo riječi koje je naš Prethodnik Lav XIII. uputio prije dvadeset i pet godina svim biskupima katoličkog svijeta (Enc. Annum sanctum, 25. svibnja 1899.), toliko rana moglo biti izliječeno, tada bi svako pravo ponovno zadobilo svoju staru snagu, dobra mira bi se vratila, mačevi bi ispali iz ruku, kada bi svi dragovoljno prihvatili Kristovo carstvo, slušali Ga i svaka bi usta ispovijedala da je naš Gospodin Isus Krist u slavi Boga Oca.“
„Krist vlada!“ zaključio je Papa: „Potrebno je da On vlada u umu čovjeka, koji, savršeno podložan, mora dati čvrsto i postojano pristajanje uz otkrivene istine i Kristovu nauku; da On vlada u volji, koja mora slušati božanske zakone i zapovijedi; da On vlada u srcu, koje, manje cijeneći prirodne osjećaje, mora ljubiti Boga više od svega i biti povezano samo s Njim; da On vlada u tijelu i udovima, koji, kao oruđa, ili, riječima apostola Pavla, kao ‘oruđa pravednosti’ (Rim 6,13), budu predani Bogu za služenje unutarnjoj svetosti duše.“
Druga obljetnica koju obilježavamo ove godine je 1700. godišnjica Nicejskog sabora, koji je 325. godine dogmatski definirao božanstvo Krista protiv arijanske hereze. Glas svetog Atanazija, neustrašivog borca protiv heretičkih biskupa i svećenika, dopire iz četvrtog stoljeća do našeg vremena: „Nije samo od danas da potječu poredak i zakoni Crkve. Oni su nam predani savršeno i sigurno od Otaca. Vjera nije započela danas, već nam je došla od Gospodina, preko njegovih učenika. Stoga, nemojmo u našem vremenu napustiti tu Tradiciju očuvanu u Crkvama od početka; niti budimo nevjerni onome što nam je povjereno! Braćo, vi, kao upravitelji Božjih otajstava, dopustite sebi da budete potreseni, gledajući kako nam sve biva oduzeto“ (P.G., sv. 27, coll. 239-240).
Ako papa Lav XIV želi obnoviti unutarnje jedinstvo Crkve, ne postoji drugi način osim ukidanja, ispravljanja ili zanemarivanja apostolske pobudnice Amoris Laetitia od 19. ožujka 2016., Dokumenta iz Abu Dhabija o ljudskom bratstvu od 4. veljače 2019., pisma Traditionis custodes od 16. srpnja 2021., te Deklaracije Fiducia supplicans od 18. prosinca 2023., koji su stvorili toliko podjela među katolicima, suočavajući se sa svim progonima koje će to podrazumijevati: mučeništvom koje će zasigurno biti moralno, ako ne i krvavo.
No nije li sam zazvao primjer svetog Ignacija Antiohijskog? „On, vođen u okovima prema ovom gradu, mjestu svoje predstojeće žrtve, pisao je kršćanima tamo: ‘Tada ću doista biti učenik Isusa Krista, kada svijet ne bude vidio moje tijelo’ (Poslanica Rimljanima, IV, 1).“ Govorio je o tome da će ga u cirkusu proždrijeti zvijeri – i tako se dogodilo – ali njegove riječi u širem smislu podsjećaju na neotuđivu obvezu svakoga u Crkvi tko vrši službu autoriteta: nestati kako bi Krist ostao, učiniti se malenim kako bi On bio poznat i proslavljen (usp. Iv 3,30), potpuno se predati kako nitko ne bi ostao bez prilike da Ga upozna i ljubi. Neka mi Bog udijeli ovu milost, danas i uvijek, uz pomoć nježne zagovorne molitve Marije, Majke Crkve.“
Naša molitva nije drukčija: da Sveti Otac Lav XIV. primi ovu milost i da, uz pomoć Gospe, na nju herojski odgovori.
