Tradicionalni rimski kalendar: Danas se slavi dvadeseta nedjelja nakon Duhova, II. razreda, uz spomen Materinstva Blažene Djevice Marije. Nedjelja ima liturgijsku prednost.
Napomena: Tekst je preveden i priređen prema djelu Liturgijska godina (L’Année liturgique) dom Prospera Guérangera, OSB, te prati liturgijski kalendar i duhovnost tradicionalne rimske liturgije.
DVADESETA NEDJELJA NAKON DUHOVA
Na misi
Evanđelje od prije osam dana govorilo je o navještaju svadbe Sina Božjega s ljudskim rodom. Ostvarenje te svete svadbe cilj je koji je Bog imao pred očima stvarajući vidljivi svijet i jedini cilj kojemu teži u upravljanju ljudskim društvima.
Stoga se ne trebamo čuditi što je evanđeoska prispodoba, otkrivajući nam na tom području Božju misao, istodobno rasvijetlila veliku činjenicu odbacivanja Židova i poziva poganima, koja je ujedno najvažniji događaj u povijesti svijeta i najtješnje povezana s dovršenjem otajstva božanskoga sjedinjenja. Ipak, isključenje Jude jednom će prestati, kao što smo već rekli. Njegova je tvrdokornost omogućila poganima da čuju poruku ljubavi upućenu njima.
Ali danas je punina naroda čula nebeski poziv. Bliži se vrijeme kada će pridruživanje Izraela upotpuniti Crkvu njezinim članovima i Zaručnici dati znak konačnoga poziva, kojim će završiti dugotrajno djelo vjekova i pojaviti se Zaručnik.
Tada će se napokon u srcima Jakovljevih potomaka osjetiti ona blagotvorna ljubomora koju je Apostol želio pobuditi među ljudima svojega naroda kada se okrenuo poganima.
Kakva li će radost zavladati na nebu kada se njihovi pokajnički i prošnji puni glasovi pred Bogom sjedine s radosnim pjesmama pogana koji slave ulazak bezbrojnih naroda u dvoranu božanske gozbe! Takav će zbor uistinu biti predznak velikoga dana koji je sveti Pavao unaprijed pozdravio riječima o Židovima, izgovorenima u njegovu domoljubnom zanosu: „Ako je njihov pad bogatstvo svijeta i njihov gubitak bogatstvo pogana, koliko li će više značiti njihova punina?“ (Rim 11, 12).
Misa dvadesete nedjelje nakon Duhova daje nam predokus toga sretnoga trenutka, kada novi narod više neće sam pjevati o božanskim dobročinstvima, nego će mu se pridružiti i drugi narod.
Drevni liturgijski pisci slažu se da je ova misa sastavljena od dviju polovica: u jednoj odjekuju riječi proroka koje Jakovu daju izraz pokajanja, što će mu donijeti povratak Božje naklonosti; u drugoj su nadahnuti obrasci kojima narodi, već okupljeni u dvorani svadbene gozbe, izražavaju svoju ljubav. Zbor pogana čuje se u Gradualu i Pričesnoj pjesmi, a zbor Židova u Ulaznoj i Prinosnoj pjesmi. Ulazna pjesma preuzeta je iz Knjige proroka Daniela.
Prorok, prognan zajedno sa svojim narodom u Babilon, u sužanjstvo čija je dugotrajna gorčina predoznačivala mnogo dulje boli sadašnjega raspršenja, vraća se s Judom u tuđinu i svojem narodu otkriva veliku tajnu ponovnoga zadobivanja Gospodinove milosti.
Ta tajna, izgubljena još od Kalvarije, ipak je Izraelu bila dobro poznata i više ju je puta iskusio tijekom svoje ranije povijesti. Ona je uvijek ista: ponizno priznanje počinjenih grijeha, skrušeno kajanje krivca i čvrsto pouzdanje da beskrajno milosrđe nadilazi i najteže prijestupe.
Ulazna pjesma
Sve što si nam učinio, Gospodine, učinio si po pravednoj presudi, jer sagriješili smo protiv tebe i nismo slušali tvoje zapovijedi. Ali proslavi svoje Ime postupajući s nama prema mnoštvu svojega milosrđa.
Psalam: Blago onima koji su neporočni na svojem putu i koji hode po Zakonu Gospodnjem.
Slava Ocu…
Sve što si nam učinio…
Božanski oprost, koji duši vraća čistoću i mir, nužan je preduvjet svete svadbe. Svadbeno ruho uzvanika mora biti neokaljano jer bi u protivnom bili isključeni, a njihovo srce mora biti spokojno kako za stolom Zaručnika ne bi unosili gorčinu.
Zazovimo taj dragocjeni oprost. Gospodin je spremniji udijeliti nam ga što ga više molimo po svetoj Crkvi, Zaručnici, kao što činimo u zbornoj molitvi.
Zborna molitva
Smiri se, Gospodine, i, molimo te, podari svojim vjernicima oproštenje i mir, kako bi se očistili od svih svojih prijestupa i služili ti spokojna srca. Po Isusu Kristu, Gospodinu našemu.
Poslanica
Čitanje poslanice blaženoga apostola Pavla Efežanima. Peto poglavlje.
Braćo, pazite kako živite: ne kao ludi, nego kao mudri. Iskupljujte vrijeme jer su dani zli. Zato ne budite nerazboriti, nego shvatite što je volja Gospodnja.
I ne opijajte se vinom, u kojem je razuzdanost, nego se napunite Duhom Svetim. Govorite jedni drugima psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama. Pjevajte i slavite Gospodina u svojem srcu, zahvaljujte uvijek i za sve Bogu Ocu u ime našega Gospodina Isusa Krista te se podlažite jedni drugima u strahu Kristovu.
Približavanje dovršenja svadbe Sina Božjega na zemlji podudarit će se s pojačanim bijesom pakla koji želi uništiti Zaručnicu. Zmaj iz Otkrivenja, stara zmija koja je zavela Evu, izbacivat će iz svojih usta nečistu pjenu poput rijeke i raspirivati sve ljudske strasti kako bi pod njihovim pritiskom oborio pravu Majku živih.
Ipak, neće uspjeti okaljati savez vječne vjernosti. Nemoćan protiv Crkve, okrenut će svoj bijes protiv posljednjih sinova nove Eve, koji su određeni za opasnu čast završnih borbi što ih je opisao prorok s Patmosa.
Tada će se vjerni kršćani osobito morati sjetiti Apostolovih opomena i živjeti s razboritošću koju on preporučuje. U tim zlim danima morat će brižno čuvati čistoću svojega razuma, jednako kao i čistoću svoje volje.
Jer svjetlost tada neće napadati samo sinovi tame koji će širiti svoja izopačena učenja. Možda će je još više umanjivati i iskrivljavati slabosti same djece svjetlosti na području načela: njihovo oklijevanje, ustupci i ljudska mudrost onih koji se predstavljaju kao mudraci.
Mnogi će se ponašati kao da praktično ne znaju da Zaručnica Bogočovjeka ne može podleći udaru nijedne stvorene sile.
Ako se i budu sjećali da se Krist obvezao sam čuvati svoju Crkvu do svršetka vjekova, ipak će vjerovati kako čine veliko djelo kada njezinoj stvari pomažu političkim postupcima i ustupcima čiju težinu neće uvijek odmjeriti prema mjerilima svetišta. Neće pritom misliti da Gospodinu nisu potrebne zaobilazne vještine kako bi održao svoje obećanje. Još manje će se sjetiti da suradnja koju on milostivo prihvaća od svojih vjernika u obrani prava Crkve ne može značiti umanjivanje ili prikrivanje istina u kojima se nalaze snaga i ljepota Zaručnice.
Koliko će njih zaboraviti izreku svetoga Pavla upućenu Rimljanima: prilagođavati se ovom svijetu i tražiti nemoguće pomirenje Evanđelja s dekristijaniziranim svijetom nije način da se sigurno razazna što je dobro, što bolje i što je savršeno u Gospodinovim očima!
Zato će u mnogim okolnostima tih nesretnih vremena biti velika i rijetka zasluga već samo razumjeti što je volja Božja, kako kaže naša Poslanica.
Sveti Ivan rekao bi: „Pazite da ne izgubite plod svojega rada, nego primite punu nagradu.“ Ona se daje samo onima koji u punini ustraju u nauku i vjeri.
Uostalom, tada kao i uvijek, prema riječi Duha Svetoga, pravedne će sigurno voditi njihova jednostavnost; poniznost će im darovati Mudrost. Prionuvši uz tu plemenitu družicu, uistinu će po njoj postati mudri i znat će što je milo Gospodinu.
Shvatit će da težnja za sjedinjenjem s vječnom Riječi, koju dijele s Crkvom, za njih kao i za Crkvu znači vjernost Zaručniku, a ta vjernost nije ništa drugo nego vjernost istini. Jer Riječ, predmet njihove zajedničke ljubavi, u Bogu nije drugo doli sjaj beskonačne Istine.
Njihova će jedina briga stoga uvijek biti da se približe Ljubljenomu postajući mu sve sličniji, odnosno da u svojim riječima i djelima što potpunije očituju istinu. Tako će služiti društvu onako kako mu treba služiti, provodeći u djelo Gospodinov savjet da najprije tražimo Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a da se za sve ostalo pouzdamo u njega.
Drugima će prepustiti traženje ljudskih i nepostojanih kombinacija te nesigurnih kompromisa koji bi, prema zamisli njihovih tvoraca, trebali odgoditi nadolazeći val revolucije za nekoliko tjedana, možda nekoliko mjeseci. Oni će Apostolov poziv da iskupljuju vrijeme razumjeti drukčije.
Zaručnik je vrijeme platio velikom cijenom kako bi ga njegovi mistični udovi upotrijebili za proslavu Svevišnjega.
Vrijeme koje je mnoštvo zalutalo u pobuni i razvratu protratilo, vjerne će duše iskupljivati tako što će svojim činima vjere i ljubavi dati toliku snagu da se, ako je moguće, do posljednjega trenutka ništa ne umanji od prinosa koji zemlja svakoga dana uzdiže vrhovnom Trojstvu.
Protiv Zvijeri drskih usta, punih bogohuljenja, ponovit će Mihajlov poklik protiv Sotone, pokretača Zvijeri: Tko je kao Bog?
Drevna je kršćanska predaja posljednje tjedne liturgijskoga ciklusa nazivala tjednima svetoga Anđela. Vidjeli smo kako je Crkva jedne od tih nedjelja pjevala o dolasku velikoga Arkanđela u pomoć Božjem narodu, kako je to Daniel navijestio za posljednje dane svijeta.
Kada, dakle, započnu završne kušnje, kada progonstvo rasprši krštenike, a mač se spusti nad njihove glave uz pljesak svijeta koji se klanja Zvijeri i njezinu liku, ne zaboravimo da imamo vođu kojega je izabrao Bog i kojega je pozdravila Crkva. On će nas voditi u posljednjim borbama, u kojima će poraz svetih biti slavniji od pobjeda Crkve u danima njezine vlasti nad svijetom.
Bog tada od svojih neće tražiti uspjeh diplomacije ni vojnu pobjedu, nego vjernost njegovoj istini, njegovoj Riječi. Ta će vjernost biti otvorenija i potpunija što bude sveopćenije otpadništvo oko male skupine okupljene pod zastavom Arkanđela.
Kada se u takvim okolnostima iz samo jednih vjernih usta, s hrabrošću vjere i žarom ljubavi, začuje Mihajlov poklik, on će proslaviti Boga više nego što će ga dosegnuti odvratna bogohuljenja milijuna poniženih sljedbenika Zvijeri. Poklik koji je jednom već pobijedio paklene čete ponovno će mu iskazati čast.
Usvojimo te misli koje nam sugeriraju prve riječi Poslanice. Razmotrimo također ostale pouke koje ona sadržava, jer se i one kreću u istom smjeru.
Za ovu nedjelju, kada se nekoć čitalo Evanđelje o svadbi Sina Čovječjega i pozivu na njegovu božansku gozbu, sveta Crkva prikladno u Poslanici ističe koliko se opijenost i naslada svete svadbe razlikuju od svjetovnih radosti.
Spokoj, čistoća i mir pravednika primljenoga u božansku blizinu u njegovoj duši stvaraju neprestanu gozbu, na kojoj je Mudrost ukusna hrana i vječna sustolnica.
Ostavivši svijetu njegove sitne i prečesto sramotne užitke, Riječ i duša koju je ona neizrecivim načinom ispunila Duhom Svetim sjedinjuju se kako bi u čudesnom skladu slavile vrhovnoga Oca. U toj pjesmi zahvaljivanje i hvala neprestano pronalaze novu hranu.
Odvratan prizor koji će zemlja pružati kada njezini stanovnici u mnoštvu pohrle prema bludnici koja sjedi na Zvijeri i nudi im čašu sramote neće spriječiti nebo da počiva u blaženom promatranju tih sretnih duša.
Grčevi umirućega svijeta i progoni žene opijene krvlju mučenika neće narušiti sklad koji se uzdiže iz duše sjedinjene s Riječju. Naprotiv, samo će dati veću puninu njezinim božanskim notama i veću milinu njezinim ljudskim glasovima.
„Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Da, pisano je: Zbog tebe nas ubijaju dan za danom, smatraju nas ovcama za klanje! Ali u svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.
Uvjeren sam, naime: ni smrt ni život, ni anđeli ni poglavarstva, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni visina ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu, Gospodinu našem“ (Rim 8, 35–39).
Stari je narod u Ulaznoj pjesmi opjevao svoje kajanje i ponizno pouzdanje. Pogani u Gradualu pjevaju o nadama koje su se ostvarile i nadmašene su nasladama svadbene gozbe.
Gradual
Oči sviju u tebe su uprte, Gospodine, i ti im daješ hranu u pravo vrijeme.
Redak: Ti otvaraš svoju ruku i svakom živom biću daješ obilje blagoslova.
Aleluja, aleluja.
Redak: Srce mi je spremno, Bože, srce mi je spremno; pjevat ću ti, slavit ću te psalmima, slavo moja!
Aleluja.
Evanđelje
Nastavak svetoga Evanđelja po Ivanu. Četvrto poglavlje.
U ono vrijeme neki kraljevski službenik imao je bolesna sina u Kafarnaumu. Čuvši da je Isus došao iz Judeje u Galileju, pođe k njemu i zamoli ga da siđe i ozdravi mu sina jer je bio na samrti.
Isus mu reče: „Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete.“
Službenik mu odgovori: „Gospodine, siđi prije nego mi dijete umre!“
Isus mu reče: „Idi, sin tvoj živi!“
Čovjek povjerova riječi koju mu je Isus rekao i ode. Dok se već vraćao, pohite mu ususret sluge i jave mu da mu je sin živ. Upita ih za čas u koji mu je krenulo nabolje. Oni mu rekoše: „Jučer u sedmu uru pustila ga je ognjica.“
Tada otac shvati da se to dogodilo upravo u onaj čas kada mu je Isus rekao: „Sin tvoj živi.“ I povjerova on i sav njegov dom.
Evanđelje je danas uzeto iz Ivanova evanđelja prvi i jedini put tijekom niza nedjelja nakon Duhova. Po njemu je dvadeseta nedjelja dobila ime Nedjelje časnika iz Kafarnauma. Crkva ga je izabrala jer je na tajanstven način povezano sa stanjem svijeta u vremenu na koje se proročki odnose posljednji dani liturgijskoga ciklusa. Svijet se približava svojemu svršetku i sam počinje umirati.
Potkopan groznicom strasti u Kafarnaumu, gradu dobitka i užitaka, svijet je već toliko oslabio da sam više nema snage poći liječniku koji bi ga mogao ozdraviti. Zato je na njegovu ocu, na pastirima koji su ga krštenjem rodili na život milosti i koji upravljaju kršćanskim narodom kao službenici svete Crkve, da pođu Gospodinu i zamole ga za spas bolesnika.
Ljubljeni učenik na početku svojega izvještaja govori nam da će oni Isusa pronaći u Kani, gradu svadbe i očitovanja njegove slave na svadbenoj gozbi. To je nebo, gdje Bogočovjek prebiva otkako je napustio našu zemlju, ostavivši svoje učenike bez Zaručnika da se neko vrijeme vježbaju na polju pokore.
Jer, prema tumačenju značenja imena, Kafarnaum označava polje pokore i utjehe koja iz nje proizlazi.
Takva je trebala biti zemlja za čovjeka nakon njegova izlaska iz Edena; takvoj se utjesi grješnik trebao nadati tijekom ovoga života. A svijet se sada približava svojemu kraju upravo zato što je izabrao druge užitke i htio od polja pokore stvoriti novi raj.
Umjesto životvornih naslada Edena, zamijenio ih je zabranjenim užitkom koji ubija dušu, slabi tijelo i priziva Božju osvetu.
Jedini je lijek u revnosti pastira i molitvi onoga dijela Kristova stada koji nije dopustio da ga ponesu zavodljivosti sveopće razuzdanosti.
Ali koliko je važno da i vjernici i pastiri, bez osobnih interesa i osvrtanja na sebe, potpuno prionu uz osjećaje svete Crkve! Izložena najgoroj nezahvalnosti, nepravdama, klevetama i svakojakim izdajama, Majka naroda zaboravlja uvrede koje joj se nanose i misli samo na dobrobit i spasenje naroda koji je vrijeđaju.
Ona dobro zna da se približava čas kada će Svevišnji napokon uspostaviti pravdu. Pa ipak, nastavlja se boriti s Bogom poput Jakova, sve do zore strašnoga dana koji su navijestili David i Sibilina proročanstva.
Pri pomisli na ognjeno jezero, čiji prokleti isparci kao da već zagađuju zrak i koje će uskoro odjednom progutati svu njezinu neposlušnu djecu, Crkva kao da zaboravlja čak i približavanje vječne svadbe i žestinu svojih čežnji kao Zaručnica. Ne sjeća se ničega osim da je majka te moli kao što je uvijek molila, ali sada gorljivije nego ikada, da se svršetak odgodi — pro mora finis, za odgodu svršetka.
Kako bismo odgovorili na njezinu nakanu, okupimo se, dakle, kako kaže Tertulijan, „u jednu četu, u jedan skup, da pođemo k Bogu i obasujemo ga svojim molitvama poput vojske. Takvo mu je nasilje ugodno“.
Ali to vrijedi samo ako molitva proizlazi iz potpune i nepokolebljive vjere. Ako nam vjera daje pobjedu nad svijetom, ona je također sposobna pobijediti Boga i u najtežim okolnostima.
Poput naše Majke Crkve mislimo na neposrednu opasnost koja prijeti tolikim nesretnicima što mahnito plešu nad ponorom u koji će se već sutra strovaliti, urlajući od očaja.
Oni su, bez sumnje, neispričivi. Još prošle nedjelje bili su upozoreni na plač i škrgut zuba koji u vanjskoj tami čekaju one koji preziru svetu svadbu. Ali oni su naša braća i ne smijemo se tako lako pomiriti s njihovom propašću.
Nadajmo se protiv svake nade.
Bogočovjek je sa sigurnošću znao da će tvrdokorni grješnici biti osuđeni, pa je ipak za njih prolio svu svoju krv. Ako želimo zaslužiti sjedinjenje s njime potpunom sličnošću, odlučimo ga nasljedovati i u tome, koliko je do nas.
Molimo bez počinka i bez prekida za neprijatelje Crkve i svoje neprijatelje, sve dok njihova osuda ne bude konačna. U tom redu ništa nije beskorisno i ništa se ne gubi.
Što god se dogodilo, Gospodin će biti silno proslavljen našom vjerom i žarom naše ljubavi.
Pobrinimo se samo da ne zaslužimo prijekor koji je uputio mlitavoj vjeri naraštaja kojemu je pripadao časnik iz Kafarnauma. Znamo da Gospodin ne mora sići s neba na zemlju kako bi njegovim naredbama dao djelotvornost.
Ako se udostoji umnožiti čudesa i znamenja oko nas, bit ćemo mu zahvalni zbog naše braće slabije vjere i iskoristit ćemo to da proslavimo njegovu slavu. Ali istodobno ćemo posvjedočiti da našoj duši više nisu potrebna nova očitovanja njegove moći kako bi vjerovala u njega.
Stari narod, pronoseći svoju zasluženu nesreću po dalekim obalama, vraća se u Prinosnoj pjesmi izrazima pokore i zajedno s Crkvom pjeva veličanstveni Psalam 136, kojemu nijedan jezik nije dao ravna među pjesmama progonstva.
Prinosna pjesma
Na obalama rijeka babilonskih sjedili smo i plakali spominjući se Siona.
Sva moć Boga koji jednom riječju ozdravlja duše i tijela prebiva u otajstvima pripravljenima na oltaru. U Tajnoj molitvi zamolimo da njihova snaga djeluje u našim srcima.
Tajna molitva
Molimo te, Gospodine, učini da nam ova otajstva budu nebeski lijek i očiste naša srca od poroka. Po Isusu Kristu.
Riječi koje se u Pričesnoj pjesmi navode kao riječi kojima je čovjek podignut iz dubine svoje bijede pripadaju Evanđelju o božanskoj gozbi: „Dođite na svadbu!“ Ali čovjek, koji je već ovdje na zemlji pobožanstvenjen svojim sudjelovanjem u otajstvu vjere, čezne za vječnim dovršenjem sjedinjenja u punini svjetlosti slave.
Pričesna pjesma
Spomeni se, Gospodine, riječi koju si dao svojemu sluzi i po kojoj si mi dao nadu; ona me utješila u mojoj poniženosti.
Postojana vjernost božanskim zapovijedima najbolja je priprava koju kršćanin može donijeti za sveti stol, kako izražava Popričesna molitva.
Popričesna molitva
Da bismo postali dostojni svetih darova, molimo te, Gospodine, učini da uvijek budemo poslušni tvojim zapovijedima. Po Isusu Kristu.
Na večernjoj
Antifona uz Veliča
Otac je prepoznao da je to bio upravo onaj čas kada mu je Isus rekao: „Sin tvoj živi.“ I povjerova on i sav njegov dom.
Molitva je ista kao zborna molitva dana. Dok izgovaramo snažne molitve iz Leonova sakramentara, molimo Boga da nam udijeli razboritost na koju smo upozoreni u ovim zlim danima.
Molitva
Svemogući i vječni Bože, zapovjedio si nam da drugima ne činimo ono što ne bismo željeli da oni čine nama. Podaj nam da nikada ne varamo druge i da ni sami ne budemo prevareni. Po Isusu Kristu.
Predslovlje
Uistinu je pravedno zahvaljivati ti, jer nas poukama kojima oblikuješ naše duše učiš da neprestano opraštamo uvrede svojim neprijateljima, ali da pritom izbjegavamo njihove zamke; da zaboravljamo njihove pogreške, a da se ipak ne izlažemo zlobi onih koji ustrajno žele nauditi pod lažnim prividom milosti.
Jer svodeći nas među vukove, želiš, Gospodine, da budemo bezazleni kao golubovi i mudri kao zmije. Ne zato da bismo ikome nanosili zlo, nego da bismo se brižno čuvali tuđe prijevare.
Tako nam zapovijedaš da budemo blagi prema svima, a istodobno nam nalažeš da ukorimo one koji narušavaju mir.
Jer jedno je pustiti da uvreda prođe, a sasvim drugo paziti da ne postanemo žrtve nepromišljene dobrote.
Tako i tvoje milosrđe ima svoj zakon: naše nam grijehe oprašta, ali nas pritom upozorava da im se ne vraćamo kako ne bismo pretrpjeli još težu kaznu.
Nitko ne smije zaključiti da mu grijeh nije oprošten niti se smatrati oštećenim ako mu se oduzme mogućnost da sam drugima nanosi štetu. Veliko je dobročinstvo prema takvim ljudima učiniti da se oduče od zla, pa i tako da im se onemogući griješiti.
Ovo se upozorenje više puta ponavlja u ambrozijanskom misalu tijekom posljednjih nedjelja liturgijske godine.
Završni zaziv
Evo, naše godine i naši dani približavaju se kraju. Vrijeme je da se popravimo na slavu Kristovu. Neka naše svjetiljke budu zapaljene, jer dolazi vrhovni Sudac suditi narodima. Aleluja, aleluja.
Pokajnička molitva
Pred tvojim očima, Gospodine, uspoređujemo grijehe koje smo počinili s kaznama koje su nas zbog njih snašle. Kazna koju podnosimo manja je od onoga što zaslužujemo. Iskupljujemo grijeh, a ipak tvrdoglavo nastavljamo griješiti.
Naša slabost, Gospodine, posrće pod tvojim udarcima, a naša se nepravda ne mijenja. Bolesna duša trpi muke, a tvrdoglava se glava ne prigiba. Naš život uzdiše pod boli, ali ne popravlja svoja djela.
Ako čekaš, Gospodine, mi se ne popravljamo. Ako nas kažnjavaš, ne ustrajemo. Pritisnuti nevoljom priznajemo svoje zločine; kada tvoja ruka oteža nad nama, obećavamo da ćemo činiti dobro. Ali ako svoj mač zadržiš u koricama, ne činimo ništa od onoga što smo obećali.
Kada nas udariš, vapimo: „Oprosti!“ A kada nas ponovno poštediš, izazivamo nove udarce.
Kada se pojavi tjeskoba, molimo za vrijeme da se pokajemo. Kada dođe milosrđe, zbog njega se rugamo pokori. Želimo da ti održiš svoja obećanja, a sami ne želimo voditi računa o tvojim zapovijedima.
Pred tvojim su nogama, Gospodine, krivci koji priznaju svoju krivnju. Oprosti nam zbog svoje dobrote, jer je tvoje milosrđe beskrajno.
Bez naših zasluga usliši molitvu koja ti se prikazuje, ti koji si od ništavila stvorio one koji te sada mole. Tako ćeš pravednicima dati nagradu, a grješnicima nećeš uskratiti oproštenje.
Kratko razmišljanje za naše vrijeme
Današnji tekst povezuje tri poziva: ostati vjeran istini, mudro koristiti vrijeme i ustrajno moliti za druge.
Guéranger snažno upozorava da vjera ne smije postati nešto što prilagođavamo vlastitoj udobnosti. No njegova poruka nije samo poziv na čvrstoću. Ona je i poziv na milosrđe: čak i kad smo povrijeđeni ili razočarani nečijim postupcima, ne smijemo olako odustati od molitve za tu osobu.
U Evanđelju kraljevski službenik vjeruje Isusovoj riječi prije nego što vidi ozdravljenje svojega sina. Takva vjera ne znači da unaprijed znamo kako će se neka situacija riješiti, nego da se možemo pouzdati u Krista i onda kada još ne vidimo plodove.
