Utorak · Tradicionalni rimski kalendar iz 1962. · Blagdan III. razreda · Bijela liturgijska boja.
Napomena: Tekst je preveden i priređen prema djelu Liturgijska godina (L’Année liturgique) dom Prospera Guérangera, OSB, te prati liturgijski kalendar i duhovnost tradicionalne rimske liturgije.
Sveti Ivan Kancije, ispovjednik
Kenty, skromno selo u Šleskoj u kojem se rodio sveti Ivan, svoju slavu duguje upravo njemu. Kanonizacija ovoga svetog svećenika, koji je u petnaestom stoljeću svojim krepostima i znanjem proslavio Sveučilište u Krakovu, bila je posljednja nada Poljske na izdisaju. Kanonizacija je održana 1767. godine. Dvije godine prije toga, na molbu toga junačkog naroda, papa Klement XIII. izdao je prvi dekret kojim je dopustio slavljenje blagdana Presvetoga Srca Isusova.
Kada je svetoga Ivana Kancija uvrstio među svece, velikodušni je papa dirljivim riječima izrazio zahvalnost Crkve tom nesretnom narodu i, pred Europom koja ga je sramotno zaboravila, iskazao mu iznimnu počast. Pet godina poslije Poljska je bila podijeljena.
Ivan je rođen u mjestu Kenty, u krakovskoj biskupiji, po kojemu je dobio prezime Kancije. Njegovi roditelji, Stanislav i Ana, bili su pobožni i čestiti ljudi. Već su njegova blagost, nevinost i ozbiljnost od najranijega djetinjstva naviještale veliku svetost.
Na Sveučilištu u Krakovu najprije je studirao filozofiju i teologiju, a potom napredovao kroz sve akademske stupnjeve, postavši profesor i doktor. Mnogo je godina poučavao svetu znanost, prosvjetljujući umove svojih učenika i raspirujući u njima plamen pobožnosti. Poučavao je jednako svojim djelima kao i riječima.
Nakon što je postao svećenik, nije umanjio svoju revnost za učenjem, nego je još više prionuo uz kršćansko savršenstvo. Duboko ga je žalostilo što se Boga posvuda vrijeđa pa je nastojao prinoseći svakodnevno nekrvnu Žrtvu, često sa suzama, dati zadovoljštinu i za sebe i za narod.
Nekoliko je godina uzorno upravljao župom u Ilkuszu. No, zabrinut zbog opasnosti za duše povjerene njegovoj skrbi, napustio je župu i na molbu Sveučilišta vratio se profesorskoj službi.
Vrijeme koje bi mu preostalo nakon učenja posvećivao je dijelom spasenju bližnjih, osobito propovijedanju, a dijelom molitvi. U molitvi je, kako se pripovijeda, katkad bio obdaren nebeskim viđenjima i razgovorima.
Kristova ga je muka toliko ganula da je ponekad provodio čitave noći bez sna razmatrajući je. Kako bi još dublje njegovao tu pobožnost, hodočastio je u Jeruzalem. Ondje je, gorljivo želeći mučeništvo, bez oklijevanja propovijedao raspetoga Krista čak i Turcima.
Četiri je puta pješice, noseći vlastitu prtljagu, otišao u Rim na grobove apostola. Htio je iskazati čast Apostolskoj Stolici, kojoj je bio osobito odan, ali i – kako je sam govorio – umanjiti svoje čistilišne kazne zadobivanjem oprosta koji su se ondje svakodnevno mogli primiti.
Na jednom od tih putovanja opljačkali su ga razbojnici. Kada su ga upitali ima li još što, odgovorio je da nema. No poslije se sjetio da mu je u odjeći ostalo nekoliko zlatnika. Doviknuo je razbojnicima, koji su već odlazili, i ponudio im i taj novac. Zadivljeni iskrenošću i velikodušnošću svetoga čovjeka, vratili su mu čak i ono što su mu već bili oduzeli.
Po primjeru svetoga Augustina dao je na zidovima ispisati stihove koji su njega i druge trajno opominjali da čuvaju dobar glas svojih bližnjih.
Gladnima je davao hranu sa svojega stola, a gole je odijevao ne samo odjećom koju bi kupio za njih nego i vlastitom odjećom i obućom. Pritom bi spustio ogrtač sve do zemlje kako nitko ne bi vidio da se kući vraća bos.
Spavao je malo i to na zemlji. Odjeća mu je bila dovoljna samo da pokrije tijelo, a hrane je uzimao tek toliko da odagna smrt. Svoju je djevičansku čistoću, poput ljiljana među trnjem, čuvao grubom kostrijeti, bičevanjem i postom. Oko trideset i pet godina prije smrti potpuno se uzdržavao od mesa.
Napokon, pun dana i zasluga, dugo se i pomno pripremao za smrt, čiji je dolazak unaprijed naslutio. Kako ga ništa više ne bi vezalo uz zemaljsko, sve što mu je još preostalo u kući podijelio je siromasima.
Okrijepljen sakramentima Crkve i žudeći da se oslobodi zemaljskoga života kako bi bio s Kristom, preselio se na nebo na Badnjak. Za života i nakon smrti proslavio se mnogim čudesima. Njegovo je tijelo preneseno u obližnju crkvu svete Ane, sveučilišnu crkvu, gdje je časno pokopano. Pobožnost naroda i broj hodočasnika na njegov grob svakodnevno su rasli, a on se časti kao jedan od glavnih zaštitnika Poljske i Litve.
Dok su se događala nova čudesa, papa Klement XIII. svečano ga je 1767. godine uvrstio u popis svetaca.
Crkva ti neprestano govori, a mi ponavljamo s istom nepokolebljivom nadom: „Ti, koji nikomu nikada nisi uskratio pomoć, zauzmi se za svoju domovinu. To žele tvoji sunarodnjaci Poljaci, a za to mole čak i stranci.”
Izdaja čija je žrtva bila tvoja nesretna domovina nastavila je teško pritiskati razjedinjenu Europu. Koliko je drugih teških tereta otada dodano na vagu Božje pravde! Ivane, barem nas nauči da tome ne pridonosimo vlastitim grijesima. Slijedeći te na putu kreposti, zaslužit ćemo oproštenje s neba i ubrzati čas velike zadovoljštine.
Kratko razmišljanje za naše vrijeme
Sveti Ivan Kancije pokazuje nam da se učenost i svetost ne isključuju. Bio je profesor i teolog, čovjek znanja, ali svoje znanje nije koristio da bi se uzvisio nad drugima. Poučavao je riječima, ali još više vlastitim životom.
Posebno je dojmljiva njegova velikodušnost prema siromasima i poštenje prema razbojnicima koji su ga opljačkali. Nije tražio priliku da ih ponizi ili osramoti, nego je čak i ono što su zaboravili uzeti bio spreman predati im.
Njegov primjer poziva nas da se zapitamo: koristi li ono što znam, ono što posjedujem i ono što mogu učiniti i drugim ljudima? Vjera postaje vidljiva kada znanje pretvaramo u mudrost, a svoje mogućnosti u služenje.
