Napomena: Tekst je preveden i priređen prema djelu Liturgijska godina (L’Année liturgique) dom Prospera Guérangera, OSB, te prati liturgijski kalendar i duhovnost tradicionalne rimske liturgije.
Sveta Brigita
„Gospodine, tko vam je to učinio?“ – „Oni koji me preziru i zaboravljaju moju ljubav.“
To je bila prva objava Sina Božjega Brigiti Švedskoj.
Franjo Asiški, podižući zastavu Križa nad svijetom, navijestio je ponovni ulazak Krista na put boli: Krista, ne po njemu samome, nego u Crkvi, tijelu njegova tijela.
Koliko je to proročanstvo bilo opravdano, Brigita je iskusila već u zoru toga kobnog četrnaestog stoljeća, s kojim je trebala odrastati i u kojemu su sve nesreće, izazvane svim zločinima, odjednom navalile na naš Zapad.
Rođena upravo one godine kada je Sciarra Colonna, sluga novoga Pilata, ošamario Namjesnika Bogočovjeka, u njezinu se djetinjstvu množilo otkazivanje vjernosti koje je Zaručnicu izručivalo preziru onih koji zaboravljaju Zaručnika.
Kršćanstvo više nije imalo svetaca koje bi se moglo usporediti s velikim prethodnicima. Činilo se kao da su latinski narodi u prethodnom stoljeću iscrpili svoju životnu snagu u cvjetovima: gdje su plodovi koje je zemlja obećavala? Stara Europa više nije imala ništa osim uvreda za Riječ.
Znači li ovaj blagdan, pojava Isusa u hladnoj Skandinaviji, da Zaručnik napušta središte svojih uobičajenih naklonosti? U desetoj godini Brigitina života božanska Glava Crkve zatražila je, pod likom čovjeka boli, utočište u njezinoj duši; a upravo će u to vrijeme smrt Klementa V. i izbor Ivana XXII. u tuđini dovršiti sedamdesetogodišnje progonstvo papinstva.
Rim, udovica svojih Papa, pokazivao se kao najbjedniji među gradovima kojima je nekoć bio kraljica. Njegove su ulice plakale jer više nitko nije dolazio na njegove svetkovine. Njegovi su ga sinovi opljačkali i svakodnevno je gubio poneki ostatak svoje drevne slave; ubojstvo je krvlju natapalo njegova raskrižja; samoća se širila među ruševinama urušenih bazilika; stada su pasla podno oltara svetoga Petra i Laterana.
S njegovih sedam brežuljaka anarhija se proširila Italijom, pretvarajući njezine gradove u razbojnička gnijezda, a njezine krajeve u pustinje. Francuska će u strahotama Stogodišnjega rata okajavati zatočeništvo Vrhovnoga Pontifeksa.
Jao! Zatočeništvo koje je bilo odviše voljeno: avignonski dvor nije ponavljao pjesmu Hebreja na babilonskim rijekama. Bilo bi dobro da, bogatiji zlatom nego krepostima, nije dugo potresao ugled Prve Stolice među narodima.
Njemačko Carstvo, s Ludovikom Bavarskim, imalo je dovoljno razloga da odbije poslušnost štićeniku Valoisa; fraticelli su Petrova nasljednika optuživali za krivovjerje, dok je Marsilije Padovanski, uz potporu tadašnjih pravnika, napadao samo načelo papinstva.
Ipak, Benedikt XII., obeshrabren nemirima u Italiji, napušta zamisao o povratku u Vječni Grad. Na stijeni Doma podiže slavni dvorac, tvrđavu i palaču, koja kao da će zauvijek učvrstiti boravište glave kršćanstva na obalama Rhône.
Žalost Rima i sjaj Avignona dosegnuli su vrhunac pod Klementom VI., čiji je ugovor s Ivanom Napuljskom, groficom Provanse, konačno osigurao Crkvi posjed nad tim prijestoljem koje je držala uzurpatorica.
U to vrijeme okruženje Pontifeksa po raskoši i svjetovnjaštvu nije zaostajalo ni za jednim dvorom svijeta. Božja je pravda tada na narode pustila pošast crne smrti.
Ali njegovo je milosrđe papi Klementu poslalo upozorenja s neba:
**„Ustani; sklopi mir između kraljeva Francuske i Engleske i dođi u Italiju propovijedati godinu spasenja, pohoditi mjesta natopljena krvlju svetaca. Sjeti se da si u prošlosti izazvao moj gnjev, čineći svoju volju, a ne svoju dužnost; ja sam šutio. Ali moje se vrijeme približava. Ako ne poslušaš, tražit ću od tebe račun za nedostojnost kojom si prošao kroz sve stupnjeve kojima sam dopustio da budeš uzdignut na slavu.
Položit ćeš mi račun za pohlepu i častohleplje koji su u tvoje vrijeme cvjetali u Crkvi: mnogo si mogao učiniti za obnovu, ali kao prijatelj tijela nisi htio. Popravi svoju prošlost revnošću svojih posljednjih dana. Da te moje strpljenje nije čuvalo, bio bi pao niže od ijednoga svojega prethodnika. Ispitaj svoju savjest i vidi govorim li istinu.“**
Ta je stroga poruka dolazila iz sjeverne zemlje u kojoj se već pola stoljeća činilo da se svetost sklonila.
Brigita Švedska, u kojoj je proročka svjetlost rasla usred časti što joj ih je donosilo njezino rođenje, zapisala ju je po nalogu Sina Božjega.
Unatoč svim prijekorima koje je zaslužio, Papa je imao veliku vjeru. Ona se sjedinila s uljudnošću velikoga gospodina koji je Petar Roger ostao i pod tijarom, pa je uz svoju osobu osigurao veoma pažljiv prijam izaslanicima princeze od Néricije.
Premda je proglasio slavni jubilej koji je trebao obilježiti sredinu toga stoljeća, Klement VI. ipak je sam pustio da prođe sveta godina, a da ga se nije vidjelo kako kleči pred grobovima Apostola, na čiji je pohod pozivao čitav svijet.
Božja se strpljivost iscrpila. Brigita je upoznala sud te duše; vidjela je njezinu strašnu kaznu, koja ipak nije bila kazna ponora i koju je ublažavala nada.
Dotad potpuno posvećena nadnaravnim interesima svoje zemlje, Brigita je iznenada vidjela kako njezino poslanje obuhvaća cijeli svijet.
Uzalud je svojim molitvama Bogu i svojim upozorenjima knezovima pokušavala Švedsku otrgnuti od kušnji koje će završiti Kalmarškom unijom.
Ni Magnus II. ni Blanka od Dampierrea, koja je s njim dijelila prijestolje, nisu ozbiljno shvatili prijetnje svoje slavne rođakinje:
„Vidjela sam sunce kako sjaji s mjesecom na nebu, sve dok oboje nisu zmaju predali svoju moć; tada je nebo problijedjelo, gmazovi su ispunili zemlju, sunce je skliznulo u ponor, a mjesec je nestao bez ikakva traga.“
O Sjevere! Tvoja je krivnja bila hladnoća prema Bogu, a ipak ti je s Juga bila iskazana uzvišena naklonost. U danima koji su ti bili dani nisi znao iskoristiti pohod Zaručnika.
Brigita će te zauvijek napustiti.
Ona je Bogočovjeku bila grad utočišta. Došla je u Rim i ondje se nastanila; vraćajući svetost Vječnom Gradu, trebala je pripremiti povratak Kristova Namjesnika u njegove zidove.
Dvadeset godina truda! Ona će, poistovjećujući se s Vječnim Gradom, podnijeti njegove bolne nevolje, upoznati sve njegove moralne ruševine i prikazivati Gospodinu njegove molitve i suze.
Rimski apostoli i mučenici, zaštitnici slavnih svetišta poluotoka, neprestano su je pozivali svojim oltarima, predugo napuštenima; dok je njezino pero, prema nadahnuću odozgor, i dalje prenosilo Papama i kraljevima Božje poruke.
Ali napokon se obzor počeo razvedravati.
Dok je nepopustljivi i pravedni Inocent VI. reformirao okruženje Petrova nasljednika, Albornoz je smirivao Italiju. Godine 1367. Brigita je, duboko ganuta, kleknula u Vatikanu pod blagoslovom Urbana V.
Jao! Nisu prošle ni tri godine, a Urban je, čeznući za svojom zemaljskom domovinom, ponovno napustio grobove Apostola. Sveta ga je bila prorekla: ponovno je vidio Avignon samo da bi ondje umro.
Roger od Beauforta, nećak Klementa VI., naslijedio ga je i uzeo ime Grgur XI.; upravo će on zauvijek okončati progonstvo i raskinuti okove papinstva.
Ali Brigitino se vrijeme bližilo kraju.
Druga će žeti u radosti ono što je ona posijala u suzama: Katarina Sijenska, kada Brigite više ne bude, vratit će u Sveti Grad Namjesnika Zaručnika.
A hrabra Skandinavka, uvijek iznova razočarana u svojim poslanjima, ali kojoj nikada nije oslabjela hrabrost niti se pokolebala vjera, Zaručnik će, dovršavajući s njom ono što je započeo, povesti u Sveta Mjesta, svjedoke njegove muke.
I upravo će joj se na povratku s toga posljednjeg hodočašća, daleko od zemlje njezina rođenja, u tome opustošenom Rimu čije udovištvo nije mogla dokinuti, zatražiti dušu.
Druga Katarina, kći Svete i sveta poput nje, vratit će na skandinavske obale tijelo potomkinje gospodara Finstada.
Položeno je u još nedovršeni samostan Vadstena, zamišljeno središte Reda Spasitelja, čiji je nacrt, kao i sva druga djela koja je Bog povjerio Brigiti, trebao biti dovršen tek nakon njezine smrti.
Gotovo istodobno, dvadeset i pet godina ranije, primila je zapovijed da osnuje i zapovijed da napusti taj pobožni azil; kao da Gospodin nije htio pred njezine oči staviti njegov spokoj osim zato da bi je još dublje razapeo na putu koji joj je u istom času namijenio.
Strogost Božja prema njegovima! Suverena neovisnost njegovih darova!
Tako je već u njezinim prvim godinama dopustio da se Sveta zaljubi u lijepi ljiljan, znak djevica, a zatim joj iznenada pokazao da je cvijet njegovih posebnih naklonosti namijenjen drugima.
„Uzalud sam mu vapio“, govorio je prorok u vrijeme sužanjstva koje je predstavljalo ono što je Brigita trebala kušati u svim svojim gorčinama; „uzalud sam ga zazivao i molio: odbio je moju molitvu; zapriječio mi je put klesanim kamenjem, srušio je moje staze.“
Kao uvod u liturgijski prikaz Crkve, prisjetimo se da je Brigita poletjela u pravu domovinu 23. srpnja 1373.; 8. listopada obljetnica je dana kada je, dan nakon kanonizacije, Bonifacije IX. prvi put slavio Misu svete Brigite.
Martin V. poslije je potvrdio postupke Bonifacija IX. u njezinu čast; poput njega odobrio je njezina Otkrivenja. Iako su bila žestoko napadana na saborima u Konstanzu i Baselu, iz tih su rasprava izišla još više preporučena pobožnosti vjernika.
Poznati su također dragocjeni oprosti povezani s krunicom koja nosi ime Svete; po naklonosti Apostolske Stolice oni se u naše vrijeme često primjenjuju na obične krunice. Dobro je ipak podsjetiti da se prava krunica svete Brigite sastojala od šezdeset i tri Zdravomarije, sedam Očenaša i sedam Vjerovanja, u čast pretpostavljenih godina koje je Gospa proživjela na zemlji, njezinih radosti i njezinih boli.
Ta ista misao o čašćenju Marije dovela je do toga da je u dvostrukim samostanima njezina Reda Spasitelja Svetoj bilo dodijeljeno prvenstvo nad opaticom.
U Švedskoj rođena od uglednih i pobožnih roditelja, Brigita je živjela presvetim životom. Dok je još bila u majčinoj utrobi, njezina je majka zbog nje bila spašena od brodoloma.
Kada je Brigita imala deset godina, nakon što je čula propovijed o Gospodinovoj muci, sljedeće je noći vidjela Isusa na križu, oblivenoga svježom krvlju, kako s njom razgovara upravo o toj muci.
Od toga je trenutka bila tako duboko dirnuta razmatranjem Spasiteljevih patnji da više nikada nije mogla misliti o njima bez suza.
Udana za Ulfa, kneza Néricije, svojim ga je dobrim primjerom i djelotvornim riječima poticala na pobožna djela. Bila je vrlo brižna u odgoju svoje djece; siromašnima, a osobito bolesnima, služila je s najvećom predanošću u kući koju je za tu službu namijenila. Običavala im je prati i ljubiti noge.
Kada se sa svojim mužem vraćala iz Compostele, gdje su pohodili grob svetoga Jakova Apostola, Ulf se u Arrasu teško razbolio. Tada se svetac Dionizije jedne noći ukazao Brigiti i prorekao joj ozdravljenje njezina muža i druge buduće događaje.
Ulf je postao cistercitski redovnik i ubrzo umro. Brigita je tada u snu čula Kristov glas koji ju je pozvao na stroži način života. Nakon toga primila je od Boga mnoga otajstvena otkrivenja.
Utemeljila je samostan u Vadsteni prema pravilu svetoga Spasitelja koje joj je dao sam Gospodin. Po Božjoj je zapovijedi došla u Rim, gdje je mnoge zapalila žarom božanske ljubavi.
Odande je pošla u Jeruzalem, a zatim ponovno u Rim. Na povratku je dobila groznicu; godinu je dana trpjela teške bolesti, obogaćena zaslugama, te je, na dan koji je unaprijed navijestila, preselila u nebo.
Njezino je tijelo preneseno u samostan Vadstena; njezina su čudesa potaknula Bonifacija IX. da je uvrsti među svete.
Snažna ženo, oslonče Crkve u nesretnim vremenima, neka te danas blagoslivljaju svi narodi!
Kada je zemlja, osiromašena krepostima, prestala plaćati svoje dugove Vrhovnom Gospodinu, ti si bila blago čiji je pronalazak na krajnjim granicama, kako kaže Pismo, nadoknadio siromaštvo mnogih.
Po tebi je sjever, nekoć sumnjiv i napušten, upoznao naklonost neba.
Uskoro te je Duh, na poticaj Apostola i svetih Mučenika, doveo na obale koje njihova krv više nije bila dovoljna oploditi za Zaručnika. Tada si se pojavila poput lađe koja iz dalekih krajeva donosi hranu i život zemljama koje pustoši neplodnost.
Na tvoj je glas iscrpljeni Rim ponovno pronašao nadu; po tvojem je primjeru okajavao grijehe koji su bili uzrok njegova napuštanja; tvoje su ga zajedničke molitve vratile, zajedno sa srcem Zaručnika, srcu njegova Namjesnika na zemlji.
Ali tvoj je dio bio trpljenje i rad.
Na dan kada se tvoje djelo dovršavalo u radosti svih, ti si već napustila zemlju; poput junaka staroga Saveza koji su izdaleka pozdravljali obećanja čije je ostvarenje bilo namijenjeno drugima i priznavali da su na zemlji samo stranci i hodočasnici.
Poput njih tražila si domovinu – ne onu koju si napustila i u koju si se mogla vratiti, nego onu jedinu pravu, nebesku. Zato se Bog ponosi time što se naziva tvojim Bogom.
Iz vječnoga Grada u kojem je završilo tvoje progonstvo sačuvaj u nama plod svojih primjera i svojih pouka.
Unatoč svojemu smanjenom položaju, tvoj Red Spasitelja i dalje ih čuva u krajevima u kojima još postoji. Neka jednoga dana ponovno oživi u Vadsteni u svojemu prvotnom sjaju!
Po njemu i njegovim učenicima vrati Skandinaviju vjeri koju su tako nesretno izgubili – vjeri svetoga Anschairea, njezina apostola, te Erika i Olafa, njezinih kraljeva mučenika.
Napokon, zaštiti Rim, čiji ti je interes Gospodin tako posebno povjerio. Poštedi ga da ponovno upozna strašnu kušnju čijem je odvraćanju bio posvećen cijeli tvoj život.
Kratko razmišljanje za naše vrijeme
Kod svete Brigite posebno snažno odjekuje jedna stvar: Bog joj nije dao lak život, nego plodan život.
Ona je mnogo puta morala prihvatiti da se Božji plan ne odvija onako kako je zamišljala. Molila je za Crkvu, za Papu, za svoju zemlju, za obnovu kršćanstva – i mnogo toga nije vidjela dovršeno.
Ipak, nije odustala.
To je možda jedna od najvažnijih poruka današnjeg teksta. Ponekad možemo godinama nešto moliti, truditi se, upozoravati, pomagati, odgajati, graditi – a ne vidjeti rezultat. Sveta Brigita podsjeća da naš zadatak nije uvijek vidjeti plod; naš je zadatak biti vjeran onome što nam je Bog povjerio.
Posebno je snažna njezina povezanost s Rimom. Guéranger je vidi kao ženu koja u vremenu velike crkvene krize ne bježi od Crkve, nego upravo tada još snažnije moli za njezinu obnovu.
To je i za nas danas vrlo aktualno: kada nas nešto u Crkvi, društvu ili ljudima razočara, najlakše je udaljiti se i kritizirati. Teži je put ostati, moliti i svojim životom pridonositi obnovi.
Poticaj za danas
Danas izmoli jednu deseticu krunice za Crkvu i za osobu ili stvar zbog koje si trenutno zabrinuta.
Nemoj tražiti da Bog sve odmah promijeni. Samo reci:
„Gospodine, ja ovo ne mogu riješiti. Ali mogu Ti to predati.“
