Napomena: Tekst je preveden i priređen prema djelu Liturgijska godina (L’Année liturgique) dom Prospera Guérangera, OSB, te prati liturgijski kalendar i duhovnost tradicionalne rimske liturgije.
Sveti Denis, biskup i mučenik, i sveti Rustik i Eleuterije, mučenici
Najavljen Brigitom, proročicom sa Sjevera, Denis se pojavljuje kao najsjajnija svjetiljka toga sazviježđa svetih mistika koje, pri zalasku liturgijskoga ciklusa, obasjava prve zrake vječnoga sjedinjenja. Uskoro ćemo pokraj njega pozdraviti Tereziju od Isusa, kojoj prethodi Petar Alkantarski, njezin vodič; dok će Ivan od Križa, iz sjena svoje tajanstvene noći, sljedećega mjeseca ustati u slavi pokraj velike Gertrude.
Bogočovjek je najprije počeo djelovati, a zatim izložiti svoj nauk; tako je i Crkva u svojoj Liturgijskoj godini umnožila primjere koje su dali sveci, čekajući da sami sveci svojim perom utvrde zakone svetosti.
Čini se da ona sada, snažna u vlastitim očima zbog postignutih rezultata, počiva u sigurnosti koju daje iskustvo. Kao i u Vlastitom vremena, kojemu je Vlastito svetaca vjerni odjek, ona tako daje slobodu svojoj želji da njezini sinovi sa svetima shvate širinu, duljinu, visinu i dubinu otajstva koje nadilazi svako znanje, kako bi i sami napokon bili ispunjeni svom puninom Božjom.
Nije li to ono dobro djelo za čije dovršenje Apostol moli u svakome od nas, za onaj posljednji dan kojemu nas sada priprema tijek tjedana nakon Duhova? Savršena pravednost, plod ljubavi u njezinu punom razvoju.
Ali razvoj ljubavi ne može biti bez napretka duše u svakoj mudrosti i duhovnom razumijevanju; a razlikovanje onoga što je bolje, o kojem govori sveti Pavao, može se steći samo druženjem sa svetima ili proučavanjem njihovih djela.
Stoga danas neusporedivi učitelj Denis predsjeda okupljenom zajednicom vjernih. S Istokom i Zapadom zašutimo: učitelju priliči govoriti, a učeniku slušati.
Naučavanje svetoga Denisa
„Svaki izvrstan dar i svaki savršeni dar odozgor je i silazi od Oca svjetlosti. Svako izlijevanje sjaja koje nebeska dobrota izlijeva na čovjeka djeluje u njemu kao načelo duhovnoga pojednostavljenja i nebeskoga sjedinjenja te ga vlastitom snagom vraća prema vrhovnom jedinstvu i božanskoj jednostavnosti Oca. Jer sve dolazi od Boga i sve se Bogu vraća.
Samim time što postoje, nežive stvari imaju udio u Bogu, koji po uzvišenosti svoje biti jest biće svega što postoji; živa bića imaju udio u njegovoj životnoj snazi, koja nadilazi svaki život; razumna i umna bića imaju udio u njegovoj mudrosti, koja nadilazi svaki razum i svaku inteligenciju. Različita su bića to bliža božanstvu što više načina sudjelovanja u njemu posjeduju.
Opći je zakon da se božanske milosti nižima priopćuju službom viših. Nedjeljivo Trojstvo, koje po naravi posjeduje božanstvo, ustanovilo je hijerarhiju radi pobožanstvenjenja svih bića, bilo razumnih bilo čisto duhovnih. Jer spasenje je moguće samo pobožanstvenjenim duhovima.
Budući da pobožanstvenjenje nije ništa drugo nego nastojanje za sjedinjenjem s Bogom i suobličavanjem njemu, cilj je svake hijerarhije suobličiti i sjediniti s Bogom: prije svega potpunim udaljavanjem od svega što je protivno njegovoj ljubavi; zatim spoznajom svetih istina; sudjelovanjem u jednostavnosti Onoga koji je Jedan; i mističnom gozbom gledanja.
Red svake hijerarhije stoga jest da jedni budu očišćeni, a drugi da čiste; da jedni budu prosvijetljeni, a drugi da prosvjetljuju; da jedni budu usavršeni, a drugi da usavršavaju. Svaka služba koju ona nalaže usmjerena je prema dvostrukom cilju: primati i davati čistoću, svjetlost i savršenu svetost.
Prva hijerarhija blaženih duhova prima prvi izljev kreposti Isusa, vrhovnoga začetnika, i nasljeduje ga na uzvišeniji način. Prva hijerarhija sluša drugu, druga treću, a treća je postavljena nad hijerarhiju ljudi. I tako se, božanskim skladom, jedna po drugoj uzdižu prema Onomu koji je početak i svršetak svakoga lijepog poretka.
Budući da svaka hijerarhija obuhvaća sile triju različitih stupnjeva, isti se čudesni sklad nalazi i između tih različitih stupnjeva. Štoviše, u svakom ljudskom ili anđeoskom umu nalaze se sposobnosti koje odgovaraju trima redovima svake hijerarhije. Prolazeći kroz te uzastopne stupnjeve, duhovi, prema svojoj sposobnosti, sudjeluju u čistoći, svjetlosti i neograničenom savršenstvu.
Jer ništa samo po sebi nije savršeno; ništa ne isključuje mogućnost daljnjega napretka, osim Onoga koji je prvotno i beskonačno Savršenstvo.
Ali blažena bića koja prebivaju na nebesima, koja nemaju ništa osjetilno ni tjelesno, Bog ne privlači i ne uzdiže božanskim stvarima izvana; on u njima samima daje zasjati čistim zrakama i shvatljivim sjajevima svoje klanjanja vrijedne volje. Ono što je njima tako dano neposredno i u jedinstvu, nama se prenosi kao u ulomcima i pod mnoštvom različitih simbola: u svetim proroštvima; u likovima kojima se naša hijerarhija, prilagođavajući se ljudskoj naravi, za nas zaodijeva otajstvo božanske obnove i sva druga sveta otajstva; i u skladu svemira, u kojemu sjaje slike i tragovi božanskih zamisli.
Ako sve stvari ljudima govore o Bogu, ipak nijedna o njemu ne govori potpuno. On je dostupan razumu, umu i znanosti; opaža se osjetilima, mišljenjem i maštom; naposljetku ga možemo imenovati; a ipak je neshvatljiv, neizreciv i bez imena. Sve ga otkriva svima, a ništa ga nikome ne očituje potpuno.
Sve se o njemu može potvrditi kao o općem uzroku; ali budući da nadilazi svaki izraz, još se istinitije sve o njemu može zanijekati.
Zato mnogi, napredujući prema Bogu, nisu zadovoljni time da prijeđu početnu točku vanjskih osjetila koja pripada našoj naravi, nego se uzdižu iznad mnogostrukih djelovanja rasuđivanja i govora.
Kao što su osjetila zapreka kada se duša čistim razumom primjenjuje na shvatljive stvarnosti, tako i sama umna sposobnost postaje nepotrebna kada se pobožanstvenjena duša, uzvišeno neuka i zaboravljajući sve, baca u ponore nedokučive mudrosti.
Jednostavno prianjanje anđeoskih naravi uz Onoga koji nadilazi svako znanje postalo je vlastito tim dušama; nasljedujući anđele, one su dosegnule cilj svake hijerarhije, sjedinjujući se s Bogom koliko je god moguće.
Vodiču kršćana u svetoj mudrosti, Trojstvo neizmjerno dobro, povedi nas do one visine gdje svaku svjetlost nadilazi tama koja blista sjajnim munjama i koja, premda se ne može ni vidjeti ni shvatiti, ipak ljepotom svojih ognjeva preplavljuje blaženo zaslijepljene duhove.“
Bismo li se usudili išta dodati? Kao što smo već primijetili, u ovo doba koje svijet priprema za vrhovni dolazak Zaručnika, i sama Crkva stišava svoj glas.
Koliko je više moramo nasljedovati upravo danas, kada božanski Areopagit, pritisnut težinom vlastite nemoći, uzvikuje:
„Naši su govori to opširniji što manje odgovaraju Bogu. Što se čovjek više uzdiže prema nebesima, pogled kojim promatra duhovni svijet postaje jednostavniji, a njegov govor kraći; u blizini vrhunca ne samo da riječi postaju sažetije, nego i jezik, pa čak i sama misao, naposljetku dolaze do svojega kraja.
Prije se naš govor širio razmjerno visini s koje je silazio; dok se sada uzdiže odozdo prema gore, mora se isto tako skraćivati, sve dok, stigavši do krajnje točke, potpuno ne prestane i ne izgubi se u neizrecivom.“
Sveti Denis i njegovi drugovi
Rim će nam sada reći kako je onaj koji je iz Atene došao u naše krajeve, otkrivatelj nebeskih hijerarhija, svojom plemenitom krvlju oplodio sjeme koje je posijao u budućem glavnom gradu zemlje Franaka.
Obogaćeno njegovim presvetim tijelom, skromno naselje koje je postalo Saint-Denis u Francuskoj dugo je nadmašivalo svojega susjeda Luteciju po slavi.
Naša je domovina slavu koju je iskazivala svojemu apostolu uzvratila za njegovu predanost; činilo se kao da je, u viteškom nadahnuću, odlučila nadoknaditi mu oproštaj koji je zbog nje uputio velikim uspomenama rodne zemlje.
Poznato je koliko je naroda dolazilo na njegov sveti grob, a još više koliko su ga štovali kraljevi. Oriflamme, mučenikov stijeg, bio je njihov barjak; „Montjoie Saint-Denys!“ njihov ratni poklik u svim zemljama u koje ih je vodila pobjeda.
Kao što za života nikada nisu napuštali kraljevstvo a da njegovu zaštitu nisu povjerili zaštitniku francuskih ljiljana u njegovoj opatiji, tako su mu i pri odlasku iz ovoga svijeta povjeravali svoje smrtne ostatke.
Unatoč svetogrdnim oskvrnućima, ta će uzvišena nekropola posljednjega dana zemlji pružiti veličanstven prizor: pred očima cara Hadrijana i njegovih prefekata, onaj kojega su pogubili na Montmartreu i osudili na sramotu ustati će iz svojega groba, praćen trima kraljevskim dinastijama ponosnima što na uskrsnuću tvore njegovu pratnju, kao što su se častile okružiti ga u smrti.
„Kako su mi, Bože, dragocjeni prijatelji tvoji!“
Rimski izvještaj o svetom Denisu i njegovim drugovima podudara se s izvještajem grčke Crkve u njezinim Menajima, premda Grci njihov blagdan slave 3. listopada.
Liturgijska legenda
Denis iz Atene bio je jedan od sudaca Areopaga, čovjek upućen u svaku vrstu znanja. Dok je još bio u poganskoj zabludi, onoga dana kada je Krist Gospodin bio pribijen na križ, opazivši da je sunce na nadnaravan način pomrčalo, navodno je uzviknuo: „Ili Bog naravi trpi, ili se raspada građevina svijeta.“
Kada je apostol Pavao došao u Atenu i bio doveden na Areopag da položi račun o nauku koji je propovijedao, naviještajući da je Krist Gospodin uskrsnuo i da će svi mrtvi uskrsnuti na život, mnogi su povjerovali u Krista, a među njima i sam Denis.
Apostol ga je krstio i postavio na čelo atenske Crkve. Kada je poslije došao u Rim, papa Klement poslao ga je u Galiju da propovijeda Evanđelje.
S njime su sve do Lutecije, grada Parižana, pošli svećenik Rustik i đakon Eleuterije. Ondje je, nakon što je mnoge obratio na kršćansku vjeru, prefekt Fescenije naredio da njega i njegove drugove bičuju.
Budući da je nastavio postojano propovijedati kršćansku vjeru, bio je bačen na užarenu rešetku i zajedno sa svojim drugovima podvrgnut mnogim drugim mukama.
No oni su sve te muke podnosili hrabro i radosno. Denis, koji je imao više od stotinu godina, napokon je zajedno s ostalima pogubljen sjekirom, sedmoga dana prije listopadskih ida.
O njemu se pripovijeda da je, nakon što mu je glava bila odsječena, uzeo svoju glavu u ruke i nosio je dvije milje.
Napisao je čudesne i doista nebeske knjige o Božjim imenima, o nebeskoj i crkvenoj hijerarhiji, o mističnoj teologiji i još neke druge.
Zahvala svetom Denisu
Čast tebi na ovaj dan pobjede! Čast Apostolu naroda koji ti dolazi ususret, kao svojemu plemenitom plijenu, na pragu vječnosti!
Kako je već od prvoga časa tvoja duša čeznula za tim nepoznatim Bogom kojega je Apostol napokon objavio dugim čežnjama tvoje plemenite i ispravne naravi!
Tami mnogoboštva, sumnjama filozofije i nejasnim tračcima pomiješanih predaja iznenada je slijedila svjetlost istine – i njezina je pobjeda bila potpuna.
Ti si, kršćanski Platone, proširio obzor filozofije i tako ispravio njezine formule da su mogle postati dostojnim odijelom istine.
I ti si zatim postao apostol; razlika između Grka i barbara, zakon staroga svijeta, izgubila se pred tvojim očima u zajedničkom podrijetlu koje je sveti Pavao dao svim narodima.
Robovi i slobodni bili su pred očima tvoje vjere jednaki u onoj plemenitosti koja ljudski rod čini rodom Božjim; a ljubav koja se izlijevala iz tvoga srca ispunila ga je golemim Božjim sažaljenjem prema dugim stoljećima neznanja u kojima je čovječanstvo bilo uronjeno.
Tako si, u svojoj revnosti, slijedeći dah Duha Svetoga, poput oblaka natovarenoga Gospodnjim blagoslovima donio plodnost sve do krajnjih zapadnih krajeva.
Narod Galije od tebe je naučio tražiti Boga, pronaći ga i živjeti u njemu; i ta nova Crkva nije imala razloga zavidjeti onima starijima, podignutima na temeljima proroka i apostola.
O izabrani kamene, prikladan za temelje, tako prisno sjedinjen sa Zaglavnim kamenom da svaka građevina koju podupireš postaje sveti hram Gospodnji: Crkva Francuske, izgrađena na tebi, također je kuća Božja.
O Denise, ponovno probudi božansko sjeme koje si posijao.
Vrati Parizu i Francuskoj njihove predaje, sada zaboravljene u groznici dobiti i užitaka.
Vrati Atenu u zajedništvo s Kristovim Namjesnikom, nužnim uvjetom sjedinjenja s Gospodinom.
Za svaku Crkvu pod nebom izmoli takve pastire kakve si opisao ovim riječima koje otkrivaju i ono što si sam bio:
**„Svetom ljubavlju koja nas privlači k njemu Isus smiruje oluju rastresenih briga i, vraćajući naše duše jedinstvu božanskoga života, učvršćuje nas u trajnoj plodnosti ove plemenite službe.
Uskoro, vršenjem svetih službi, približavamo se anđelima, nastojeći se poput njih postaviti u postojano stanje nepromjenjive svetosti.
Gledajući odatle božanski sjaj blaženoga Isusa i obogaćeni dubokom spoznajom mističnoga razmatranja, postajemo sposobni biti posvećeni kako bismo i sami posvećivali, primati svjetlost kako bismo je priopćavali, postati savršeni kako bismo druge vodili prema savršenstvu.“**
Kratko razmišljanje za naše vrijeme
Današnji tekst ima jednu vrlo snažnu nit: najprije treba dopustiti Bogu da nas prosvijetli, a tek onda možemo drugima donositi svjetlo.
Sveti Denis bio je učen čovjek, filozof i sudac. Ali njegovo znanje nije ostalo zatvoreno u njemu. Susret s Kristom preobrazio je njegovo traženje istine u poslanje.
Posebno je lijepa Guérangerova završna misao: „primati svjetlost kako bismo je priopćavali, postati savršeni kako bismo druge vodili prema savršenstvu.“
To vrijedi i za svakoga tko poučava, odgaja ili služi drugima. Ne možemo drugima dati ono što sami ne njegujemo. Najprije moramo dopustiti Bogu da djeluje u nama.
Sveti Denis nije ostao u Ateni sa svojom spoznajom. Pošao je na put. Njegova vjera postala je služenje.
I možda je upravo to pitanje za danas: što činim s onim što sam primila od Boga?
Poticaj za danas
Prije prvoga važnog razgovora ili obveze danas zastani na jednu minutu i reci:
„Gospodine, najprije prosvijetli mene, a onda po meni prosvijetli drugoga.“
