U Rimu je danas započela velika međunarodna marijanska konferencija na kojoj sudjeluju kardinal Raymond Burke, papinski teolog, dominikanac o. Wojciech Giertych, te bivši tajnik kardinala Georgea Pella i patrolog o. Joseph Hamilton.
Dvodnevni simpozij, održan na Augustinianumu pod naslovom „De Maria numquam satis – O Mariji se nikada ne može dovoljno reći“, donosi teološke i povijesne priloge o Blaženoj Djevici Mariji u dogmi i bogoslužju.
Kardinal Burke otvorio je konferenciju govorom naslovljenim: „Gospa Guadalupska i kraljevanje Krista Kralja: poslanje Suotkupiteljice“.
Cilj je, rekao je, pokazati „kako je ukazanje Gospe Guadalupske na brdu Tepeyac 1531. godine najljepša i najrječitija manifestacija i izraz istine o njezinu jedinstvenom, doista jedinstvenom sudjelovanju u spasiteljskom djelu njezina božanskog Sina, odnosno istine nauka sadržanog u njezinu naslovu Suotkupiteljice, ako se on ispravno razumije“.
U nastavku donosimo cjeloviti uvodni govor kardinala Burkea.
Uvod
Za mene je izvor najdublje radosti iznijeti uvodni govor na ovoj važnoj međunarodnoj konferenciji o Blaženoj Djevici Mariji u dogmi i bogoslužju: teološki i povijesni doprinosi. Zajedno s vama duboko sam zahvalan onima koji su organizirali konferenciju i onima koji su omogućili njezino održavanje. Na početku konferencije želim iznijeti razmišljanje na temu: Gospa Guadalupska i kraljevanje Krista Kralja: poslanje Suotkupiteljice i suotkupitelja.
Na samom početku svojega prvog ukazanja svetom Juanu Diegu, Gospa Guadalupska predstavila se ovim riječima:
„Znaj, znaj sa sigurnošću, moj najdraži i najmlađi sine, da sam ja doista uvijek savršena Sveta Djevica Marija, koja ima čast biti Majkom jedinoga pravoga Boga za kojega svi živimo, Stvoritelja ljudi, Gospodara svega što nas okružuje i svega što nam je blizu, Gospodara Neba, Gospodara Zemlje.“[1]
Njezina ukazanja svetom Juanu Diegu od 9. do 12. prosinca 1531. mogu se opisati kao očitovanje Krista, njezina božanskog Sina, kao Kralja Neba i Zemlje, koji ponovno uspostavlja pravi poredak i mir s kojima je i za koje je Bog stvorio svijet, a iznad svega čovjeka, muškarca i ženu.
Na svojoj čudesno nastaloj i sačuvanoj slici Gospa Guadalupska jest „žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi joj kruna od dvanaest zvijezda“[2], koju je sveti apostol i evanđelist Ivan vidio u svojoj viziji konačne pobjede našega Gospodina nad grijehom i smrću. Gospa Guadalupska trudna je „Djetetom, sinom muškim“[3], koji je doista Kralj Neba i Zemlje, koji pobjeđuje Sotonu i njegove čete tako da, unatoč njihovu žestokom i zlobnom buntu, nikada neće nadvladati Crkvu ni duše onih koji žive u Kristu.[4]
Poziv i poslanje svakoga kršćanina stoga su, riječima svetoga Pavla u Poslanici Efežanima, „ujediniti sve u Kristu, i ono na nebesima i ono na zemlji“.[5]
Naš Gospodin Isus Krist, Bog Sin koji je postao čovjekom, jedini je Otkupitelj. Ali Bog Otac, šaljući svojega jedinorođenoga Sina u ljudskom tijelu da otkupi svijet, želio je da čovjek surađuje u djelu otkupljenja, počevši od Blažene Djevice Marije.
Blažena Djevica Marija, Majka Božja, sudjelovala je na potpuno jedinstven način u Otajstvu vjere, Otajstvu Otkupljujućeg Utjelovljenja, te je s pravom nazivamo Suotkupiteljicom. Isto tako, u mjeri u kojoj sjedinjujemo svoja srca, jedno s njezinim Bezgrješnim Srcem, s Presvetim Srcem Isusovim, sudjelujemo u Kristovu spasenjskom poslanju. S pravom nas se može nazvati suotkupiteljima.
Riječima svetoga apostola i evanđelista Ivana pozvani smo biti u Kristu „suradnici u istini“.[6] Sam naš Gospodin jasno pokazuje prisnost našega odnosa s njim kada kaže: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ svaki dan i neka ide za mnom.“[7]
Obraćajući se ovoj Međunarodnoj konferenciji o Blaženoj Djevici Mariji u dogmi i bogoslužju, želim predstaviti jedinstveni udio Djevice Majke Božje u poslanju Krista Kralja, u poslanju Otkupljujućeg Utjelovljenja, koji joj pripada kao Suotkupiteljici, kao i naš udio u istome poslanju kao suotkupitelja.
Nauka o suotkupljenju
Ukazanja Djevice Majke Božje na brdu Tepeyac u današnjem Ciudad de Méxicu pomažu nam na osobit način razumjeti njezino poslanje i naše odgovarajuće poslanje.
Doista, djeca naše Gospe u Meksiku, guadalupanos i guadalupanas, oduvijek su razumjela svoje poslanje u svijetu kao služenje Kristu Kralju pod majčinskom brigom njegove Majke, koju nam je dao za Majku dok je umirao na križu za naše vječno spasenje.[8]
Blaženi Miguel Pro napisao je dvije kratke molitve na zidu zatvora u kojem je bio zatočen prije nego što je 23. studenoga 1927. godine, tijekom krvavog progona Crkve u Meksiku, pogubljen pred streljačkim vodom:
„¡Viva Cristo Rey! ¡Viva la Virgen de Guadalupe!“
(Živio Krist Kralj! Živjela Gospa Guadalupska!).[9]
Isto tako, sveti José Sánchez del Río, dok su ga okrutno mučili i ubili, također pred streljačkim vodom 10. veljače 1928., neprestano je uzvikivao:
„¡Viva Cristo Rey! ¡Viva Santa Maria de Guadalupe!“
(Živio Krist Kralj! Živjela Sveta Marija Guadalupska!).[10]
Kao što je Djevica Majka Božja na svadbi u Kani povela poslužitelje vina svojemu božanskom Sinu kao rješenje njihove velike nevolje, poučavajući ih: „Što god vam rekne, učinite!“[11], tako je pratila i ove junake vjere da polože svoj život vršeći Božju volju.
Isto tako, ona privlači naša srca svojemu Bezgrješnom Srcu i vodi nas da potpuno predamo svoja srca Presvetom Srcu Isusovu, čak i do prolijevanja vlastite krvi zajedno s njim za slavu Božju i spasenje duša.
Suradnja Djevice Marije u Kristovu djelu Otkupljenja ima dva vida koja su teolozi tijekom vremena izrazili razlikovanjem objektivnog i subjektivnog otkupljenja.
Monsinjor Arthur B. Calkins, koji je opsežno i duboko pisao o naslovu Suotkupiteljice, objašnjava tu razliku:
„Teolozi su tradicionalno razlikovali Marijinu jedinstvenu suradnju u otkupljenju dok se ono događalo in actu primo od primjene milosti otkupljenja na pojedine osobe, što se događa in actu secundo. Otkupljenje in actu primo, ili ‘objektivno otkupljenje’, odnosno uzlazna faza otkupljenja, može se definirati kao stjecanje sveopćeg spasenja žrtvom koju je Bog htio kako bi svijet pomirio sa sobom. Otkupljenje in actu secundo, ili ‘subjektivno otkupljenje’, odnosno silazna faza otkupljenja ili posredovanje milosti, može se definirati kao primjena plodova otkupljenja na pojedine osobe putem posredovanja koje je Bog htio. Dosljedno se naučavalo da Gospa sudjeluje u objema fazama djela otkupljenja, dok svi drugi kršćani mogu sudjelovati u primjeni milosti otkupljenja na konkretne osobe i situacije. Stoga svi možemo biti suotkupitelji in actu secundo.“[12]
Svetost života zapravo je sudjelovanje u spasenjskom djelu Krista, koji je jedini naše spasenje.
Sveti Pavao u Poslanici Kološanima naviješta istinu o našem sudjelovanju u Kristovu otkupiteljskom djelu. Govoreći o vlastitim patnjama, on razumije da ih treba sjediniti s Kristovom mukom i smrću:
„Sada se radujem trpljenjima za vas i u svome tijelu dopunjujem što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu, kojoj postadoh poslužiteljem po rasporedbi Božjoj koja mi je dana za vas da potpuno pronesem riječ Božju – otajstvo pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim.“[13]
Nije riječ o tome da bi u Kristovim patnjama za naše vječno spasenje nešto nedostajalo, nego da njegov život u nama, život milosti, mora u nama doći do punine, osobito sjedinjenjem naših patnji s njegovom mukom i smrću.
Već se nekoliko desetljeća u Crkvi vodi rasprava o aktivnoj suradnji naše Gospe u djelu Otkupljenja. Pitanje glasi: U kojem je smislu Blažena Djevica Marija Nova Eva, pomoćnica Isusa, Novoga Adama (usp. Rim 5, 12-21; 1 Kor 15, 22.45)?
Više od pet stotina godina izraz Suotkupiteljica koristi se kako bi izrazio pojam da se Marija, iako nije jednaka Isusu, nego je stvorenje koje o njemu potpuno ovisi, sekundarno i podređeno njemu, ipak sjedinila s njim i pridružila se njegovu prinošenju Ocu za naše spasenje na Kalvariji.
Prikladnost tog naslova bila je predmet žustre rasprave tijekom sastavljanja osmog poglavlja Lumen gentium, koje sadržava temeljni nauk Drugoga vatikanskog sabora o Gospi.[14]
Na kraju je Sabor jasno naučavao Marijinu aktivnu suradnju u djelu Otkupljenja u brojevima 56–58 i 60–62 dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen gentium, ali nije upotrijebio riječ „Suotkupiteljica“ iz straha da bi je nekatolici mogli pogrešno razumjeti.
Marijino posredovanje milosti proizlazi iz njezine uloge Suotkupiteljice. Riječ „Posrednica“ (Mediatrix) upotrijebljena je jednom u 62. broju Lumen gentium, uz odgovarajuće inzistiranje na tome da „ništa ne oduzima niti išta dodaje dostojanstvu i djelotvornosti Krista, jedinoga Posrednika“.[15]
Ona je Posrednica sa svojim božanskim Sinom, Posrednikom, kako su to vrlo jasnim riječima naučavali pape devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća, kao i pape nakon Drugoga vatikanskog sabora.
Dio poteškoće leži u značenju koje riječ „Suotkupiteljica“ može imati kada se prevede na neke suvremene jezike. Engleska riječ Co-Redemptrix može označavati zajedničkog izvršitelja, ali može značiti i nekoga tko surađuje u djelu koje prvenstveno i bitno pripada drugome.
Monsinjor Arthur Burton Calkins govori o mogućoj zabuni glede značenja riječi Suotkupiteljica te jasno pokazuje da „u latinskom jeziku, iz kojega dolazi izraz Coredemptrix, značenje je uvijek takvo da je Marijina suradnja ili sudjelovanje u otkupljenju sekundarno, podređeno i ovisno o Kristovu – a ipak, unatoč svemu tome, nešto što je Bog ‘slobodno htio prihvatiti … kao nepotreban, ali ipak čudesno ugodan dio one velike cijene’ koju je njegov Sin platio za otkupljenje svijeta“.[16]
U svojoj općoj audijenciji 25. listopada 1995. papa sveti Ivan Pavao II. opisao je kako je Crkva kroz povijest sve jasnije izražavala istinu o sudjelovanju Blažene Djevice Marije, Majke Božje, u Kristovu djelu Otkupljenja.
„1. Govoreći da je ‘Djevica Marija … priznata i čašćena kao prava Majka Boga i Otkupitelja’ (Lumen gentium, br. 53), Sabor skreće pozornost na povezanost Marijina majčinstva i Otkupljenja.“
Nakon što je postala svjesna Marijine majčinske uloge, koja je u učenju i bogoslužju prvih stoljeća bila štovana kao djevičanska Majka Isusa Krista, a time i kao Majka Božja, u srednjem vijeku crkvena pobožnost i teološko promišljanje iznijeli su na vidjelo njezinu suradnju u Spasiteljevu djelu.
To se kašnjenje objašnjava činjenicom da su napori crkvenih otaca i prvih ekumenskih sabora, usredotočeni na Kristov identitet, nužno ostavili druge vidove dogme po strani. Tek se postupno objavljena istina mogla razviti u svom bogatstvu. Kroz stoljeća mariologija je uvijek primala svoj smjer od kristologije. Marijino božansko majčinstvo proglašeno je na Efeškom saboru prvenstveno kako bi se potvrdilo jedinstvo Kristove osobe. Isto tako, produbljivalo se razumijevanje Marijine prisutnosti u povijesti spasenja.
„2. Krajem drugoga stoljeća sveti Irenej, učenik Polikarpa, već je ukazivao na Marijin doprinos djelu spasenja. Razumio je vrijednost Marijina pristanka u trenutku Navještenja, prepoznajući u poslušnosti i vjeri Djevice iz Nazareta anđelovoj poruci savršenu suprotnost Evinoj neposlušnosti i nevjeri, s blagotvornim učinkom na sudbinu čovječanstva. Doista, kao što je Eva prouzročila smrt, tako je Marija svojim ‘da’ postala ‘uzrokom spasenja’ za sebe i za cijelo čovječanstvo (usp. Adv. Haer. III, 22, 4; SC 211, 441). Ali tu tvrdnju drugi crkveni oci nisu razvili na dosljedan i sustavan način.“
Umjesto toga, taj je nauk prvi put sustavno razradio krajem 10. stoljeća bizantski monah Ivan Geometar u djelu Život Marijin. Ovdje je Marija sjedinjena s Kristom u cijelom djelu Otkupljenja te, prema Božjem naumu, sudjeluje u križu i trpi za naše spasenje. Ostala je sjedinjena sa Sinom „u svakom djelu, stavu i želji“ (usp. Life of Mary, Bol. 196, f. 123 v.).
„3. Na Zapadu sveti Bernard, koji je umro 1153., obraća se Mariji i komentira prikazanje Isusa u hramu: ‘Prinesi svoga Sina, presveta Djevice, i prikaži Gospodinu plod svoje utrobe. Za naše pomirenje sa svima prinesi Bogu ugodnu nebesku žrtvu’ (Serm. 3 in Purif., 2: PL 183, 370).“
Učenik i prijatelj svetoga Bernarda, Arnold iz Chartresa, osobito je rasvijetlio Marijino prinošenje u žrtvi na Kalvariji. Na križu je razlikovao „dva oltara: jedan u Marijinu srcu, drugi u Kristovu tijelu. Krist je žrtvovao svoje tijelo, Marija svoju dušu“.
Marija je duhovno samu sebe žrtvovala u dubokom zajedništvu s Kristom i molila za spasenje svijeta: „Što Majka moli, Sin odobrava, a Otac daruje“ (usp. De septem verbis Domini in cruce, 3: PL 189, 1694). Od toga vremena nadalje drugi autori objašnjavaju nauk o Marijinoj posebnoj suradnji u otkupiteljskoj žrtvi.[17]
Kao što pokazuje papa sveti Ivan Pavao II., uporaba izraza „Suotkupiteljica“ ne donosi ništa novo u crkveni nauk, nego na ujednačen način razvija izraz onoga što je Crkva oduvijek naučavala.
Isti fenomen vidimo u svečanoj definiciji Bezgrješnog začeća blaženoga pape Pija IX. bulom Ineffabilis Deus. Sveti je papa, definirajući dogmu o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije, jasno dao do znanja da ne iznosi novi nauk, nego definira ono što je Crkva oduvijek vjerovala.[18]
Ono što je blaženi papa Pio IX. napisao izražava bitan vid žive prisutnosti Krista Gospodina među nama u Crkvi.
Posljednjih je godina snažno porastao pokret za priznanje Marijine uloge kao Suotkupiteljice, Posrednice i Zagovornice svečanom papinskom definicijom. Na Mariološko-marijanskim kongresima održanima u Częstochowi u Poljskoj u kolovozu 1996. vrlo je kratko zasjedalo povjerenstvo kako bi Svetoj Stolici ponudilo savjet o tom pitanju. Jedan od njegovih savjeta bio je da je potrebno daljnje proučavanje.[19] Takvo proučavanje i dalje provodi niz kompetentnih teologa.
Uloga naše Gospe kao Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti pripada njezinoj naravi naše duhovne majke, kojoj se posvećujemo kako bismo sve potpunije pripadali Isusu.
Dvojica najvećih suvremenih učitelja marijanske posvete, sveti Ljudevit Marija Grignion de Montfort (1673.–1716.) i sveti Maksimilijan Marija Kolbe (1894.–1941.), svoj nauk o posveti Mariji izričito temelje na Marijinu posredovanju milosti Otkupljenja nama.
Živjeti u zajedništvu s Marijom veliki je ključ za rast u spoznaji i ljubavi prema Isusu. Ona nas nikada ne privlači sebi radi nje same, nego uvijek kako bi nas vodila sve bliže Isusu.
Stoga je sveti Ljudevit Marija Grignion de Montfort molio:
„Totus tuus ego sum et omnia mea tua sunt. Accipio te in mea omnia. Præbe mihi cor tuum, Maria.“
(„Potpuno pripadam tebi i sve što imam tvoje je; prihvaćam te kao sve svoje. Daj mi svoje srce, Marijo.“)[20]
Njegova je molitva nadahnula geslo na grbu pape svetoga Ivana Pavla II.
Marija Suotkupiteljica u Svetom pismu
Istina o jedinstvenom udjelu Blažene Djevice Marije u djelu Otkupljenja naviještena je već u prvom obećanju spasenja koje je Gospodin dao u trenutku grijeha naših praroditelja.
Govoreći zmiji koja je uspješno zavela Evu, naš je Gospodin rekao:
„Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“[21]
Protoevanđelje, kako se s pravom naziva Prva radosna vijest, jasno pokazuje da će u djelu spasenja sudjelovati žena čiji će potomak satrti glavu zmije, Sotone i njegovih četa. Drugim riječima, žena će na jedinstven, doista jedinstven način, surađivati u djelu spasenja.
Naš je Gospodin obnovio obećanje spasenja riječima proroka Izaije kralju Ahazu:
„Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel.“[22]
Komentirajući tekstove Protoevanđelja i proroka Izaije, Drugi je vatikanski sabor izjavio:
„Sveta pisma Staroga i Novoga zavjeta, kao i časna Predaja, sve jasnije pokazuju ulogu Spasiteljeve Majke u planu spasenja i stavljaju je pred naše oči. Knjige Staroga zavjeta opisuju povijest spasenja u kojoj se dolazak Krista na svijet polako priprema. Najstariji dokumenti, kako se čitaju u Crkvi i razumiju u svjetlu daljnje i pune objave, sve jasnije osvjetljavaju lik žene, Majke Otkupiteljeve. Gledana u tom svjetlu, ona je već proročki naznačena u obećanju pobjede nad zmijom koje je dano našim praroditeljima nakon njihova pada u grijeh (usp. Post 3,15). Isto je tako djevica koja će začeti i roditi sina kojemu će ime biti Emanuel (usp. Iz 7,14; Mih 5,2-3; Mt 1,22-23). Ona se ističe među siromašnima i poniznima Gospodnjima koji od njega s pouzdanjem očekuju i primaju spasenje. Nakon dugoga iščekivanja, u njoj se navršavaju vremena, u uzvišenoj Kćeri sionskoj, i uspostavlja se novi plan spasenja kada je Sin Božji od nje uzeo ljudsku narav da bi otajstvima svojega tijela oslobodio čovjeka od grijeha.“[23]
Oslobođenje čovjeka od grijeha ostvaruje Bog Sin, utjelovljen od Djevice Marije po zasjenjenju Duha Svetoga. Djevica Marija na potpuno jedinstven, doista jedinstven način, prema Božjem naumu, surađuje u djelu Otkupljenja.
Puni izraz identiteta Djevice Marije nalazimo u djelu Otkupljujućeg Utjelovljenja. Otac Ignace de la Potterie prikazuje posredovanje Djevice Majke Božje u djelu Otkupljenja proučavajući Proslov Evanđelja po svetom Ivanu i izvještaj o Navještenju u Evanđelju po svetom Luki.[24]
Marijino je Srce, prema vječnom Božjem naumu, začeto bez ljage istočnoga grijeha kako bi njezina utroba mogla biti prikladno svetište u kojem će Bog Sin prebivati i iz kojeg će se roditi u obitelji Marije i Josipa, njezina pravoga muža i djevičanskoga oca Isusova.
Njezino Bezgrješno Srce zauvijek je pripravno majčinskom ljubavlju dovoditi ljude Srcu njezina božanskog Sina, riječima koje je prvi put izrekla na svadbi u Kani:
„Što god vam rekne, učinite.“[25]
U Poslanici Galaćanima sveti Pavao izražava istinu o Marijinoj jedinstvenoj suradnji u Otajstvu Otkupljujućeg Utjelovljenja u odnosu na naš vlastiti poziv da budemo „suradnici [s Kristom] u istini“[26]:
„Ali kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan, da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: ‘Abba! Oče!’ Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.“[27]
Po posredovanju Djevice Marije, njezinu suotkupiteljskom poslanju u Otkupljujućem Utjelovljenju njezina Sina, mi postajemo baštinici vječnoga života i pozvani smo na visoko dostojanstvo nasljedovanja Krista na putu križa.[28]
Gospa Guadalupska, Suotkupiteljica
Ukazanja i poruka Blažene Djevice Marije na brdu Tepeyac u današnjem Ciudad de Méxicu od 9. do 12. prosinca 1531. snažan su izraz njezina jedinstvenog, doista jedinstvenog sudjelovanja u Otkupljujućem Utjelovljenju, in actu primo, odnosno u djelu kojim je Bog Sin, postavši čovjekom, ostvario naše spasenje svojom mukom, smrću, uskrsnućem i uzašašćem, i in actu secundo, odnosno u ostvarivanju njegova spasenjskog djela u dušama mnogih ljudi svih vremena i mjesta koji po krštenju oživljuju u njemu i žive u njemu u Crkvi, njegovu Mističnom Tijelu.
Doista se može reći da su sva ukazanja Djevice Majke Božje očitovanje njezina jedinstvenog odnosa s Bogom Sinom, njezinim božanskim Sinom, po kojem je postala Suotkupiteljicom, i izraz njezina poslanja Suotkupiteljice u svakom vremenu i na svakom mjestu sve do svršetka svijeta.
Svako je marijansko ukazanje djelo Kristovo, kojemu je pomagala njegova Majka, kao što mu je pomagala od trenutka njegova djevičanskog začeća.
Marija od prvoga trenutka svojih ukazanja svetom Juanu Diegu izjavljuje svoj identitet Suotkupiteljice in actu primo.
Dana 9. prosinca 1531. sveti Juan Diego bio je na putu prema Tlatelolcu kako bi primio katehetsku pouku od franjevaca, kada je na brdu Tepeyac doživio nešto nadnaravno, zapravo nebesko – od zvukova ptica do pojave Gospe u veličanstvenom obliku među kamenjem i biljkama koje su se preobrazile i izgledale poput dragoga kamenja.
Izvještaj o ukazanju u Nican Mopohua, koji je Juanov učeni i dobar prijatelj Antonio Valeriano sastavio na temelju Juanova izravnog svjedočanstva, pokazuje da je Juan Diego prepoznao Gospu kao Majku Božju.
Gospa mu se obraća s najvećom majčinskom nježnošću, pitajući ga kamo ide, a on odgovara:
„Gospo moja, Kraljice moja, Djevojčice moja, idem sve do tvoje male kuće u Meksiku Tlatelolcu, kako bih slijedio Božje stvari koje su nam dane, koje nas poučavaju naši svećenici, oni koji su slike Gospodina, našega Gospodina.“[29]
Gospa je tada izjavila:
„Znaj, znaj sa sigurnošću, moj najdraži i najmlađi sine, da sam ja doista uvijek savršena Sveta Djevica Marija, koja ima čast biti Majkom jedinoga pravoga Boga za kojega svi živimo, Stvoritelja ljudi, Gospodara svega što nas okružuje i svega što nam je blizu, Gospodara Neba, Gospodara Zemlje.“[30]
Te riječi na prekrasan način izražavaju otajstvo Gospina trajnog djevičanstva i božanskog majčinstva kojim ona na potpuno jedinstven, doista jedinstven način, sudjeluje u otkupiteljskom djelu svojega božanskog Sina.
Gospa se predstavlja i kao uvijek Djevica i kao Majka Boga Sina. Ona izjavljuje svoje sudjelovanje u djelu Otkupljenja in actu primo. Drugim riječima, jasno pokazuje da nas naš odnos s Bogom Ocem, koji nas je otkupio Utjelovljenjem Boga Sina, stavlja u sinovski odnos s njom, Majkom utjelovljenoga Boga Sina.
Mi smo posinjeni sinovi i kćeri Božji u njegovu jedinorođenom Sinu, našem Gospodinu Isusu Kristu, te stoga s njim dijelimo njegovu Majku, kao što je on to objavio svetom apostolu i evanđelistu Ivanu dok je umirao na križu.[31]
Sveti apostol i evanđelist Ivan predstavljao je apostole i cijelo stado koje je Krist povjerio pastoralnoj ljubavi apostola, svojoj pastoralnoj ljubavi. Naš odnos s Gospom ima svoj izvor u samom činu našega Otkupljenja Kristovom smrću na križu.
Nakon što je svetom Juanu Diegu objavila svoj identitet Suotkupiteljice in actu primo, Gospa izražava svoje poslanje Suotkupiteljice in actu secundo. Ona jasno govori o razlogu svojega ukazanja:
„Veoma želim da mi ovdje sagrade moju svetu malu kuću, u kojoj ću mu pokazivati, uzdizati ga i očitovati ga, davati ga svim ljudima u svoj svojoj osobnoj ljubavi, njega koji je moj suosjećajni pogled, koji je moja pomoć, koji je moje spasenje.“
„Jer doista mi je čast biti vaša suosjećajna majka, vaša i svih ljudi koji zajedno žive u ovoj zemlji, kao i svih drugih različitih ljudskih plemena; onih koji me ljube, onih koji me zazivaju, onih koji me traže, onih koji se u mene uzdaju. Jer upravo ću ondje [u svojoj svetoj kući] čuti njihov vapaj, njihovu tugu, kako bih izliječila i iscijelila njihove različite nevolje, njihove bijede i njihove boli.“
„A da se ostvari ono što bi moj suosjećajni i milosrdni pogled postigao, idi u palaču biskupa Meksika i reci mu kako sam te poslala, da mu objaviš koliko silno želim da mi ovdje sagradi kuću, da podigne moj hram na ravnici; reci mu sve, sve što si vidio i čemu si se divio i sve što si čuo. I zbog toga ću te obogatiti, proslaviti; i zbog toga ćeš zaslužiti veliku nagradu za svoj trud, za svoju službu u odlasku i traženju onoga zbog čega te šaljem. Sada, moj najdraži sine, čuo si moj dah, moju riječ; idi, učini ono što si dužan učiniti.“[32]
Gospine riječi očituju njezinu jedinstvenu i nezamjenjivu službu u djelu našega spasenja prema Božjem naumu.
In actu secundo, Blažena Djevica Marija nastavlja biti povlaštenim oruđem božanske milosti u Crkvi, kao što je bila prvo svetište u kojem je Bog Sin došao prebivati kada je, po zasjenjenju Duha Svetoga, u njezinoj utrobi sjedinio našu ljudsku narav sa svojom božanskom naravi.
Na brdu Tepeyac ukazala se svetom Juanu Diegu kako bi očitovala Božju ljubav i milosrđe prema svim ljudima, kako bi očitovala nepovredivo dostojanstvo ljudskoga života stvorenoga na Božju sliku i priliku i spašenoga od grijeha i smrti Otkupljujućim Utjelovljenjem Boga Sina.
Riječima svetom Juanu Diegu, kada se bojao smrti svojega ujaka Juana Bernardina i odgađao susret s Gospom kako bi doveo svećenika da čuje ispovijed svojega ujaka prije nego što umre, Gospa izražava svoju trajnu prisutnost s nama u Crkvi kao Djevica Majka Božja koja je također Majka Božanske Milosti, naša Majka, koja nas sve prisnije privlači u zajedništvo sa svojim božanskim Sinom.
Rekla je svetom Juanu Diegu:
„Slušaj, stavi to u svoje srce, moj najmlađi sine, da ono što te je prestrašilo, što te je ožalostilo, nije ništa; ne dopusti da ti uznemiruje lice ni srce; ne boj se te bolesti ni bilo koje druge bolesti, niti ičega oštroga ili bolnoga. Nisam li ja ovdje, ja kojoj je čast biti tvoja majka? Nisi li u mojoj sjeni i pod mojom zaštitom? Nisam li ja izvor tvoje radosti? Nisi li u naboru mojega plašta, u križanju mojih ruku? Trebaš li išta više?“
„Neka te ništa drugo ne brine ni uznemiruje; nemoj žaliti zbog bolesti svojega ujaka, jer od nje sada neće umrijeti; možeš biti siguran da je već ozdravio.“[33]
Gospine riječi nisu preneseno značenje. One odražavaju njezino trajno poslanje u Crkvi, jedinstveno poslanje u kojemu je pozvala svetoga Juana Diega da sudjeluje.
Čudesni otisak njezine slike na tilmi, odnosno plaštu svetoga Juana Diega, najdivniji je znak njezina sudjelovanja u djelu Otkupljenja koje je ostvario njezin božanski Sin.
Potvrđujući njezino poslanje biskupu znakom čudesnog cvjetanja ruža usred zime na kamenitom brdu na kojem su rasli samo korov i trnovito grmlje, Bog je dao dodatnu potvrdu kakvu nije dao ni u jednom drugom Gospinu ukazanju.
Poslušajmo ponovno izvještaj o predaji znaka ruža biskupu Juanu de Zumárragi koju je izvršio sveti Juan Diego:
„A onda je [Juan Diego] otvorio svoju bijelu tilmu, u čijem su se naboru nalazili cvjetovi. I svi različiti cvjetovi, poput onih iz Kastilje, pali su na pod. Tada je njegova tilma postala znak; odjednom se pojavila Ljubljena Slika Savršene Djevice Svete Marije, Majke Božje, u obliku i liku u kojem je i danas, gdje se čuva u njezinoj ljubljenoj maloj kući na Tepeyacu, koja se zove Guadalupe. I čim su je upravitelj biskup i svi koji su ondje bili ugledali, kleknuli su, bili ispunjeni strahopoštovanjem, ustali da je vide, bili ganuti, srca su im bila uznemirena, a njihova srca kao i umovi uzdignuti. A upravitelj biskup, u suzama i s tugom, molio ju je, tražio oprost što nije izvršio njezinu časnu volju, njezin časni dah, njezinu časnu riječ.“
„I biskup je ustao i odriješio Juanovu odjeću, njegovu tilmu, s njegova vrata gdje je bila vezana, a na njoj se pojavio časni znak Nebeske Kraljice. Tada ju je uzeo i postavio u svoju privatnu kapelu. A Juan Diego još je toga dana ostao u biskupovoj kući, gdje ga je biskup zadržao. Sutradan mu je [biskup] rekao: ‘Dođi, pođimo da mi pokažeš gdje časna volja Kraljice Neba želi da joj se sagradi kapela.’ Odmah je izdana naredba da se ona napravi, da se sagradi.“[34]
U vrlo kratkom vremenu kapela je bila sagrađena, a biskup Juan de Zumárraga u nju je pohranio svetu tilmu.
Nican Mopohua završava ovim riječima:
„A nakon nekog vremena časni je biskup prenio Ljubljenu Sliku Nebeske Djevojke u glavnu crkvu. [Biskup] ju je uzeo iz svoje palače, iz svoje kapele u kojoj je bila, kako bi svi mogli vidjeti i diviti se njezinoj dragocjenoj Slici. I apsolutno svi, cijeli grad, bez iznimke, drhtali su kada su došli vidjeti i diviti se njezinoj dragocjenoj Slici. Došli su priznati je kao nešto božansko. Došli su joj prinositi svoje molitve. Divili su se čudesnom načinu na koji se pojavila, budući da apsolutno nitko na zemlji nije naslikao njezinu ljubljenu Sliku.“[35]
Trajna prisutnost Majke Božje, Majke Božanske Milosti, s onima koji su hodočastili na sveto mjesto na kojem je bila pohranjena sveta tilma bila je i ostaje neopisivo djelotvorna.
Djevica Guadalupska privela je toliko duša životu u Kristu po krštenju i vodila tolike krštene da napuste svoje grešne putove i slijede Put Krista, koji je jedini naše spasenje.
Marija Suotkupiteljica uvijek nas poučava i privlači da sudjelujemo u djelu Otkupljujućeg Utjelovljenja in actu secundo, prema svojem životnom pozivu i talentima koje nam je Bog dao.
Kao Suotkupiteljica, ona je prva među učenicima svojega božanskog Sina. Ona sudjeluje u njegovu spasenjskom djelu i in actu primo i in actu secundo, ali poučava sve koji su po krštenju posinjeni sinovi i kćeri Božji u njegovu jedinorođenom Sinu da i oni moraju učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi služili Kristu, kako bi bili njegovi „suradnici u istini“.[36]
Kada je sveti Juan Diego sumnjao u svoju sposobnost da služi kao Gospin glasnik te predlagao da ona izabere nekoga plemenitijeg i sposobnijeg, Gospa je odgovorila:
„Slušaj, moj najmlađi sine, znaj sa sigurnošću da mi ne nedostaje slugu i glasnika kojima mogu povjeriti zadaću da nose moj dah, moju riječ kako bi izvršili moju volju; ali potrebno je da ti osobno odeš i zamoliš, da po tvome zagovoru moja želja, moja volja, postane stvarnost. I molim te, moj najmlađi sine, i strogo ti zapovijedam, da sutra ponovno odeš vidjeti biskupa. I u moje ime daj mu na znanje, učini da čuje moju želju, moju volju, kako bi ostvario i sagradio moju svetu kuću koju od njega tražim. I pažljivo mu ponovno reci kako sam ja osobno, uvijek Djevica Sveta Marija, ja koja sam Majka Božja, poslala tebe kao svojega glasnika.“[37]
Kad god hodočastimo na sveto mjesto Gospe Guadalupske, ona nas potvrđuje u našem poslanju njezinih glasnika, navjestitelja i oruđa Božje spasenjske ljubavi i milosrđa.
Ona naša srca još potpunije sjedinjuje sa svojim Bezgrješnim Srcem kako bi sve sigurnije i potpunije počivala u Presvetom Srcu Isusovu, gdje se čiste od grijeha i raspaljuju božanskom ljubavlju.
Ona nam govori kao što je govorila svetom Juanu Diegu:
„Nisam li ja ovdje, ja kojoj je čast biti tvoja majka? Nisi li u mojoj sjeni i pod mojom zaštitom? Nisam li ja izvor tvoje radosti? Nisi li u naboru mojega plašta, u križanju mojih ruku? Trebaš li išta više?“[38]
Osobito u ovom vrlo teškom i uznemirujućem vremenu u kojem živimo u Crkvi, potrebno je pohoditi našu Nebesku Majku i biti potvrđeni u svojoj vjernosti njezinu božanskom Sinu kako bismo ostali s njim u Crkvi, upravljajući bilo kojim dijelom njegova Kraljevstva, bio on malen ili velik, svim svojim srcem, srcem sjedinjenim s Bezgrješnim Srcem Marijinim i tako potpuno pripadajući njegovu Presvetom Srcu.
Nadam se da je ovo kratko izlaganje pokazalo kako je ukazanje Gospe Guadalupske na brdu Tepeyac 1531. godine najljepše i najrječitije očitovanje i izraz istine o njezinu jedinstvenom, doista jedinstvenom sudjelovanju u spasenjskom djelu njezina božanskog Sina, odnosno istine nauka sadržanog u njezinu naslovu Suotkupiteljice, kada se on ispravno razumije.
Istodobno se nadam da nas je podsjetilo na naš poziv da zajedno s Djevicom Guadalupskom sudjelujemo u djelu Otkupljujućeg Utjelovljenja.
Neka nam bude dano da zajedno sa svetim Pavlom možemo reći svojoj braći i sestrama u Crkvi:
„Sada se radujem trpljenjima za vas i u svome tijelu dopunjujem što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.“[39]
Zaključak
Premda Drugi vatikanski ekumenski sabor nije donio dogmatsku definiciju, on je, kao što sam pokazao, na određeni način nedvojbeno naučavao istinu o suotkupljenju.
U tom pogledu moramo paziti da oklijevanje zbog mogućeg pogrešnog razumijevanja izraza „Suotkupiteljica“ ne dovede do slabljenja nauka o suotkupljenju kako se on na jedinstven način odnosi na Blaženu Djevicu Mariju, a općenito na sve krštene.
Nadam se da je moje izlaganje jasno pokazalo važnost nauka o suotkupljenju za naš svakodnevni život u Kristu.
Zaključit ću razmišljanjem oca Jeana Galota, DI, preuzetim iz članka koji je napisao o kontroverzama i doktrinarnim pitanjima povezanima s naslovom Suotkupiteljice:
„Neki su optuživali marijanske povlastice da kopaju rov između Isusove Majke i nas; u stvarnosti su te povlastice u božanskom naumu namijenjene približiti Mariju čovječanstvu radi očitovanja obilnije milosti. Dok nas Marijina suradnja u otkupljenju, jedinstvena i na razini kojoj nema ravne, poziva da još gorljivije priznamo svoje poslanje i odgovornost u svijetu koji treba spasenje. Ako se Mariju ne može nazvati Suotkupiteljicom, ni kršćane se ne bi moglo smatrati suotkupiteljima. Stanje cijele Crkve u njezinu suotkupiteljskom poslanju rasvjetljuje Mariju, prvi uzor svakoga otkupljenja.“[40]
Hvala vam na vašoj ljubaznoj pozornosti. Neka vas Bog blagoslovi i neka vas Gospa Guadalupska uvijek čuva pod svojom majčinskom zaštitom.
— Raymond Leo kardinal BURKE
