Primjedbe biskupa Athanasiusa Schneidera o Mater Populi Fidelis
Tijekom vremena, redovito učiteljstvo, zajedno s brojnim svecima i naučiteljima Crkve, poučavalo je o mariološkim doktrinama suotkupljenja i posredništva, koristeći među ostalim izrazima i posebne naslove „Suotkupiteljica“ i „Posrednica svih milosti“. Stoga se ne može tvrditi da su redovito učiteljstvo, zajedno sa svecima i naučiteljima Crkve kroz tolika stoljeća, mogli zavesti vjernike stalnim neprikladnim korištenjem tih marijanskih naslova. Štoviše, kroz vjekove, ova mariološka doktrina i uporaba tih naslova izražavali su i sensus fidei — osjećaj vjere vjernika. Stoga, pridržavajući se tradicionalnog nauka redovitog učiteljstva o suotkupljenju i posredništvu, te priznajući legitimnost naslova „Suotkupiteljica“ i „Posrednica svih milosti“, vjernici ne odstupaju od pravoga puta vjere niti od zdrave i dobro utemeljene pobožnosti prema Kristu i Njegovoj Majci.
U ranoj Crkvi, sv. Irenej, naučitelj Crkve iz drugog stoljeća, postavio je temeljne osnove za mariološke doktrine suotkupljenja i posredništva, koje će kasnije razviti drugi naučitelji Crkve i redovito učiteljstvo rimskih prvosvećenika. On je napisao: „Marija, podlažući se poslušnosti, postala je uzrokom spasenja, i sebi i cijelom ljudskom rodu.“[1]
Među brojnim potvrdama redovitog učiteljstva papa o marijanskim doktrinama suotkupljenja i posredništva, te o pripadajućim naslovima „Suotkupiteljica“ i „Posrednica svih milosti“, može se najprije navesti enciklika Adjutricem Populi pape Lava XIII., u kojoj se on poziva na Gospu kao suradnicu u djelu Otkupljenja i kao djeliteljicu milosti koje iz njega proizlaze. On piše: „Ona koja je bila tako usko povezana s otajstvom ljudskog spasenja, jednako je tako povezana s dijeljenjem milosti koje će za sva vremena teći iz Otkupljenja.“[2]
Slično tome, u svojoj enciklici Jucunda Semper Expectatione, papa Lav XIII. govori o Marijinu posredovanju u redu milosti i spasenja. On piše:
„Utočište koje u molitvi tražimo kod Marije slijedi iz službe koju ona neprestano ispunjava pokraj prijestolja Božjega kao Posrednica božanske milosti; budući da je po svojoj dostojnosti i zaslugama Njemu najugodnija, i stoga nadmašuje snagom sve anđele i svece na nebu… Sv. Bernardin Sijenski tvrdi: ‘Svaka milost dana čovjeku ima tri stupnja u redu; jer Bog je daje Kristu, od Krista prelazi na Djevicu, a od Djevice silazi na nas’… Neka Bog, ‘koji nam je u svojoj najmilostivijoj Providnosti dao ovu Posrednicu’, i ‘odredio da nam svako dobro dođe po rukama Marije’ (sv. Bernard), milostivo primi naše zajedničke molitve i ispuni naša zajednička očekivanja… Tebi uzdižemo svoje molitve, jer ti si Posrednica, moćna i istodobno milosrdna, našega spasenja… po tvojem sudioništvu u Njegovim neizrecivim bolima… budi milosrdna, usliši nas, premda smo nedostojni!“[3]
Papa sv. Pio X izložio je sažeto teološko tumačenje suotkupljenja u svojoj enciklici Ad Diem Illum, poučavajući da po svom božanskom materinstvu Marija u ljubavi zaslužuje ono što Krist jedini, kao Bog, zaslužuje za nas u strogoj pravednosti — naime, naše otkupljenje — te da je ona djeliteljica svih milosti. On piše:
„Kad je došao vrhovni čas Sina, pokraj križa Isusova stajala je Marija, Njegova Majka, ne samo zauzeta razmatranjem okrutnog prizora, nego se i radovala što je njezin jedinorođeni Sin prikazan za spasenje čovječanstva, te je potpuno sudjelovala u Njegovoj Muci, tako da bi, da je bilo moguće, rado podnijela sve muke koje je podnio njezin Sin. A iz ovog sjedinjenja volje i trpljenja između Krista i Marije, ona je zaslužila postati najdostojnije Obnoviteljicom izgubljenog svijeta i Djeliteljicom svih darova koje je naš Spasitelj za nas zadobio svojom Smrću i Krvlju. […] Budući da Marija nadilazi sve u svetosti i ujedinjenju s Isusom Kristom, i da ju je Isus Krist pridružio djelu otkupljenja, ona za nas zaslužuje de congruo, u jeziku teologa, ono što Isus Krist za nas zaslužuje de condigno, i ona je vrhovna Poslužiteljica u dijeljenju milosti. … Uzvišenoj Djevici je dopušteno biti najmoćnijom Posrednicom i zagovornicom cijeloga svijeta kod svog Božanskog Sina. Izvor je, dakle, Isus Krist. No Marija je, kako s pravom primjećuje sv. Bernard, kanal; ili, ako hoćete, spojni dio čija je funkcija povezati tijelo s glavom i prenijeti na tijelo djelovanja i nakane glave — mislimo na vrat. Da, kaže sv. Bernardin Sijenski, ‘ona je vrat naše Glave, preko kojeg On svojem mističnom tijelu priopćuje sve duhovne darove’ (Quadrag. de Evangel. aetern. Serm. 10., a. 3., c. 3.).”[4]
Također, papa Benedikt XV. uči: „Pridružujući se Muci i smrti svoga Sina, trpjela je kao do smrti… da ublaži božansku pravednost, koliko je to bilo u njezinoj moći, žrtvovala je svoga Sina — tako da se s pravom može reći da je ona, zajedno s Kristom, otkupila ljudski rod.“[5] To je istovjetno naslovu Suotkupiteljice.
Papa Pio XI. potvrđuje da Marija, snagom svoje duboke povezanosti s djelom Otkupljenja, s pravom zaslužuje naslov Suotkupiteljice. On piše: „Po nužnosti, Otkupitelj nije mogao ne pridružiti svoju Majku svome djelu. Zbog toga je zazivamo pod naslovom Suotkupiteljica. Ona nam je dala Spasitelja, pratila ga je u djelu Otkupljenja sve do samog Križa, dijeleći s njim boli muke i smrti u kojoj je Isus dovršio Otkupljenje čovječanstva.“[6]
U svojoj enciklici Mediator Dei, papa Pio XII. naglašava sveopćnost Marijine uloge djeliteljice milosti, govoreći: „Ona nam daje svoga Sina i s Njime svu pomoć koja nam je potrebna, jer je Bog ‘želio da sve imamo po Mariji’ (sv. Bernard).“[7]
Papa sv. Ivan Pavao II. više je puta potvrđivao katoličku doktrinu o Marijinoj ulozi u Otkupljenju i posredovanju svih milosti, koristeći naslove „Suotkupiteljica“ i „Posrednica svih milosti“. Navest ću samo nekoliko njegovih izjava:
„Marija, premda začeta i rođena bez ljage grijeha, sudjelovala je na čudesan način u patnjama svoga božanskog Sina, kako bi bila Suotkupiteljica čovječanstva.“[8]
„Zapravom, Marijina uloga Suotkupiteljice nije prestala proslavljenjem njezina Sina.“[9]
„Podsjećamo da je Marijino posredništvo u biti određeno njezinim božanskim materinstvom. Priznanje njezine uloge Posrednice implicitno je sadržano i u izrazu ‘naša Majka’, koji prikazuje nauk o Marijinom posredništvu stavljajući naglasak na njezino majčinstvo. Konačno, naslov ‘Majka u redu milosti’ pojašnjava da Presveta Djevica surađuje s Kristom u duhovnom preporodu čovječanstva.“[10]
O istini koju izriče marijanski naslov Posrednica svih milosti, papa Benedikt XVI. naučavao je: „Tota Pulchra, Presveta Djevica, koja je u svojoj utrobi začela Otkupitelja čovječanstva i bila sačuvana od svake ljage istočnoga grijeha, želi biti konačni pečat našega susreta s Bogom, našim Spasiteljem. Nema ploda milosti u povijesti spasenja koji ne bi imao kao svoj nužni instrument posredovanje naše Gospe.“[11]
Sv. Ivan Henry Newman, kojega je nedavno Njegova Svetost papa Lav XIV. proglasio naučiteljem Crkve, branio je naslov Suotkupiteljice pred anglikanskim prelatom koji ga je odbio priznati. Izjavio je: „Kad bi otkrili da ti sa Ocima nazivaš Mariju Majkom Božjom, Drugom Evom i Majkom svih živih, Majkom Života, Zvijezdom Danicom, Mističnim Novim Nebom, Žezlom Pravoslavlja, Sasvim neokaljanom Majkom Svetosti i slično, smatrali bi neznatnom naknadom za takav jezik tvoje prosvjedovanje protiv toga da ju se naziva Suotkupiteljicom.“[12]
Pojam Suotkupiteljica, koji sam po sebi označava jednostavno sudjelovanje u Otkupljenju Isusa Krista, stoljećima je u teološkom jeziku i u naučavanju redovitog učiteljstva nosio posebno značenje sekundarne i ovisne suradnje. Stoga njegovo korištenje ne predstavlja ozbiljnu poteškoću, pod uvjetom da ga prate razjašnjavajući izrazi koji naglašavaju Marijinu ulogu kao sekundarnu i ovisnu u toj suradnji.[13]
Uzimajući u obzir nauk o značenju i ispravnoj uporabi naslova Suotkupiteljica i Posrednica svih milosti, kako ga dosljedno predstavlja redovito učiteljstvo i potvrđuju brojni sveci i naučitelji Crkve kroz znatno vremensko razdoblje, nema ozbiljne opasnosti u prikladnoj uporabi tih naslova. Doista, oni naglašavaju ulogu Majke Otkupitelja, koja je, zaslugama svoga Sina, „povezana s Njime neraskidivom i bliskom vezom“[14], te je stoga i Majka svih otkupljenih.[15]
U određenim inačicama molitve Sub Tuum Praesidium, vjernici već stoljećima s pouzdanjem zazivaju Gospu nazivajući je: „Domina nostra, Mediatrix nostra, Advocata nostra.“ A sv. Efraem Sirski, naučitelj Crkve iz četvrtog stoljeća, kojega Crkva časti kao „Harfu Duha Svetoga“, molio je ovako:
„Gospo moja, presveta Majko Božja i puna milosti. Ti si Zaručnica Božja, po kojoj smo pomireni. Nakon Trojstva, ti si Vladarica svega, nakon Parakleta ti si drugi Tješitelj, i nakon Posrednika ti si Posrednica cijeloga svijeta, spasenje svemira. Nakon Boga ti si sva naša nada. Pozdravljam te, o velika Posrednice mira između ljudi i Boga, Majko Isusa, našeg Gospodina, koji je ljubav svih ljudi i Boga, kojemu pripada čast i blagoslov s Ocem i Duhom Svetim. Amen.“[16]
[1] Adv. Haer., III, 22, 4.
[2] 5. rujna 1895.
[3] 8. rujna 1894.
[4] 2. veljače 1904.
[5] Apostolsko pismo Inter Sodalicia, 22. ožujka 1918.
[6] Obraćanje hodočasnicima u Vicenzi, Italija, 30. studenoga 1933.
[7] 20. studenoga 1947.
[8] Opća audijencija, 8. rujna 1982.
[9] Homilija na misi u marijanskom svetištu u Guayaquilu, Ekvador, 31. siječnja 1985.
[10] Opća audijencija, 1. listopada 1997.
[11] Homilija na svetoj misi i kanonizaciji o. Antônija de Sant’Ana Galvãa, OFM, 11. svibnja 2007.
[12] A Letter Addressed to the Rev. E. B. Pusey…, Longmans, Green and Co., New York, 1900., str. 78.
[13] Vidi: Dictionnaire de la Théologie catholique, IX, art. Marie, col. 2396.
[14] Drugi vatikanski sabor, Lumen Gentium, 53.
[15] Drugi vatikanski sabor, Lumen Gentium, 63.
[16] Oratio ad Deiparam… Romae 1746, tom III., str. 528 i dalje.
