Modernizam, kako kaže papa sv. Pio X. u svojoj enciklici Pascendi Dominici Gregis (1907.), jest “sinteza svih hereza” i vodi “ne samo uništenju katoličke vjere, nego i svake religije” (Pascendi, br. 39). Razlog njegove razorne moći jest taj što ne napada ovu ili onu istinu, nego samu narav istine.
Prema modernizmu, istina nije nešto izvan čovjeka (objektivna stvarnost kojoj se ljudski razum mora prilagoditi); ona je, naprotiv, imanentna čovjeku, nešto što na tajanstven način izvire iz dubina njegove podsvijesti ili “trbuha” – da citiramo Joea Bidena. Kada se ta filozofska zabluda primijeni na religiju, rezultat je taj da katolicizam — jedinstveni polog božanski objavljenih istina — postaje tek jedan od izraza “vjerskog osjećaja” vjernika (kako ga sv. Pio X. naziva u cijeloj Pascendi), koji se drže određene tradicije iz kulturnih razloga ili osobne sklonosti. A budući da se kulture i sklonosti s vremenom mijenjaju, isto bi se trebalo događati i s vjerskim dogmama.
Upravo je zato sv. Pio X. u svojoj Zakletvi protiv modernizma (1910.) propisao sljedeće:
“Iskreno prihvaćam da je nauk vjere predan nama od Apostola preko pravovjernih Otaca uvijek u istom smislu i s istim značenjem; stoga u potpunosti odbacujem heretičku teoriju o razvoju dogmi, to jest da one prelaze iz jednoga značenja u drugo, različito od onoga koje je Crkva prethodno držala. Također osuđujem svaku zabludu koja, umjesto božanskog pologa povjerenog Zaručnici Kristovoj da ga ona vjerno čuva, stavlja neki filozofski sustav ili tvorevinu ljudskog razmišljanja, koji su se postupno oblikovali ljudskim naporima i koji se u budućnosti trebaju usavršavati neograničenim napretkom.” (D.H. 3541).
Na taj način modernisti “iskrivljuju vječni pojam istine” (Pascendi, br. 13) i relativiziraju sve što se nalazi izvan područja empirijske znanosti (a čak i tamo znaju uzimati određene slobode, primjerice, pretvarajući se da biološki muškarci nekako mogu postati žene, dok im Y kromosomi i dalje ostaju). U svojoj biti, modernistički sustav ukorijenjen je u agnosticizmu, odnosno skepticizmu prema sposobnosti ljudskog razuma da stekne sigurno znanje o nematerijalnim stvarima.
Što je, dakle, “vjera” za modernista? Ukratko, ona je stvar osjećaja, a ne objektivne sigurnosti utemeljene na razumu i objavi, dok sv. Toma Akvinski ispravno definira vjeru kao “čin razuma koji, po zapovijedi volje pokrenute Božjom milošću, pristaje uz božansku istinu” (Summa Theologiae II-II, q. 2, a. 9). Sv. Pio X. također je naglasio u svojoj Zakletvi protiv modernizma:
“Sa sigurnošću držim i iskreno ispovijedam da vjera nije slijepa sklonost religiji koja izvire iz dubina podsvijesti pod utjecajem srca i nagnuća volje oblikovane moralnim uvjetima, nego je istinsko pristajanje razuma uz istinu koja dolazi izvana slušanjem. U tom pristajanju, utemeljenom na autoritetu Boga koji je sama Istina, držimo istinitim ono što je izrekao, posvjedočio i objavio osobni Bog, naš Stvoritelj i Gospodin.” (D.H. 3542).
Oni koji imaju oči da vide i uši da čuju prepoznaju da je Katolička Crkva već desetljećima u stanju teške krize, nakon završetka Drugog vatikanskog sabora (1962.–1965.). Ono što mnogi, međutim, ne uspijevaju shvatiti — uključujući veliku većinu crkvene hijerarhije — jest to da je modernizam u korijenu te krize, zbog čega je stalno ne uspijevaju na ikakav smislen način rješavati.
Koristeći Pascendi sv. Pija X. kao temelj, Kennedy Hall u svojoj novoj knjizi Što se dogodilo s katolicizmom – hereza iza aktualne krize sustavno objašnjava podrijetlo modernizma, uključujući sve glavne aktere (filozofske i teološke), te vodi čitatelje kroz sustavnu pobijanje modernističkih zabluda i prijevarnih metoda od strane svetog Pape — istih onih koje i danas vidimo na djelu na svim razinama Crkve od onih koji podrivaju “staru teologiju” i nastoje je zamijeniti “novom teologijom koja će slijediti hirove svojih filozofa” (Pascendi, br. 18).
Srećom, nakon što je dijagnosticirao bolest, sv. Pio X. također je propisao lijekove potrebne za istjerivanje modernizma iz Mističnog Tijela Kristova, o čemu Hall govori pri kraju njegove knjige. Ako smijem biti tako slobodan, dodao bih da je konačni lijek sadržan u jednoj jednostavnoj rečenici: povratak Tradiciji — onoj “koju je Gospodin dao, koju su propovijedali Apostoli, a sačuvali Oci”, riječima sv. Atanazija (Četiri poslanice Serapionu iz Tmuisa 1, 28).
U tom smislu, podsjećam se na ono što je sv. Pio X. napisao francuskim biskupima svojega vremena: “pravi prijatelji naroda nisu ni revolucionari ni inovatori: oni su tradicionalisti” (Notre Charge Apostolique). Razotkrivajući modernizam i sve njegove razne oblike, Kennedy Hall pokazao se pravim prijateljem naroda i vjernim sinom Crkve. Neka mu Bog uzvrati tako da ova knjiga dobije široku čitateljsku publiku koju uistinu zaslužuje.
