Može li se u vašoj župi molitva sv. Mihaelu arkanđelu moliti odmah nakon završnoga blagoslova na misi? To možda ovisi o tome gdje živite.
U biskupiji Knoxville u američkoj saveznoj državi Tennessee biskup Mark Beckman prošloga je mjeseca zatražio od župa da se suzdrže od predvođenja te molitve na kraju liturgijskoga slavlja.
Samo nekoliko mjeseci ranije, u nadbiskupiji Portland, nadbiskup Alexander Sample ponovno je istaknuo obvezu mjesnih župa da istu molitvu mole na kraju svojih misa.
U većini drugih biskupija odluku o tome prepuštaju mjesnim župnicima.
Kako to objasniti?
Stručnjaci za liturgiju i kanonsko pravo kažu da je to jedan od brojnih primjera širokih ovlasti koje katolički biskupi imaju u određivanju načina slavljenja liturgije u svojim biskupijama. Te ovlasti mogu dovesti do znatnih razlika u liturgijskoj praksi od jedne biskupije do druge.
David Long, profesor kanonskoga prava na Katoličkom sveučilištu Amerike, rekao je da su ovlasti mjesnoga biskupa jasno određene u crkvenom pravnom zakoniku, koji propisuje: „U granicama svoje mjerodavnosti biskupu biskupije pripada da u povjerenoj mu Crkvi izdaje liturgijske propise koji obvezuju sve” (kan. 838, § 4).
To ne znači da biskup može prepravljati misu, zanemarivati odobrene liturgijske knjige ili ukidati opravdanu pastoralnu slobodu, rekao je Long. Međutim, osim ako Rim ne odredi drukčije, biskup može zahtijevati, dopustiti ili zabraniti određene javne pobožne prakse.
„Biskupi bi trebali surađivati i promicati jedinstvo, ali općenito nisu dužni donositi istovjetne odluke o svakom pitanju koje je prepušteno njihovoj prosudbi”, rekao je Long, napominjući da Drugi vatikanski koncil „priznaje legitimnu raznolikost”.
„Katoličko jedinstvo dopušta različitost, a kanonsko pravo čuva mjerodavnost pojedinoga biskupa u pitanjima koja nisu povjerena biskupskoj konferenciji”, rekao je.
Molitva sv. Mihaelu arkanđelu nije jedini primjer ovlasti mjesnoga biskupa nad liturgijom.
Tako je, primjerice, u drukčijem kontekstu biskup Frank Caggiano u svibnju 2026. odredio da se na svim misama u biskupiji Bridgeport u američkoj saveznoj državi Connecticut, prve nedjelje u listopadu, upotrebljavaju molitve iz „zavjetne mise Blažene Djevice Marije od Krunice”, da svećenici u propovijedima istaknu važnost Marije i krunice te da se svi nazočni „pozovu da se nakon pričesti pridruže molitvi posvete Bezgrješnom Srcu Marijinu”. (U rujnu 2018. biskup Caggiano također je odredio da se molitva sv. Mihaelu moli „na kraju svake mise u biskupiji”, kao odgovor na skandal seksualnog zlostavljanja koji je potresao kler.)
Godine 2025. biskup Robert Barron zatražio je da se na svim misama u biskupiji Winona-Rochester u američkoj saveznoj državi Minnesoti uključi molitva za svećenička zvanja.
Biskupijski biskupi zauzimali su i različita stajališta o pitanju držanja tijela vjernika laika tijekom obreda pričesti. Tako je, primjerice, pokojni biskup Anthony Pilla 2004. odredio da vjernici u biskupiji Cleveland ostanu stajati nakon molitve „Jaganjče Božji”, dok je biskup Robert McClory iz Garyja u američkoj saveznoj državi Indiani u studenome 2023. ponovno uveo praksu klečanja tijekom obreda pričesti u svojoj biskupiji.
Molitva sv. Mihaelu
Papa Lav XIII. sastavio je 1886. molitvu sv. Mihaelu arkanđelu te odredio da se moli na kraju svih tihih misa. (Na tihoj tridentskoj misi na latinskom jeziku svećenik moli molitve umjesto da ih pjeva, što je slučaj na svečanoj misi.)
U rujnu 1964., u sklopu pojednostavljivanja rimskoga obreda, sv. Pavao VI. ukinuo je takozvane „Leonove molitve” (među kojima je i molitva sv. Mihaelu) na kraju mise (Inter Oecumenici, 48 J). No, iako Rim više nije zahtijevao moljenje te molitve, nije je ni zabranio.
Posljednjih su godina mnoge župe počele moliti molitvu sv. Mihaelu nakon završnoga blagoslova na misi, ali prije nego što svećenik napusti crkvu.
U rujnu 2018. nadbiskup Portlanda Sample, pozivajući se na skandal seksualnog zlostavljanja koji je potresao kler, uputio je svećenicima pismo u kojem ih je „snažno” potaknuo da mole tu molitvu „nakon svake župne mise”. Preporučio je da se to čini „nakon završnoga blagoslova, podno oltara”, prije završne pjesme.
U svibnju 2026. nadbiskup Sample objavio je pastoralno pismo kojim je „ponovno naložio” župama da mole molitvu sv. Mihaelu „nakon završetka svake mise”, uz mogućnost „povremenih iznimaka zbog svečanosti ili naravi slavlja”.
„Ta molitva ostaje važna duhovna potpora dok nastojimo ostvariti Gospodinovo djelo obnove među nama. Neprijatelj, Sotona, nastoji nas razdijeliti, omesti i spriječiti našu suradnju s Bogom. Kada se svi zajedno, svakodnevno i tjedno, molimo protiv Neprijatelja, to donosi plodove i bit će presudno za naše napore u obnovi poslanja”, napisao je nadbiskup Sample.
Biskup Beckman zauzima drukčije stajalište. Dana 16. listopada zatražio je od svećenika u biskupiji Knoxville da prestanu dodavati molitve prije i nakon mise, uključujući i molitvu sv. Mihaelu.
„Nakon što sam razmotrio važnost slavljenja liturgije u skladu s duhom Crkve, ne smatram primjerenim dodavati druge molitve povezane sa samim slavljem mise”, napisao je biskup Beckman u časopisu East Tennessee Catholic. „… Redovito dodavanje molitava u liturgiju, prema mojem mišljenju, u konačnici je odluka Svetoga Oca i nešto što župnici ne bi trebali dopuštati na vlastitu inicijativu.”
Biskup Beckman nazvao je molitvu sv. Mihaelu i druge slične molitve „vrlo važnim dijelom riznice molitava koje su nam predane u Crkvi” te istaknuo da su i sv. Ivan Pavao II. i papa Franjo preporučivali njezino moljenje, premda je nijedan od njih nije izravno povezao s misom.
U pojašnjenju objavljenom 24. listopada biskupija je navela da su vjernici „slobodni moliti prije ulazne pjesme i nakon završne procesije, bilo da je riječ o krunici, molitvi sv. Mihaelu ili nekoj drugoj njima dragoj pobožnosti”.
Različite prakse
Stručnjaci su izjavili da razlike između dviju biskupija, kao i onih drugdje, odražavaju dopuštenu raznolikost unutar Katoličke Crkve.
„Ne vidim ništa u Rimskom misalu ili Općoj uredbi Rimskog misala što bi dopuštalo dodavanje molitava misi. Stoga mi se čini da biskup ima ovlast zabraniti molitve poput molitve sv. Mihaelu”, rekao je isusovac o. John Baldovin, profesor povijesne i liturgijske teologije na Bostonskom koledžu. „… Različiti su biskupi zauzimali različita stajališta o tom pitanju.”
Timothy O’Malley, profesor teologije i akademski ravnatelj Centra za liturgiju na Sveučilištu Notre Dame, istaknuo je da „biskup često ima sveopću nadležnost u svojoj biskupiji”.
„Molitva sv. Mihaelu zasigurno nije dio liturgije, pa ako je biskup ‘zabrani’, on samo ističe da se na kraju liturgijskoga slavlja ne bi smjelo dodavati ništa pobožno kao da je riječ o liturgijskom činu”, rekao je O’Malley.
Član Kristovih legionara o. Edward McNamara, profesor liturgije i sakramentalne teologije na Papinskom ateneju Regina Apostolorum u Rimu, rekao je da različita stajališta i okolnosti povremeno dovode do, kako ih je nazvao, „iskrenih razlika u praksi”.
Dovode li takve razlike do sukoba ili zbunjenosti?
Ne kada je riječ o „pitanju koje je u svojoj biti neobvezatno”, rekao je o. McNamara.
„Sveti Ambrozije poznato je rekao da zna kako se neke pojedinosti liturgijske prakse u Rimu razlikuju od onih u Milanu, ali je dodao da ono što se u Rimu ne čini iz opravdanih razloga može biti učinjeno u Milanu, također iz jednako opravdanih razloga”, rekao je o. McNamara. „Mislim da se upravo to dogodilo u ovom slučaju: oba su biskupa donijela odluku koju su smatrala najboljom za svoje pastoralne okolnosti.”





