Naslovnica Crkva Liturgijska reforma pred ozbiljnim pitanjima: možemo li priznati vlastite pogreške?

Liturgijska reforma pred ozbiljnim pitanjima: možemo li priznati vlastite pogreške?

Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća „liturgijski problem” otegnuo se i iscrpljivao nas, a posljedica je toga da su se razina liturgijskih slavlja i kvaliteta liturgijske glazbe u našim crkvama nastavile pogoršavati. Nažalost, postoje svećenici koji su potpuno izgubili osjećaj za ljepotu liturgije, kao i vjernici koji, budući da nikada nisu iskusili ništa drugo, vjeruju da su upravo nemarna, beživotna i nedostojanstvena slavlja ono što bi liturgija Crkve trebala biti.

U stvarnosti je liturgija Crkve mnogo veličanstvenija od takvih njezinih krivotvorina. Čak i obnovljena liturgija, ako se slavi dostojanstveno i s dubokim osjećajem klanjanja, zasigurno može potaknuti molitvu Božjega naroda. Svima je jasno da je dostojanstveno liturgijsko slavlje, praćeno istinski liturgijskom glazbom, u svakom slučaju bolje od osrednjosti koja danas prevladava.

No zašto nismo u stanju ostvariti prekretnicu u našim liturgijskim slavljima? Prema onome što sam tijekom ovih desetljeća imao prilike promatrati, razlog je u tome što nam nedostaje hrabrosti priznati da je reforma doživjela znatne neuspjehe. Umjesto toga, ljudi radije stvaraju neprijatelja – tradicionaliste – kako bi izbjegli suočavanje sa stvarnim problemom unutar vlastitih redova. Trebali bismo priznati da je poslijekoncilska liturgijska reforma u nekim vrlo važnim aspektima doživjela neuspjeh te da je potrebna istinska obnova kako bismo ponovno otkrili temelje liturgijske prakse.

Nažalost, društveno ozračje šezdesetih godina prošloga stoljeća, desetljeća u kojemu je održan Drugi vatikanski koncil, nije pridonijelo rješavanju problema. Ekumenski je koncil postao izgovor za promicanje progresivnih ideja koje su nerijetko bile u suprotnosti s kršćanskim pogledom na život. Liturgija je postala sredstvo prihvaćanja nekih od tih ideja, koje su u potpunosti iskrivile poruku Drugoga vatikanskog koncila. Razmotrimo pitanje sudjelovanja, s čime se načelno svi možemo složiti, ali koje je dovedeno do krajnosti kojima svi možemo svjedočiti u vlastitim župama. Sam Drugi vatikanski koncil to je dobro izrazio (Sacrosanctum Concilium, 19):

Stoga dušobrižnici moraju revno i strpljivo nastojati pružiti liturgijsku pouku te promicati aktivno sudjelovanje vjernika, i unutarnje i vanjsko, u skladu s njihovom dobi, položajem, načinom života i stupnjem vjerske kulture. Na taj će način ispuniti jednu od glavnih dužnosti vjernoga djelitelja Božjih otajstava. U tome moraju svoje stado voditi ne samo riječju nego i primjerom.

Sudjelovanje se ne svodi samo na to da nešto „činimo”; ono je također, i nadasve, nutarnje raspoloženje. Čovjek sudjeluje ponajprije iznutra, slušajući i doživljavajući liturgiju kroz veličanstvenost njezinih različitih izražajnih oblika. Sve to postaje još jasnije nešto dalje u istom dokumentu (Sacrosanctum Concilium, 29):

Poslužitelji, čitači, tumači i članovi zbora također obavljaju istinsku liturgijsku službu. Stoga svoju službu trebaju vršiti s iskrenom pobožnošću i pristojnošću koje zahtijeva tako uzvišena služba i koje Božji narod s pravom od njih očekuje. Zato svi oni moraju biti duboko prožeti duhom liturgije, svaki prema svojoj mjeri, te se osposobiti za pravilno i uredno obavljanje svojih zadaća.

Drugim riječima, sam Božji narod zahtijeva da različite liturgijske službe obavljaju osobe osposobljene za ispunjavanje svojih posebnih odgovornosti, umjesto da se zadaci jednostavno dodjeljuju svima u ime nezdravoga shvaćanja sudjelovanja u liturgiji. Puno i djelatno sudjelovanje znači da svatko sudjeluje u punini, u skladu sa svojim sposobnostima i ulogom unutar Božjega naroda.

Puno sudjelovanje zasigurno je bilo jedna od glavnih tema poslijekoncilskih rasprava, ali postoje i mnoga druga pitanja. Upravo nam je zato potrebna hrabrost da priznamo svoje neuspjehe i ponovno krenemo od čvršćih temelja. Uostalom, kada se zbog zdravstvenih problema obratimo liječniku, prvo što će nas zatražiti jest da promijenimo navike koje su vjerojatno pridonijele tim problemima. Ne možemo se jednostavno pretvarati da ništa nije pogrešno, kao da bi se pogreške nekako mogle same ispraviti.

Misa je mjesto susreta Boga i čovjeka. Divo Barsotti to je dobro objasnio u svojoj knjizi La Messa:

Ako misa posjeduje najviši stupanj objektivnosti, onda je to upravo zato što nam jamči taj susret, taj odnos između čovjeka i Boga te između Boga i čovjeka. Na misi se susreću čovjek i Bog; na misi čovjek i Bog stupaju u odnos. Najbitnije od svega upravo je taj odnos između čovjeka i Boga. Tada ćemo vidjeti da se u ljudskoj osobi nalazi odnos svih ljudskih bića, da se u ljudskoj osobi nalazi odnos svega stvorenoga, i tjelesnoga i duhovnoga, anđela i elemenata. Tada ćemo vidjeti u čemu se sastoji odnos između čovjeka i Boga; tada ćemo vidjeti da je taj Bog Krist, koji mi se daruje; da je on Otac, kojemu je upućeno moje klanjanje; i da je on Duh Sveti, po kojemu i u kojemu se taj odnos ostvaruje. No prije svega, riječ je o odnosu s Bogom, s Božanstvom: on podrazumijeva odnos između dvaju bića koja su beskrajno udaljena jedno od drugoga i koja nemaju nikakav vlastiti odnos osim apsolutne ovisnosti čovjeka o Bogu. Na misi se susreću dvije beskrajno udaljene stvarnosti: Bog i čovjek.

Kako naša današnja liturgijska slavlja mogu poticati takav susret ako se održavaju nemarno i bez dostojanstva? Molimo da odgovorni imaju hrabrosti ponovno započeti ondje gdje smo zakazali.

Izvor