Među sedam glavnih grijeha, grijeh lijenosti, odnosno acedije u grčkoj tradiciji, često se pogrešno poistovjećuje s običnom lijenošću. Pred očima nam se pojavljuje slika nemarnoga tinejdžera – ne samo nekoga tko se opire radu nego i nekoga tko prema njemu osjeća prijezir. No, u drevnoj i srednjovjekovnoj kršćanskoj tradiciji obična lijenost i grijeh lijenosti dvije su posve različite stvari.
Toma Akvinski, slijedeći Ivana Damaščanskoga, definira lijenost kao neku vrstu „žalosti” zbog duhovnoga dobra te je izričito razlikuje od obične lijenosti. Lijenost je svojevrsna duhovna klonulost koju čovjek osjeća kada ga dobro kojemu bi trebao težiti, umjesto da ga potakne na djelovanje, suoči s vlastitom iscrpljenošću i naporom koji ga očekuje. Daleko od toga da je riječ samo o nespremnosti na rad, lijenost je žalost ili umor pred samim duhovnim dobrom.
U suvremenom smo svijetu uglavnom zaboravili na grijeh lijenosti, što nije samo žalosno nego i opasno. Pogrešno dijagnosticiranje bilo koje bolesti vodi neučinkovitim lijekovima. Kao što primjećuje Boetije: „Ako želiš da ti liječnik pomogne, moraš mu otkriti svoju bolest.”
Današnji je svijet neprestano povezan s internetom. Društveni život zamijenili smo „društvenim” mrežama – duhovna dobra prijateljstva, kontemplacije i unutarnjega života zamijenili smo treperavim slikama na zaslonu. One nam pružaju zaklon anonimnosti, ali istodobno raspiruju zavist usmjeravajući našu pozornost na materijalne stvari te nas pošteđuju nelagode koju osjećamo kada ostanemo sami sa sobom.
Suvremeni je čovjek za sebe izgradio tehnološku Platonovu špilju, a naše su se oči već prilagodile tami.
Premda je današnji svijet osobito pogodan za poticanje acedije, taj porok nipošto nije svojstven samo našem vremenu. Među prvim duhovnim piscima koji su se bavili acedijom bio je Evagrije Pontski, učenik sv. Grgura Nazijanskoga i utjecajni monah iz četvrtoga stoljeća.
U svojem djelu Praktikos, napisanom kako bi pomogao monasima u nastojanju da žive svetim životom, Evagrije daje nekoliko savjeta monahu koji se bori s „podnevnim demonom” (odnosno lijenošću), „najmučnijim od svih”.
Prije svega, Evagrije nam savjetuje da živimo kao da ćemo sutra umrijeti, ali da se prema svojem tijelu odnosimo kao da ćemo još dugo živjeti. Razmišljanje o smrti česta je tema kršćanske duhovnosti, a briga o tijelu općenito je dobar savjet. No, oboje je osobito važno u borbi protiv podnevnoga demona.
S jedne strane, razmišljanje o smrti – i spoznaja da bi ona mogla nastupiti već sutra – potiče nas da nadvladamo žalost trenutka i težimo duhovnim dobrima, umjesto da uzmičemo pred naporom koji njihovo postizanje zahtijeva.
S druge strane, acedija je vrsta tuge, a time i strast. Kao i sve strasti, usko je povezana s tijelom. Evagrijev savjet da se brinemo o svojem tijelu stoga je praktičan lijek: trebamo se brinuti o tijelu jer će nam to pomoći očuvati dobro raspoloženje. Loša prehrana, nedostatak sna i tjelesne aktivnosti pridonose osjećaju klonulosti i tuge, a da podnevni demon pritom ne mora ni prstom maknuti. Evagrijev je savjet, dakle, dobro se brinuti o tijelu kako bi demon morao uložiti mnogo truda želi li nas navesti na tugu.
Evagrijev drugi savjet jest da ostanemo na svojem mjestu. Za monahe kojima se obraćao postojala je snažna napast da napuste svoje ćelije, lutaju u potrazi za drugim monahom koji bi im mogao odvratiti pozornost te pogledavaju prema suncu i broje koliko je još sati ostalo do kraja dana.
I mi smo danas izloženi sličnoj napasti, koja se često očituje u neprestanom posezanju za mobitelom ili pogledavanju na pametni sat: „Koliko je sati i koliko dugo već radim?” „Imam li kakvih obavijesti?” „Samo još nekoliko kratkih videozapisa, a onda ću se baciti na posao.”
Privlačnost mobitela može biti iznimno snažna i odvraćati nas ne samo od posla nego čak i od stvarnih društvenih aktivnosti. Danas je čest prizor skupina mladih ljudi koja se druži, ali pritom zajednički ignorira jedni druge, zureći u svoje mobitele. Evagrijev savjet u ovom je slučaju zapravo poziv na ustrajnost. Način da nadvladamo podnevnoga demona jednostavno je oduprijeti se traženju razonode: ostanite na svojem mjestu, držite mobitel u džepu i napast će proći.
Naposljetku, Evagrije kaže da, kada nas napadne podnevni demon, „tada je vrijeme da u suzama podijelimo svoju dušu na dva dijela. Jedan dio treba hrabriti, a drugi treba primati ohrabrenje”. Porok acedije ponovno je oblik tuge, a demon koji nas nastoji uvući u taj grijeh čini to obeshrabrujući nas – preuveličavajući težinu duhovnih dobara i sugerirajući nam da nisu vrijedna truda. Stoga je Evagrijev posljednji lijek njegovanje kreposti nade.
Predlaže nam da molimo zajedno s Davidom: „Zašto si žalosna, dušo moja, i zašto si uznemirena? U Boga se uzdaj, jer ću ga još slaviti. On je spas moj, svjetlost očiju mojih i Bog moj.” (Ps 45,5-7)
Lijek nije u tome da se uzdamo u sebe – upravo to želi podnevni demon jer takav put vodi u neuspjeh i još dublje poniranje u acediju – nego da se, poput Davida, s pouzdanjem prepustimo Božjem milosrđu i polažemo nadu u njega.
Podnevni je demon težak protivnik, ali upravo zato njegovo je pobjeđivanje još veće postignuće. Kako primjećuje Akvinski, za razliku od napasti bludnosti, od kojih jednostavno moramo pobjeći, acediju možemo nadvladati samo otporom. To nije nimalo lak zadatak, ali Evagrije ohrabruje svojega čitatelja riječima: „Nijedan drugi demon ne slijedi neposredno za njim (nakon što bude pobijeđen), nego iz te borbe proizlaze samo duboki mir i neizreciva radost.”





