Na žalost pisaca i nastavnika, navika čitanja postupno nestaje diljem razvijenoga svijeta. Istraživanje za istraživanjem pokazuje da sve manje ljudi čita knjige, a čak ni većina studenata na sveučilištima više ne može pročitati klasični roman bez velikih poteškoća. Umjesto pisane riječi, ljudi se sve više oslanjaju na zaslone kako bi zaokupili svoje misli.
Premda većina ljudi prepoznaje taj problem, nije jasno kakve će posljedice imati za nas. Hoće li pad verbalne pismenosti jednostavno ustupiti mjesto porastu neke vrste digitalne pismenosti? Hoće li određena skupina intelektualaca prihvatiti „Benediktovu opciju” i odvojiti se od glavne struje kako bi sačuvala kulturu čitanja? Ili se suočavamo s novim mračnim dobom u kojem će čovječanstvo ponovno prigrliti praznovjerje, tiraniju i plemensku isključivost?
James Marriott, kolumnist londonskog Timesa, u knjizi The New Dark Ages: The Death of Reading and the Dawn of the Post-Literate Society (Novo mračno doba: smrt čitanja i zora postpismena društva) zastupa mišljenje da će se vjerojatno dogoditi ovo posljednje. Prema Marriottovu mišljenju, pojava masovne pismenosti zaslužna je za mnoga, ako ne i za većinu, dostignuća u kojima danas uživaju stanovnici modernoga Zapada, a osobito za znanstveni napredak i stabilan društveni poredak. No, kada čitanje počne nestajati, taj će se složeni sustav neizbježno početi raspadati: „Kako doba tiska ustupa mjesto dobu zaslona, svijet kakav smo nekoć poznavali nestaje.”
Marriott priznaje koliko je sam čin čitanja zapravo neprirodan. Čitanje nije tek jedna od sastavnica ljudske evolucije koja se kod ljudi pojavila spontano, bez ikakva poticaja. Riječ je o revolucionarnom kognitivnom sustavu koji je omogućio nastanak čitavih civilizacija. Međutim, intelektualni čin pretvaranja simbola u ideje zahtijeva golem mentalni napor, stalnu vježbu i dostupnost stvarnih tekstova za čitanje.
Najraniji tekstovi uglavnom su bili rukom pisani ili uklesani u kamen, pa je samo malena skupina ljudi mogla čitati i pisati, dok je većina stanovništva ostajala nepismena.
Marriottova sekularno-liberalna pristranost počinje dolaziti do izražaja kada olako odbacuje napredak ostvaren tijekom tisućljeća koja su prethodila širenju masovne pismenosti. Priznaje da je napretka bilo u svim područjima života, ali pogrešno smatra da tada nisu postojali složeni sustavi upravljanja, znanstvene revolucije ni književna djela koja su se prodavala u velikim nakladama. Kako sam kaže: „Društvo je bolje i racionalnije zahvaljujući napretku čitanja.”
Marriott zna da samo čitanje ne čini čovjeka boljim, ali nas ipak želi uvjeriti da čitanje ljude čini empatičnijima, velikodušnijima, logičnijima, produktivnijima, pametnijima i općenito sretnijima. Prema njegovu mišljenju, za ukidanje ropstva, uspostavu ljudskih prava i stvaranje brojnih programa socijalne skrbi (uključujući i one koji su ljude učili čitati) nije bilo zaslužno kršćanstvo, nego „uspon čitanja”.
Znakovito je da Marriott prešućuje mračna poglavlja povijesti pojedinih izrazito pismenih društava, poput međuratne Njemačke, koja su se pretvorila u brutalne fašističke i komunističke autokracije te počinila genocid nad vlastitim stanovništvom.
Posljednjih desetljeća kultura pismenosti ustupila je mjesto kulturi zaslona. Sve je počelo televizijom. Gotovo svaki teško stečeni dodatni sat slobodnog vremena nakon sredine 20. stoljeća odlazio je na gledanje televizije. To je dovelo do žalosnog obrata: „Mnogi bogati i visokoobrazovani ljudi počeli su čitati znatno manje nego što su čitali pripadnici najsiromašnijih društvenih slojeva sredinom 20. stoljeća.”
Problem se dodatno pogoršao kada su televizori ustupili mjesto džepnim uređajima opremljenima brzim pristupom internetu. Pametni telefoni nisu samo ukinuli i posljednje prilike za čitanje nego su korisnike učinili ovisnima o zaslonima. Prema Marriottovu mišljenju, to je bio konačni udarac kulturi pismenosti.
Što to znači za društvo u cjelini? Upravo na tom mjestu autorove političke i filozofske predrasude umanjuju vrijednost inače dobro napisane i argumentirane knjige. U jednom kasnijem poglavlju opisuje kako ga je vlastito čitateljsko putovanje početkom 2000-ih dovelo do prihvaćanja ideja novih ateista, kao i sekularnih progresivaca poput Stevena Pinkera, koji prosvjetiteljstvo slave kao vrhunac ljudskog razuma.
Stoga se Marriott ponajprije boji širenja praznovjernog (odnosno religioznog) načina razmišljanja, kultova ličnosti, antintelektualizma te urušavanja javnog dijaloga i demokratskih načela.
Premda su neke od tih zabrinutosti opravdane, one zanemaruju mnogo veće probleme koji proizlaze iz slabljenja religijske prakse: krizu smisla, epidemiju usamljenosti, globalni demografski pad te političku i kulturnu radikalizaciju.
Ti čimbenici mnogo više pridonose nastanku mračnog doba nego, primjerice, prigovori podcastera Tuckera Carlsona o demonima ili odluka predsjednika Trumpa da proširi istočno krilo Bijele kuće kako bi dodatno istaknuo vlastiti lik. Osim toga, dok su zasloni izazvali pustoš u zajednicama i društvenom životu, knjige su povezivale ljude i iznosile dublje istine koje su obogaćivale čovječanstvo.
Očekivano, Marriott ne zna kako obnoviti kulturu pismenosti jer o tom pitanju razmišlja isključivo u svjetovnim kategorijama: „Dok čitanje nestaje, proživljavamo iznimno razdoblje povijesti, prepuno opasnosti.” Upravo je Crkva u velikoj mjeri prva poučavala zapadno stanovništvo čitanju i pisanju, pa Marriott ne uspijeva uvidjeti da bi Crkva mogla biti snažan saveznik u obnovi kulture čitanja.
Uostalom, kršćanstvo je religija Knjige, a Biblija je najtiskanija knjiga svih vremena. Zato su sveci poput Augustina, Alfonza Liguorija i Franje Saleškoga snažno poticali čitanje. Društvo koje više ne zna čitati društvo je koje više ne može biti ni u potpunosti poučeno u vjeri.
Još je važnije shvatiti da je čitanje sredstvo, a ne samo sebi svrha. Mora postojati neki viši cilj koji će ljude ponovno potaknuti da „uzmu i čitaju”. Marriott se približava tom zaključku, ali na kraju propušta shvatiti samu bit.
U pravu je kada žali zbog opadanja navike čitanja te porasta neznanja i površnog razmišljanja, ali zaboravlja krajnji cilj čitanja: naučiti bolje ljubiti i služiti Bogu, kao i bližnjemu. Bez transcendentnog temelja čitanje, kao i svaka druga ljudska djelatnost, gubi smisao i ubrzo nestaje.
