Posljednjih nekoliko mjeseci bilo je uzbudljivo u Francuskoj, ali i diljem Europe. Moglo bi se reći da je ovo najnovije poglavlje započelo krajem srpnja, kada je između 50.000 i više od 70.000 migranata, uglavnom Marokanaca, prešlo granicu i ušlo u španjolsku sjevernoafričku enklavu Ceutu, plivajući ili prolazeći kroz granične prijelaze. Tome je prethodila odluka španjolskog Vrhovnog suda iz lipnja 2026., prema kojoj se migranti koji su nezakonito ušli u zemlju ne mogu odmah vratiti odakle su došli. Naravno, kriminalne su mreže tu odluku iskoristile.
Prizori hordi stranaca koje preplavljuju španjolski grad, prikazani na internetu i televiziji, poslužili su kao savršena pozadina za pokretanje inicijative Save Europe Act (Zakon za spas Europe), koja zagovara remigraciju, 1. kolovoza. Inicijativu su osmislili nizozemska aktivistica Eva Vlaardingerbroek i austrijski aktivist Martin Sellner, koje ljevičarski europski mediji redovito označavaju kao pripadnike „krajnje desnice”. Prijedlog je prvotno bio upućen Europskoj komisiji, koja ga je ubrzo odbacila. Kao odgovor na događaje u Ceuti, mladi aktivisti došli su u taj grad kako bi upozorili na teško stanje te ugrožene enklave. Izašli su na ulice tražeći zaustavljanje kriminala povezanog s imigracijom i zagovarajući remigraciju. Diljem Europe održani su prosvjedi potpore.
Većinom europskih zemalja vlada politički establišment sastavljen od socijalističkih i drugih ljevičarskih stranaka koje su u koaliciji s konzervativnim ili demokršćanskim strankama. Prve znaju što žele i zato neprestano pomiču politiku tih koalicija ulijevo. Druge su se odrekle svih svojih načela i pretvorile u svojevrsne agencije za zapošljavanje – spremno se pomiču ulijevo ako je to cijena osiguranog mjesta na državnim jaslama. Upravo su te vlade nadzirale val masovne imigracije iz pretežno islamskih zemalja, koji je zauzvrat pokrenuo plimu kriminala i nemira.
Tijekom posljednjeg desetljeća ili dulje bile su mnogo oštrije prema onima koji na to upozoravaju nego prema stvarnim počiniteljima kaznenih djela. Tako su se pojavili fenomeni „dvostrukih mjerila u policijskom postupanju” (Two-Tier Policing) – blage kazne za imigrante i druge koji počine ubojstva, silovanja i krađe, a najstrože postupanje prema onima koji se na to žale – te „pravnog progona” (Lawfare), odnosno uznemiravanja onih koji na to upozoravaju, zamrzavanja njihovih bankovnih računa, zabrane ulaska u pojedine zemlje i sličnih mjera. Običnim Europljanima nije promaknulo da oni koji ugrožavaju tuđe živote i tijela ne privlače ni približno toliku pozornost policije kao oni sami kada samo govore ili misle na način koji se ne sviđa vlastodršcima. Svemu tome treba pridodati i rat koji se nastavlja u Ukrajini.
Kao odgovor na sve navedeno, takozvana mlada „krajnja desnica” ponudila je inicijativu Save Europe. Ona je započela ovim riječima:
Mi, narodi Europe,
potaknuti dubokom ljubavlju i osjećajem odgovornosti prema svojim narodima, potomcima i zajedničkoj civilizaciji, obraćamo se Europskoj komisiji.
Polazeći od spoznaje da autohtoni narodi Europe, koje čine etničke, kulturne i jezične zajednice država članica, imaju neotuđivo pravo očuvati svoj kolektivni identitet, baštinu i način života, utemeljene na načelima nacionalnog suvereniteta i samoodređenja;
U nastavku se ističe brzo zamjenjivanje autohtonog europskog stanovništva doseljenicima te se od Europske komisije traži da zaštiti domaće stanovništvo tako što će se pridošlice vratiti u svoje matične zemlje. Taj poziv na remigraciju stranaca, kako bi se Europa sačuvala za svoje izvorne stanovnike, naišao je na brojne osude različitih ljudi iz crkvenih i državnih krugova. Ipak, njegov utjecaj raste usporedno s porastom nasilja povezanog s imigracijom i sve oštrijim postupanjem vlasti prema onima koji promiču remigraciju.
Upravo su te vlade nadzirale val masovne imigracije iz pretežno islamskih zemalja, koji je zauzvrat pokrenuo plimu kriminala i nemira.
U pozadini sve većih sukoba koji prate rast broja muslimanskih i drugih imigranata diljem Europe, a osobito u Francuskoj, najstarija kći Crkve suočava se i sa sve većim nasiljem nad katoličkim crkvama. U posljednjih deset godina stotine crkava u toj su zemlji zapaljene ili bile meta podmetanja požara. U prosjeku svaki mjesec izgore oko dvije vjerske građevine, odnosno približno 24 godišnje. Prema podacima Opservatorija za vjersku baštinu (Observatoire du patrimoine religieux – OPR), u Francuskoj se otprilike svakih 15 dana uništi ili izgubi jedna kršćanska građevina, ako se zajedno uzmu u obzir podmetanja požara, vandalizam, urušavanja i rušenja. Osim požara, francuske vlasti svake godine bilježe stotine protukršćanskih djela i vandalskih napada.
Usred svega toga, papa Lav XIV. posjetio je Francusku 25. rujna. Kao i ovaj autor, Sveti Otac ima francusko-američko podrijetlo; štoviše, mi smo rođaci u dvanaestom koljenu, što je zajedničko trima četvrtinama stanovnika pokrajine Québec i polovici stanovnika južne Louisiane. Sljedećih nekoliko dana bilo je ispunjeno događajima. Nakon dolaska u zračnu luku Orly, Lav se susreo s predsjednikom Emmanuelom Macronom u Elizejskoj palači, a zatim se uputio u sjedište UNESCO-a. Ondje je govorio o temama koje su mu posebno bliske: ljudskom dostojanstvu, miru, zaštiti mladih te etičkim pitanjima digitalnog svijeta i umjetne inteligencije. Oko 80.000 mladih katolika u dobi od 17 do 35 godina okupilo se na stadionu Stade de France u Saint-Denisu na velikom molitvenom bdjenju i slavlju. U katedrali Notre-Dame Papa je molio Večernju i častio relikviju Trnove krune.
Taj je posjet imao iznimno okrepljujući učinak na francusku katoličku desnicu, o čijoj sam složenoj povijesti i podjelama već pisao na drugom mjestu. Već je ranije bilo najavljeno da će Sveti Otac slaviti misu na Trgu Concorde, mjestu na kojem je 21. siječnja 1793. mučenički pogubljen Luj XVI. Kao odgovor na tu najavu, Luj, vojvoda od Anjoua (za svoje pristaše Luj XX.), legitimistički pretendent na prijestolje, uputio je poruku francuskom narodu u povodu papina posjeta. Nakon razmišljanja o ulozi katoličanstva u Francuskoj i njegovu potiskivanju od strane države, poruku je završio sljedećim riječima:
„…Želim reći da ću s velikim uzbuđenjem gledati Svetoga Oca kako slavi misu upravo na mjestu na kojem je pogubljen moj predak Luj XVI. U subotu će Francuska sudjelovati u miru obreda otvorenog svima. Trg na kojem ćemo se okupiti tako će postati mjesto pomirenja francuskog naroda. Uvjeren sam da bi to bila želja i mojega pretka, koji je bio zabrinut za jedinstvo i sreću francuskoga naroda.
Danas, u potpunosti prihvaćajući ovu katoličku baštinu koju sam naslijedio od svojih predaka, ponosan sam što mogu sudjelovati u ovom događaju prožetom ljubavlju i nadom. Želeći se još snažnije povezati s tim slavljem, najavljujem da ću 21. siječnja ponovno posvetiti svoju obitelj Presvetom Srcu Isusovu kako bih potvrdio svoju predanost težnji za mirom i jedinstvom koju su mnogi moji preci dijelili za svoju domovinu. Neka sveti Ljudevit, uzor pravednih i kreposnih kraljeva, štiti i spasi Francusku!”
Vojvoda se sljedećega dana u 15 sati pridružio 800.000 ljudi. I sam je bio duboko ganut, kako je napisao na svojoj Facebook stranici:
„Kakav dirljiv trenutak! Ni manje ni više nego 800.000 ljudi pratilo je papinsku misu u ozračju vjerske pobožnosti na Trgu Concorde i Elizejskim poljanama, univerzalnim izlozima Francuske. Više od pet milijuna televizijskih gledatelja pratilo je misu. Mediji su joj dali međunarodnu dimenziju jer nema zemlje na svijetu u kojoj se o tom događaju ne govori, u kojoj se on ne dijeli, analizira, komentira i slavi.
Trebat će nam dani, možda i mjeseci, da u potpunosti shvatimo njegovo značenje. Sudjelovao sam s dubokom gorljivošću i poštovanjem, misleći na sve okupljene Francuze. Pomislio sam i na duše Luja XVI., Marije Antoanete i gospođe Elizabete, koje su se zasigurno radovale na nebu. Vidjeti mnoštvo Francuza, mnogo veće od bilo kojega koje je neki Parižanin ikada vidio tijekom Revolucije, kako kleči pred Kristovom žrtvom koju slavi sam Papa – kakva bi veća počast mogla biti viziji kralja Luja XVI.! Njegove posljednje riječi bile su: ‘Gospodo, umirem nevin od svih optužbi koje mi se stavljaju na teret. Želim da moja krv zapečati sreću Francuza.’
Duboko me ganulo slušati kako Papa i okupljeno mnoštvo zajedno pjevaju Salve Regina pred kipom koji je posljednji francuski kralj Karlo X. darovao katedrali Notre-Dame.
Kakav blagoslov! Bez sumnje, ovaj će događaj ostati važna prekretnica u povijesti Francuske i svijeta.”
Papa je potom otputovao u Lourdes kako bi se pomolio u špilji Massabielle. Pridružio se hodočasnicima u marijanskoj procesiji sa svijećama. Kao što je vojvoda od Anjoua pratio Papu u Parizu, tako je njegov rođak i suparnik, orleanistički pretendent na prijestolje, grof od Pariza (za svoje pristaše Jean IV.), to učinio u Lourdesu. Opisujući boravak svoje obitelji u Lourdesu, rekao je:
„Kada pogledamo podatke o prakticiranju kršćanske vjere u Francuskoj, čini se da već dugi niz godina postoji silazni trend. No istodobno primjećujemo obnovu među katekumенima, primjerice: ove ih je godine gotovo 10.000. Što se tiče mladih, oni su doista predani. Dakle, imamo nešto manje kršćana, ali one koji su ostali – predanije vjeri. Francuska ponovno otkriva svoju povijest kršćanske zemlje i sve one elemente kršćanstva koji su oblikovali naš narod. Ovdje u Lourdesu to je sasvim jasno: vidimo pobožne kršćane, ali i mnoge ljude koji dolaze posjetiti svetište i ondje ponovno pronalaze put do vjere.”
Zanimljivo je primijetiti da, unatoč dinastičkim razlikama, i Luj i Jean šalju slične poruke o važnosti katoličanstva za Francusku. Obojica su se protivila istospolnim brakovima, a obojica su podržavala pokret Žutih prsluka. Oba pretendenta na prijestolje, kao i mnogi drugi francuski katolici, bili su oduševljeni izljevom mladenačke energije i oduševljenja koji se očitovao tijekom tih događaja.
Sljedećega dana papa Lav otputovao je u pogranični grad Metz. Ondje je održao govor na Institutu Saint Benoît, usredotočen na europsko jedinstvo, mir i nasljeđe Roberta Schumana, čiju beatifikaciju Institut promiče, a zatim se vratio u Rim.
Katolička Francuska – desna i lijeva, rojalistička i republikanska, tradicionalistička i liberalna – osjetila je snažan poticaj zahvaljujući događajima proteklih dana. A nije bila jedina. Portal LifeSiteNews objavio je članak u kojem se citira muslimanska skupina koja je sa zabrinutošću predvidjela katolički preporod:
„Skupina Miséricorde pour l’Humanité (‘Milosrđe za čovječanstvo’) objavila je 25. rujna na društvenoj mreži X poruku u kojoj predviđa da će ‘Francuska ponovno postati katolička’, usred, kako navodi, sve snažnijeg katoličkog preporoda, potaknutog i utjecajem američkih katolika. Skupina je izrazila žaljenje zbog mogućnosti da takav preporod oslabi duhovni utjecaj islama u zapadnoj Europi.
‘Tužan sam kada vidim svo ovo uzbuđenje oko katoličanstva’, napisala je skupina. ‘Već godinama to predviđam… Za 45 godina Francuska će ponovno postati katolička, a nama neće ostati ništa osim suza.’
‘Ja sam, ipak, korektan protivnik, ali katolici su mnogo bolje organizirani i odlučniji od nas muslimana, pa čak i od cionista’, nastavlja se u objavi. ‘Moramo znati prepoznati snagu katoličkog međunarodnog pokreta. Američki katolici sada će preplaviti svijet svojom mekom moći, na štetu i muslimanske duhovne hegemonije u zapadnoj Europi i cionističkog lobija.’”
U posljednjih deset godina stotine crkava u Francuskoj su zapaljene ili bile meta podmetanja požara.
Ni jedna ni druga strana ne bi se trebala previše uzbuđivati niti previše bojati. Već neko vrijeme visoki troškovi života mladih, osobito studenata, sve su veći izvor nezadovoljstva. Oni među njima, uključujući Francuze, koji su primijetili koliko novca njihove vlade troše na stanovanje i uzdržavanje imigranata, često su se pridružili pristašama remigracije. Oni koji to nisu učinili uglavnom su se okrenuli ljevici. U svakom slučaju, napetosti su rasle – i u listopadu eksplodirale. Najprije u manjem opsegu, a zatim, počevši od 17. listopada, u velikim razmjerima izbili su neredi i paleži zgrada, od kojih su mnoge bile povijesne, poput gradske vijećnice u Limogesu. Muslimani i drugi imigranti ubrzo su preuzeli velik dio nasilja od pripadnika Antife.
Mnogi su komentirali te događaje, a prizori razaranja i kaosa zasigurno su još svježi u sjećanju mojih čitatelja. Vojvoda od Anjoua osvrnuo se na događaje od 17. listopada:
„Iz velikih francuskih gradova stižu slike pustoši. Duboko sam ogorčen zbog toga.
Ovi prizori nasilja nepodnošljivi su. Zasjenili su opravdane zahtjeve, onemogućili većini da izrazi svoje mišljenje i prikrili stvarne uzroke dubokih društvenih nemira. Izražavam potporu i suosjećanje svim Francuzima – prosvjednicima, stanovnicima, trgovcima, policajcima, vatrogascima i pripadnicima žandarmerije – koji su morali trpjeti ovo nasilje.
Analiza ne smije ostati površna. Već godinama svjedočimo tome da su brojni društveni i narodni pokreti prožeti korupcijom i infiltrirani terorističkim skupinama. Te bande teroriziraju stanovništvo, trgovce i snage reda. Njihovi su pripadnici shvatili da je naša država slaba i da će je svaki njihov pokazatelj sile natjerati na povlačenje.
Nasilje je taktika. U subotu je nedostatak policajaca i pripadnika žandarmerije, uočen u mnogim četvrtima, pokazao ozbiljan nedostatak predviđanja nadležnih vlasti. Ili, još gore, potpunu kapitulaciju političkih čelnika koji odbijaju osigurati sigurnost francuskoga naroda.
Između straha od sukoba i želje da se situacija pusti da se pogoršava, nije učinjeno ništa, pa su stotine francuskih građana prepuštene same sebi. Pljačke, nasilje nad ljudima, podmetanje požara i uništavanje javne imovine – sve se to odvijalo uz zastrašujući osjećaj nekažnjivosti. Vlada mora ponovno uspostaviti svoj autoritet prije nego što dođe do još gorih situacija. Da bi se to postiglo, policiji i pravosudnim tijelima mora se dati ovlast da se prema tim pojedincima odnose kao prema teroristima.
Prema tim skupinama treba dosljedno primjenjivati primjerene i stroge mjere kako bi se odvratilo svakoga tko bi im se želio pridružiti. Prosvjedi moraju biti mogući, a da se pritom ne pretvore u kaos.
Vlast se opravdava autoritetom koji pokazuje i redom koji održava.
Dok se približava 800. obljetnica krunidbe svetoga Ljudevita, molim za Francusku i posvećujem joj svu svoju pozornost.”
Vlast se opravdava autoritetom koji pokazuje i redom koji održava.
U trenutku pisanja ovoga teksta nemiri se nastavljaju, a Macronova se vlast pokazuje jednako neučinkovitom kao što to sugerira legitimistički pretendent na prijestolje. Ipak, u jednom je području uspjela pokazati snagu. Skupina zagovornika remigracije planirala je održati konferenciju u Parizu na Noć vještica, ali je vlada uspješno iznudila njezino otkazivanje. Martin Sellner, koji je unatoč otkazivanju skupa namjeravao doći u Pariz, 29. listopada odbijen je na granici i zadržan do sutrašnjeg protjerivanja. Barem je na toj granici francuska vlada pokazala da ima određenu kontrolu.
Ako Francuska – ili Europa – želi imati budućnost, ne može se suprotstavljati nečemu pozitivnom, poput islama, a da pritom ne ponudi ništa zauzvrat. Remigracija, barem kada je riječ o kriminalnim elementima, čini se očitim neposrednim odgovorom. No dugoročno gledano, Francuska se mora vratiti vjeri koja ju je oblikovala i ustanovama koje su je učinile velikom. U protivnom neće ostati ništa što bi vrijedilo braniti. To vrijedi ne samo za matični kontinent, nego i za sve njegove zemlje-kćeri – Europu s onu stranu mora.
