U iznimno otvorenoj i oštroj sudskoj odluci – donesenoj u lipnju 2025., a na engleskom jeziku objavljenoj tek prošloga tjedna u kanonskopravnom časopisu Sveučilišta sv. Pavla u Ottawi¹ – Rimska je Rota, tijelo koje u takvim pitanjima ima ulogu svojevrsnog Vrhovnog suda Katoličke Crkve, odlučno osudila praksu objavljivanja popisa klerika „vjerodostojno optuženih” za zlostavljanje.
Ovaj slučaj pokazuje da je mogućnost pokretanja tužbe zbog klevete prema kanonskom pravu i dalje itekako stvarna, kao i mogućnost zahtijevanja naknade nastale štete. Hoće li i u kojoj mjeri ovaj razvoj događaja potaknuti biskupije i redovničke zajednice da promijene svoju praksu, zasad nije poznato. Trenutačno velika većina biskupija u Sjedinjenim Američkim Državama i dalje nastavlja s nezakonitom, nemoralnom i dosad neviđenom praksom objavljivanja na internetu popisa klerika „vjerodostojno optuženih”, unatoč opetovanim smjernicama Svete Stolice prema kojima takva praksa krši i naravno i kanonsko pravo.
Činjenice slučaja
Iako su imena konkretnih stranaka izostavljena iz objavljene odluke, koja je prijevod s izvornika na latinskom jeziku, temeljne činjenice slučaja prilično su jednostavne.
Muškarac, u presudi označen samo kao „X”, pristupio je redovničkoj zajednici 1980. godine, a naposljetku je 1993. zaređen za svećenika. Devet godina poslije zatražio je i od pape dobio oprost od redovničkih zavjeta kako bi napustio redovničku zajednicu i vratio se u laički stalež. Kasnije se oženio i započeo svjetovnu karijeru.
Otprilike trinaest godina poslije, 2015., njegova bivša redovnička zajednica odlučila je objaviti njegovo ime na svojim internetskim stranicama, navodeći da je optužba za seksualno zlostavljanje iz „osamdesetih godina” protiv njega „ocijenjena vjerodostojnom”. Redovnička zajednica objavila je i priopćenje za javnost u kojem je ustvrdila da su optužbe da je X „zlostavljao” učenike „potvrđene”. Muškarac je prosvjedovao zbog svoje nevinosti i više puta zatražio uklanjanje te obavijesti, upozoravajući na teške posljedice koje je ona prouzročila. Redovnička zajednica odbila je to učiniti, a X je potom izgubio i posao i suprugu.
Odlučivši se za postupak prema kanonskom, a ne građanskom pravu, X je naposljetku pokrenuo tužbu protiv svoje redovničke zajednice unutar pravnog sustava Crkve. Istaknuo je da više nije pod jurisdikcijom te redovničke zajednice te da je odlukom o objavljivanju njegova imena na internetu, uz predstavljanje kao čovjeka tek optuženog za teško kazneno djelo, nanesena golema i neopravdana šteta njegovu dobrom glasu. Važno je istaknuti da je zatražio i naknadu nastale štete.
Tijekom saslušanja u siječnju 2025. sadašnjega vrhovnog poglavara redovničke zajednice, kojega je Rota ispitala u sklopu sudskog postupka, postavljeno je pitanje je li X ikada pred bilo kojim sudom bio suđen zbog optužbe za seksualno zlostavljanje. Odgovor je bio jednostavan: „Ne.” Umjesto toga, poglavar je tvrdio da je optužbe protiv X-a približno tri desetljeća nakon navodnih događaja proglasila „vjerodostojnima” i „potvrđenima” privatna istražiteljska tvrtka koja posluje radi ostvarivanja dobiti, a koju je angažirala redovnička zajednica.
Odlučan stav Rimske Rote
Pojam „presedana” u kanonskom pravu ne funkcionira na isti način kao u građanskopravnim sustavima zemalja poput Sjedinjenih Američkih Država. Ipak, ova odluka Rimske Rote nipošto nije nevažna. Naime, Rota je sudsko tijelo unutar Crkve koje, prema crkvenom pravu,² djeluje „u svrhu zaštite prava unutar Crkve; ono promiče jedinstvo sudske prakse i svojim odlukama pruža pomoć nižim sudovima”.
Stoga je vjerojatno da će ova odluka imati ozbiljne posljedice u cijelom katoličkom svijetu, a osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, barem u onim biskupijama koje još uvijek objavljuju imena muškaraca tek optuženih za ponašanje koje je na neki način proglašeno „vjerodostojnim” ili „potvrđenim”, i to bez ikakva sudskog postupka.
Odluka Rimske Rote iznosi argumente utemeljene na Svetom pismu, Zakoniku kanonskoga prava iz 1983. godine, Katekizmu Katoličke Crkve, pa čak i građanskom pravu saveznih država New York i Kalifornija. Svi oni podupiru zaključak sudaca da je redovnička zajednica postupila na način koji je bio „radikalno nelegitiman” (br. 50).
Suci se pozivaju na ranije odluke Rimske Rote o kleveti i navode nekoliko primjera u kojima je legitimno, a možda čak i dužnost, otkriti navodne tuđe prijestupe: primjerice, prilikom prijavljivanja kaznenog djela, davanja iskaza u dobroj vjeri ili podnošenja podneska u sudskom postupku.
Međutim, Rota se poziva i na brojna nedavna upozorenja iz Rima o nelegitimnosti upravo one prakse koja je navela X-a da pokrene postupak protiv svoje bivše redovničke zajednice. Doista je zapanjujuće da se praksa objavljivanja takvih popisa nastavlja čak i nakon što je Dikasterij za zakonodavne tekstove u dva odvojena navrata³ izdao snažne osude objavljivanja popisa muškaraca koji su tek optuženi. Oba su dokumenta opširno razmotrena u odluci Rimske Rote.
Taj dikasterij, kojemu je Sveti Otac povjerio zadaću tumačenja kanonskoga prava, zauzeo je stajalište da takvi postupci predstavljaju kršenje čovjekova prirodnoga ljudskog prava na dobar glas, kao i očito kršenje njegova prava na pretpostavku nedužnosti.
Prema tim smjernicama, „navodni razlozi transparentnosti ili naknade štete”, kao ni široko, ali neodređeno „pravo na informiranje”, nisu dostatna opravdanja za takvu praksu.
Uvrštavanjem tih izjava među vlastita stajališta („naša vlastita stajališta”, br. 44), suci Rimske Rote podigli su ih na novu i mjerodavnu razinu, premda su ih neki možda dotad smatrali tek privatnim odgovorima na pojedinačne upite.
Presuda Rimske Rote pobija i uznemirujuće čest argument da samo prenošenje tuđe optužbe ne predstavlja klevetu. Ona izričito navodi: „Jednostavno je nepravedno uskratiti zaštitu nekoga ljudskog prava kada je jedna ili više osoba to pravo već povrijedilo” (br. 37).
Suci ističu da postoji znatna razlika između onoga što prenose mjesni tračevi ili ucjenjivači i onoga što izjavljuju osobe koje obnašaju crkvenu vlast. To je osobito važno kada je riječ o svjetskoj mreži, kažu suci, uspoređujući internet s oceanom koji sadržava svakovrsne žive i nežive stvari, uključujući „neizmjerne količine prljavštine i nečistoga sadržaja” (br. 54).
Kada redovnički poglavari na službenoj internetskoj stranici objave da su optužbe koje je iznijela neka druga osoba „potvrđene”, oni zapravo izjavljuju da je „utvrđeno (constare) kako je određena osoba počinila kaznena djela”, premda nikakav sudski postupak nije proveden. Prema mišljenju sudaca Rimske Rote, to je očito nelegitimno.
U odluci se navodi da privatna istražiteljska tvrtka nije „sudbeno tijelo”, nego „istražno tijelo” koje biskupija ili redovnička zajednica angažira – obično uz znatne troškove – kako bi istražilo određene tvrdnje. Te agencije „nisu sudovi”, nego rezultate svojih istraga samo predstavljaju osobama koje donose odluke unutar crkvene ustanove (br. 49).
Očito je da se sve to odvija izvan sudskog postupka, što znači da optužena osoba nema mogućnost u potpunosti ostvariti svoje prirodno pravo na obranu.
Suci se pozivaju na poznate slučajeve lažnih optužbi, osobito na kazneni progon Carla Beecha u Engleskoj, te uspoređuju pokušaj redovničke zajednice da opravda svoje postupanje – odnosno tvrdnju da „privatno dobro [osobe X] mora ustuknuti pred ‘općim dobrom’ i ‘spasenjem duša’” – s Kajfinom izjavom da je bolje da jedan čovjek umre nego da propadne sav narod (usp. Iv 11, 50).
U osvježavajuće jasnom tekstu suci ističu da takav argument otkriva „pogrešno shvaćanje ‘općega dobra’”, kao i izopačenu uporabu vrhovnoga zakona Crkve, kao da bi „spasenje duša” moglo poslužiti kao „neko sredstvo kojim bi se u bilo kojem trenutku mogla potkopati vladavina prava u Crkvi” na štetu pojedinca (br. 57).
Presuda Rimske Rote pobija i argument koji često iznose zagovornici objavljivanja takvih popisa: da je ta praksa nužna kako bi se ispravili propusti iz prošlosti u zaštiti djece.
„Nepravda se ne može ispraviti nanošenjem nepravde drugima… Prošle nepravde prema malenima ne mogu se ispraviti činjenjem nepravde odraslima, starijim osobama ili pokojnicima”, a pritom nitko od njih nikada nije bio osuđen za kazneno djelo niti optužen pred sucem građanskoga ili kanonskoga suda, a ipak ih se pred cijelim svijetom proglašava seksualnim zlostavljačima djece.
Ni opasnost od „sablasti” (sablažnjavanja) ne opravdava odbacivanje čvrsto utvrđenih pravnih dobara kao što su pravo na ugled, pravičan postupak i pretpostavku nedužnosti.
Pozivajući se na poznatu rečenicu Thomasa Morea iz drame Roberta Bolta Čovjek za sva vremena, prema kojoj čak i đavlu treba omogućiti zaštitu vladavine prava, suci napominju da „sablast nikada nije razlog za napuštanje vladavine prava” (br. 66).
Suci se osvrću i na rašireni strah među svećenstvom pojedine biskupije u kojoj postoje popisi „vjerodostojno optuženih” svećenika. Klerici „žive u strahu, bojeći se da ih ordinarij, bez ikakva prethodnog kaznenog postupka, čak ni upravnoga, ne proglasi… pred Božjim narodom, štoviše pred cijelim svijetom, jednom ili drugom formulacijom, zlostavljačima djece, bez mogućnosti ikakva pravnog sredstva” (br. 63; istaknuto u izvorniku).
Ovo pronicljivo zapažanje, nažalost, potvrđuju i nedavna istraživanja o moralnom stanju i raspoloženju svećenika.⁴
Važan pravni zaključak
Jedan od najznačajnijih i najdalekosežnijih pravnih zaključaka u odluci Rimske Rote odnosi se na narav objave na internetu i odgovornost koja iz nje proizlazi.
Suvremeni sudovi morali su se suočiti s tehnološkim razvojem, uključujući pitanje razlikuje li se pravno objava na internetskoj stranici od objave u knjizi ili tiskanom časopisu. To je osobito važno kada je riječ o zastarnim rokovima, odnosno o određivanju koliko vremena nakon štetnog čina tužitelj ima za podnošenje tužbe.
U ovom je slučaju Rota prihvatila ono što bi se moglo nazvati pravilom „kontinuirane objave”, a ne pravilom „jednokratne objave”. To znači da je svaki trenutak tijekom kojega je klevetnička izjava o osobi X bila dostupna na internetskoj stranici redovničke zajednice predstavljao novo počinjenje štetnog čina (br. 38).
Suci ističu da je težina štete nanesene putem interneta „neizmjerno” veća nego kada se ona nanosi drugim sredstvima, „jer se ta objava istodobno upućuje cijelomu svijetu, odnosno svim ljudima koji žive u svim krajevima svijeta”.
Njihov zaključak o odgovornosti iznimno je oštar i trebao bi izazvati zabrinutost kod svakog odvjetnika koji zastupa ustanovu što trenutačno objavljuje popise „vjerodostojno optuženih” osoba:
„Počiniteljeva obveza odgovornosti (na engleskom: liability) razmjerno je veća kada ima mogućnost prekinuti objavljivanje, ali umjesto toga odluči ustrajati u njemu, čak i nakon što je upozoren” (br. 38).
Uz važne aspekte koji su već spomenuti, odluka je izvanredna i po oštrim kritikama postupanja redovničke zajednice, ali i argumenata koje je u njezino ime iznio njezin kanonski pravni zastupnik.
Odgovarajući na „retorička pretjerivanja” u podnesku predanom u ime redovničke zajednice, suci Rimske Rote u jednom su trenutku usporedili iznesene argumente s onima iz Alise u Zemlji čudesa (br. 59).
Također su izrazili nevjericu da bi „bilo koja razumna osoba” mogla vjerovati „kako nema ničega nelegitimnog u tome da moćna ustanova cijelomu svijetu objavi da je određena privatna osoba počinila teško kazneno djelo za koje nikada nije osuđena niti je protiv nje vođen sudski postupak” (br. 56).
U jednom dijelu odluke osobito je vidljivo koliko su suci bili ogorčeni. Građanski odvjetnik koji je pokušavao opravdati objavljivanje popisa u podnesku sudu tvrdio je da izraz „vjerodostojno optužen” ne znači da je optužba „potvrđena ili dokazana”.
S dozom gorčine koja nije umanjena ni latinskim jezikom, suci Rimske Rote primijetili su da „domišljati” mjesni biskup, koji „nastoji umanjiti vlastitu odgovornost za štetu nanesenu dobrom glasu” muškaraca navedenih na popisu, ipak „izričito izjavljuje da činjenica da je netko ‘vjerodostojno optužen’ ne znači da njegova biskupija smatra kako je optužba ‘potvrđena’”.
Riječ je o stajalištu koje je u izravnoj suprotnosti s onim što je istoj osobi objavljeno cijelomu „ljudskom rodu” putem interneta.
Suci potom zajedljivo pitaju: „Quidni et circulum quadratum facias”, odnosno: „Zašto onda ne biste, kad ste već kod toga, pokušali kvadrirati krug?” (br. 61).
Ova je odluka bila samo „međupresuda”, što znači da sudski postupak još nije završen. Prije nego što se prijeđe na sljedeći dio postupka, odnosno utvrđivanje visine naknade štete, trebalo je odlučiti je li doista došlo do neopravdanog narušavanja dobra glasa osobe X.
Stoga bi u ovom slučaju moglo uslijediti još događaja, a on će gotovo sigurno privući međunarodnu pozornost. Osim toga, tek treba vidjeti hoće li se i u kojoj mjeri suci drugih sudova u sličnim sporovima oslanjati na obrazloženje ove odluke.
Sasvim je moguće da će stotine svećenika čija su se imena našla na takvim popisima zatražiti od Rimske Rote da ispita činjenice i procijeni mogu li u svojim pojedinačnim slučajevima zahtijevati naknadu štete.
Bilješke
- Apostolski sud Rimske Rote, međupresuda, presuda coram Jaeger, 26. lipnja 2025. (Romana), Studia canonica 60 (2026.): 201–276.
- Papa Franjo, apostolska konstitucija o Rimskoj kuriji i njezinu služenju Crkvi u svijetu Praedicate Evangelium, 19. ožujka 2022., čl. 200. § 1.
- „Pismo Dikasterija za zakonodavne tekstove iz 2024. o objavljivanju popisa ‘vjerodostojno optuženih’”, u časopisu Ius Ecclesiae, sv. 37, br. 2: 657–672 (2025.).
- „Gdje je Dallaska povelja pogriješila”, u časopisu First Things, ožujak 2026., br. 361, str. 12–14.
