Zamislite da se nalazite u tihoj kapeli i pokušavate moliti pred svetohraništem. No u svetištu, okrenut prema vama, nalazi se još netko. I ta osoba, barem naizgled, također pokušava moliti. Lako je zamisliti da takav međusobni položaj nije osobito pogodan za najplodonosniju molitvu. Pa ipak, sve se češće upravo tako postavljamo tijekom najuzvišenijeg oblika bogoslužja, zanemarujući pritom kako to utječe na svećenika koji predvodi takvu molitvu.
Svakoga radnog jutra vodim katoličku radijsku emisiju koju započinjemo klasičnom Jutarnjom molitvom prikazanja: „O moj Isuse, po Bezgrješnom Srcu Marijinu prikazujem ti svoja djela, trpljenja…” Emisija je dostupna na YouTubeu pa sam cijelo vrijeme usmjeren prema objektivu kamere. Mjesecima me progoni pitanje: „Molim li doista?” Izvodim tjelesne geste i izgovaram odgovarajuće riječi, ali ako je molitva – premda nesavršeno definirana – stavljanje sebe u Božju prisutnost, bilo bi mi vrlo teško odgovoriti potvrdno.
U konačnici, koliko god se iskreno trudio moliti, svjestan sam publike koja me prati uživo i načina na koji ona doživljava taj trenutak. Ona procjenjuje sve: djeluje li moj znak križa neozbiljno ili pobožno, naglašavam li određene riječi, pogledavam li po prostoriji ili ostajem usredotočen, klimam li glavom na spomen Isusova imena – sve. Zbog toga ta molitva neizbježno postaje donekle izvedba pred publikom.
Koliko god se iskreno trudio moliti, svjestan sam publike koja me prati uživo i načina na koji ona doživljava taj trenutak.
Suočen s tim pitanjem, ponovno sam se okrenuo svetoj misi i svećeniku koji je u konačnici predvodi kao molitvu. U većini oblika slavlja mise prema redovitom obredu (Novus Ordo) svećenik je cijelo vrijeme okrenut prema narodu, premda ne mora nužno biti tako. Govori nam se da je takav položaj svećenika, odnosno slavljenje versus populum („prema narodu”), bolji jer pomaže vjernicima da se osjećaju uključenima ili da budu svjesniji onoga što se događa. To možda i jest točno, ali jedno se važnije pitanje rijetko postavlja: „Kako takav položaj utječe na svećenikovu sposobnost da moli tijekom mise?”
Mnogo je toga s pravom rečeno o usmjerenosti svećenika prema istoku, odnosno prema Bogu, jer se time na najbolji način simbolizira stvarnost njegova predvođenja zajednice u bogoslužju, na način na koji to samo on može činiti. To nisu nevažne pojedinosti jer misu u velikoj mjeri razumijemo upravo kroz simbole, koji nam služe kao trajni izvor kateheze i duhovne izgradnje. No manje se govori o unutarnjoj stvarnosti: o tome kako struktura u kojoj zajednica procjenjuje svaku svećenikovu gestu može utjecati na njegov molitveni život, pretvarajući ono što je žrtva u nešto što je tek izvedba. Stoga sam odlučio pitati svećenike koji imaju iskustva sa slavljenjem mise okrenuti prema zajednici, ali i okrenuti od nje (prema Bogu), kako svaki od tih položaja utječe na njihovu molitvu.
Odgovori su bili dosljedni, ali i potresni. Evo nekoliko najjasnijih:
„Kada slavim ad orientem, usredotočen sam na ‘jedino potrebno’ – da ponovno uprisutnim Kalvarijsku žrtvu – a narod moli zajedno sa mnom. Kada slavim versus populum, neizbježno pratim što se događa u zajednici, dok ona istodobno procjenjuje mene.”
„Mnogo je teže [moliti]. Kada slavim versus populum, imam osjećaj – premda znam da to nije istina – kao da sam zabavljač. Kada slavim tradicionalnu latinsku misu (TLM) okrenut prema istoku (ad orientem), osjećam zajedništvo: svi smo okrenuti prema Bogu i zajedno molimo.”
Jedan od svećenika koji je nedavno zaređen priznao je da razumije želju vjernika laika za boljim razumijevanjem mise, ali je upozorio: „Razumijevanje je horizontalno (čovjek prema čovjeku), a ne vertikalno (čovjek prema Bogu), pa se sve pretvara u veliku predstavu.” Kada se tome doda mikrofon koji svećenik danas mora nositi kako bi vjernici čuli njegove molitve, postaje gotovo nemoguće ostvariti odgovarajuću blizinu s Bogom.
Razumijevanje je horizontalno (čovjek prema čovjeku), a ne vertikalno (čovjek prema Bogu), pa se sve pretvara u veliku predstavu.
Dosljednost ovih odgovora ne bi nas trebala iznenaditi. Oni koji su prihvatili poziv na svećeništvo predali su se Bogu potpuno, zajedno sa svojim životom, pa je razumljivo da imaju bogat molitveni život. Oni znaju što znači duboko moliti i poznaju poniznost koja iz takve molitve proizlazi. Sjediniti se s Bogom na takav način znači prepoznati vlastitu malenost i ranjenost. To je preduvjet za spoznaju dubine Božje ljubavi i milosrđa. Takva svijest o vlastitoj malenosti u odnosu na Boga suprotnost je svakoj izvedbi, zbog čega procjenjivanje drugih tijekom molitve toliko odvlači pozornost, pa čak i onemogućuje dublje sjedinjenje s Bogom.
Svaka radnja izvedena pred mnoštvom ljudi osjeća se bitno drukčije od iste radnje učinjene nasamo. Čak je i predvođenje molitve krunice duhovno i emocionalno zahtjevnije od našega svakodnevnog, osobnog molitvenog običaja. Pretpostavimo da znate Apostolsko vjerovanje, no postoji važna razlika između toga da ga znate i toga da pred mnoštvom ljudi morate pokazati da ga znate. O ovome drugome počinjete razmišljati tek nekoliko sekundi prije nego što to učinite.
Ako možemo prepoznati duhovne razlike čak i u tako sitnim gestama, koliko je to važnije kada ih primijenimo na najuzvišeniji oblik našega bogoslužja – svetu misu? Naš prioritet kao vjernika laika ne bi trebala biti vlastita razina ugode – što je, uostalom, jedan od razloga zbog kojih smo dobili pučke zborove – nego ono što je najprimjerenije i najbolje što možemo prinijeti Bogu. Stoga se ovo pitanje ne može svesti na neki oblik prigovora: „Ali ja volim gledati…” Prije svega moramo priznati važnost onoga što ne možemo vidjeti.
Ako se prema svećeniku odnosimo kao prema izvođaču koji nastupa za nas, obeščašćujemo njegov poziv, pretvaramo svetište u običnu pozornicu i činimo mu nepravdu jer misu ponovno usmjeravamo prema sebi – i fizički i duhovno. Sveta nas misa nikada neće zabavljati na način na koji nas zabavljaju svjetovne priredbe. Ona tome nikada nije ni bila namijenjena. Oltar je mjesto na kojem se Nebo susreće sa Zemljom i zato nadilazi nas i našu prevrtljivost. Usmjerimo se, dakle, prema toj stvarnosti.
Izvor
