Nakon što je iznio zapanjujuću tvrdnju da „Crkva nije tu da obraća”, a biskup Robert Barron njegovu izjavu nazvao „u najmanju ruku zbunjujućom”, alžirski kardinal Jean-Paul Vesco odlučio je braniti svoje stajalište. Njegovu obranu mogli bismo protumačiti na tri načina:
- toliko je očita da zapravo ne znači ništa;
- toliko je neupućena da za to snosi odgovornost;
- toliko je nerazumna da predstavlja uvredu svim svecima i mučenicima Crkve.
Prvo je tumačenje najdobronamjernije, ali, nažalost, i najmanje uvjerljivo. Nakon Vescove prve izjave još je bilo jedva moguće tvrditi da je možda samo htio reći kako od svakoga koga susretnemo ne bismo trebali zahtijevati obraćenje – da trebamo poštovati svoje sugovornike, nastojati razumjeti uvjerenja drugih i tražiti zajedničke točke, umjesto da ih odmah zasipamo argumentima. Predani evangelizator mogao bi prihvatiti takav prijedlog, uz napomenu da bi kršćanin naposljetku ipak trebao pomoći svojim novim poznanicima da upoznaju bogatstvo Evanđelja.
No, naravno, Vesco nije rekao to. Rekao je da ne bismo trebali nastojati obraćati druge. A braneći se od kritike biskupa Barrona, samo je još više produbio problem. Kako je primijetila Amy Wellborn, ta je druga izjava predstavljala „iznutrivanje i svođenje Evanđelja na nešto plitko, svojevrsno pretvaranje poziva da se učine učenicima svi narodi u poziv da budemo ljubazni prema svima narodima”.
„Kad bih doista vjerovao da Crkva ne postoji zato da bi ljude privodila Kristu, podnio bih ostavku i pronašao pošten posao”, rekao je biskup Barron. Kardinal Vesco odgovorio mu je:
„Molim te, dragi brate, ostani biskup, ali Crkva koja meni daje život jest Crkva svetoga Ivana Pavla II. i međureligijske deklaracije iz Asiza, čija je 40. obljetnica proslavljena proteklih dana i kojoj je papa Lav planirao nazočiti; Crkva pape Benedikta, koji je zajedno s kardinalom Tauranom razvio više veza s muslimanskim svijetom nego bilo koji papa prije njega; Crkva pape Franje, s Deklaracijom iz Abu Dhabija o ljudskom bratstvu, potpisanom s velikim imamom Al-Azhara 4. veljače 2019.; i Crkva pape Lava, s njegovim posjetom Alžiru i tihom molitvom u Velikoj džamiji u Alžiru, rame uz rame s njezinim rektorom.
Da, vjerujem kako vjernici triju monoteističkih religija imaju važnijega posla nego nastojati obraćati jedni druge. Umjesto toga, trebali bi prihvatiti da postoje određene granice onoga što mogu znati o vjeri drugih te poštovati jedni druge u svojim vjerskim uvjerenjima. Našemu su svijetu potrebni vjernici koji su duboko ukorijenjeni u vlastitoj vjeri i koji jedni druge prepoznaju kao braću i sestre u našem zajedničkom svetom čovještvu.”
I ovdje bismo mogli pokušati primijeniti najdobronamjernije tumačenje Vescovih riječi – neznanje – i provjeriti može li ono ikako biti opravdano. Kada sugerira da bismo svi trebali prihvatiti mudrost drugih vjera i pritom se poziva na potporu pape Ivana Pavla II., možda nije svjestan da je taj papa napisao: „U islamu je svo bogatstvo Božje samoobjave, koje čini baštinu Staroga i Novoga zavjeta, definitivno odbačeno… Islam nije religija otkupljenja.”
Kada papu Benedikta XVI. navodi kao svojega saveznika, možda se ne sjeća njegova govora u Regensburgu i burne reakcije muslimana koju je taj govor izazvao. Možda je zaboravio i da je papa Lav pristojno odbio moliti u Plavoj džamiji u Istanbulu.
Ako kardinal Vesco očekuje da svi vjernici mogu „poštovati jedni druge u svojim vjerskim uvjerenjima”, previđa činjenicu da je iz perspektive Židova i muslimana temeljno kršćansko vjerovanje u utjelovljenje, odnosno priznavanje Isusa kao Sina Božjega, ravno bogohuljenju.
Prisjetimo se, međutim, da je sveti Pavao pokušao pridobiti Atenjane hvaleći njihovo štovanje nepoznatoga Boga. Oni su pokazali zanimanje, ali nisu bili osobito otvoreni za njegovu poruku. Zato je u Korintu rekao: „Jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga” (1 Kor 2, 2). Prema tome, ako kršćani ulaze u međureligijski dijalog odlučni da nikada ne izgovore ništa što bi moglo izazvati uvredu, u razgovorima sa Židovima i muslimanima nikada neće moći učiniti ono što je učinio sveti Pavao: naviještati Evanđelje.
No, upravo je sveti Pavao rekao i: „Jao meni ako evanđelja ne navješćujem!” (1 Kor 9, 16). Kao nasljednik apostola, kardinal Vesco podliježe istoj zapovijedi da „naviješta Evanđelje svim narodima”. Ako ne prepoznaje tu obvezu, onda je – ponovno se izražavajući što je moguće dobronamjernije – nerazuman.
Zašto Crkva časti misionarske mučenike koji su trpjeli i umirali zato što je naviještanje Kristove poruke vrijeđalo poganske uši? Jesu li bili nerazumni ili, još gore, nepromišljeni što su hrabro svjedočili svoju vjeru? Jesu li se trebali zadovoljiti upoznavanjem poganskih običaja i predaja? Ako je kardinal Vesco u pravu, imena tih mučenika trebalo bi ukloniti iz liturgijskog kalendara i zamijeniti ih imenima misionara vještijih u međureligijskom dijalogu.
Međutim, takva bi alternativa otvorila drugi problem. Budući da su svi izvorni apostoli, osim svetoga Ivana, bili mučenici, a biskupi su njihovi nasljednici, čiji bi primjer kardinal Vesco trebao slijediti? Ipak, moram priznati da ni sam ne znam čiji primjer slijedi sada.
