Na Dušni dan i tijekom cijeloga mjeseca studenoga Katolička Crkva potiče svoje vjernike da posjećuju groblja, mole za vjerne pokojne te za njih čine „djela milosrđa, oproste i pokornička djela” (Katekizam Katoličke Crkve, 1032).
No osim osobnoga i pobožnog značenja, ova nas svetkovina poziva i na ozbiljno promišljanje o nauku o čistilištu: o učenju da mnogi ljudi napuštaju ovaj svijet „u Božjoj milosti i prijateljstvu”, ali još uvijek trebaju daljnje „čišćenje” (KKC 1030). Time se otvara i šira rasprava koja u Crkvi traje još od Drugoga vatikanskog koncila: Koliko će ljudi biti spašeno?
S jedne su strane univerzalisti, koji vjeruju da će na kraju svi biti spašeni, bez obzira na njihova vjerska uvjerenja – ako ih uopće imaju – na njihovo sakramentalno jedinstvo s Crkvom ili na moralnu kvalitetu njihova života. Iako je takvo stajalište službeno osuđeno kao heretičko, ono sve više prevladava na pastoralnoj razini, osobito na sprovodima: pretpostavlja se da je pokojnik već u nebu, kao da bi bilo okrutno sugerirati suprotno.
S druge su strane infernalisti, koji se tom trendu suprotstavljaju gotovo suprotnim zaključkom: većina će ljudi na kraju biti osuđena na pakao. Premda su takvo stajalište zastupali i sveti Augustin i sveti Toma Akvinski, infernalisti pokazuju gotovo opsesivnu zaokupljenost grijehom i paklom. Pritom se gube iz vida Božja milost i stvarna mogućnost spasenja nekatolika, pa čak i nekršćana, koju je potvrdio Drugi vatikanski koncil.
Nasuprot objema stranama, biskup Robert Barron branio je stajalište Hansa Ursa von Balthasara izraženo riječima „usudimo li se nadati”. Riječ je o nadi da će svi ljudi na kraju biti spašeni. Kao što sam Katekizam uči: „U nadi Crkva moli da se ‘svi ljudi spase’” (KKC 1821). Štoviše, ta nada nije besmislena – nije riječ o nekoj nadi protiv svake nade – nego o razboritoj nadi koja ima čvrsto uporište u dobrim razlozima: Kristovu križu i uskrsnuću.
Mnogi smatraju da je to uvjerljivo rješenje ove dvojbe, ono koje poštuje napetosti prisutne u Svetom pismu, a ne prepušta se ni neutemeljenoj samouvjerenosti ni očaju. Uostalom, i univerzalisti i infernalisti lako mogu navesti odlomke iz Novoga zavjeta koji naizgled podupiru njihova stajališta. Čini se da Bog želi da u ovom pitanju ostanemo u prostoru poniznog neznanja, u kojem mogu istodobno postojati najveća nada i najveći oprez. Doista, kada su sami učenici upitali Isusa hoće li se spasiti samo malobrojni, on je umjesto toga odgovorio na dublje pitanje: „Borite se da uđete na uska vrata” (Lk 13,24).
Ipak, mnogi kritičari stajališta „usudimo li se nadati” uzvraćaju da ono naš duhovni život ovdje na zemlji čini besmislenim. Zašto evangelizirati ili naviještati vjeru ako svi na kraju dospiju u isto sretno stanje? Zašto težiti obraćenju, ispovijedi ili svetosti ako će nepokajani grešnik naposljetku bez ikakvih posljedica ušetati u nebo?
Naravno, takav prigovor zamagljuje razliku između nade u spasenje svih i uvjerenja da će se to doista dogoditi. To što se nadamo takvu ishodu, čak i razumno, ne znači da znamo ili pretpostavljamo da će se on ostvariti. No radi rasprave vrijedi postaviti pitanje: što ako se na kraju svi spase i nada koju izražava stajalište „usudimo li se nadati” bude opravdana? Jesu li kritičari u pravu kada tvrde da bi to značilo kako je naš život vjernih kršćana bio besmislen – da u konačnici nije bilo važno što smo vjerovali ni kako smo živjeli na zemlji?
Takav ishitren zaključak ne uspijeva doista zamisliti kako bi takav scenarij mogao izgledati. Osobito iz te slike izostavlja jednu trajnu istinu vjere, ključnu za ovu raspravu: čistilište.
Kako će izgledati to stanje konačnog čišćenja? Katekizam ga opisuje samo jednom slikom: slikom ognja koji čisti i pročišćuje (KKC 1031). Biblijsko uporište za tu sliku nalazimo u Prvoj poslanici Korinćanima, gdje sveti Pavao govori da će neki biti „spašeni, ali kao kroz oganj” (1 Kor 3,15). Taj oganj nije vječan i prožet je sigurnošću neba koje slijedi; stoga se „posve razlikuje od kazne osuđenih”. Ipak, zanimljivo je da se Crkva pritom služi upravo istom slikom koja se tradicionalno povezuje s mukama pakla. Ako u nešto možemo biti sigurni, onda je to da je čistilište nužno obilježeno nevjerojatnom patnjom i boli, pa čak i trpljenjem koje bismo mogli nazvati „paklenim”.
Mistično iskustvo svetaca potvrđuje takvo shvaćanje čistilišta. Sveta Faustina u svojem Dnevniku piše da se muke čistilišta „ni po čemu ne razlikuju od muka pakla; postoji samo jedna razlika: jednoga će dana završiti”. Sveta Katarina Genovska dodaje: „Činilo bi se boljim tisuću godina trpjeti svaku moguću bol koju ovo tijelo može podnijeti na ovome svijetu nego ostati jedan sat u čistilištu.”
Naravno, nije jasno što zapravo znači „vrijeme” provedeno u tom ognju, budući da se ono odvija izvan vremena. Kako kaže Benedikt XVI. u svojoj enciklici Spe salvi, riječ je o „vremenu srca”, a ne o kronološkom vremenu. Ipak, ako pretpostavimo da je ono donekle usporedivo s našim poimanjem vremena, znamo da će njegove „privremene” patnje biti razmjerne grijesima i navezanostima pojedine duše. A kao što je sam Krist učio, nakon što čovjek „ne plati do posljednjeg novčića”, naposljetku će „izići” i stupiti u Božju prisutnost (Mt 5,26).
Upravo u tom trenutku rasprave infernalist obično potpuno preskače čistilište, kao da ono uopće ne postoji. Možda će se s druge strane toga čišćenja, iz perspektive vječnosti, doista činiti da ga nikada nije ni bilo. Ali što je s pogledom iznutra? Kako bi bilo trpjeti tako silnu bol u „vremenu srca” tijekom razdoblja koje odgovara jednom danu – a kamoli jednoj godini ili tisuću godina? A što je sa sto tisuća godina? Ili sto milijuna godina? Zašto stati na tome? Zašto ne šezdeset bilijuna godina, nakon kojih bismo shvatili da je taj „vremenski vrhunac” bio samo privid i da nas od vrha čistilišne gore dijeli još bilijun bilijuna godina? Možemo li mi, koji gubimo živce zbog prometne gužve ili udarca u nožni prst, doista olako odbaciti tako nezamislivo dugo trpljenje samo zato što nije vječno? Mogu li ista ona stvorenja koja ne mogu podnijeti ni pomisao na odlazak zubaru radi čišćenja zubi, a kamoli liječenja korijenskih kanala, doista prijeći preko čistilišta kao da ono nije ništa osobito?
A što bi se ondje moglo „dogoditi”? Danteovo Čistilište pruža nam koristan pogled na tu stvarnost: kažnjavat će nas upravo ono što je u ovome životu izobličilo naše duše; naši će grijesi sami po sebi ostati naša najbolja kazna. Možda ćemo, među ostalim, s potpunom jasnoćom vidjeti sve načine na koje smo vrijeđali Boga, osobito svojom okrutnošću i ravnodušnošću prema slabima i siromašnima. Možda ćemo vidjeti, kako objašnjava otac Zosima u romanu Braća Karamazovi, koliko smo svi bili međusobno povezani i koliko smo odgovorni za grijehe svijeta. Pomno ćemo pratiti učinak koji su čak i naši „privatni” prijestupi imali na živote drugih ljudi – zatim na živote ljudi koje su oni poznavali, pa na živote onih koje su poznavali ti ljudi, i tako sve do samoga kraja svijeta. Gledat ćemo kako se isprazna ružnoća našega grijeha umnaža i oskvrnjuje ljepotu Božjega stvorenja, možda na doista zastrašujuće načine kojih nikada nismo bili svjesni.
Možda ćemo vidjeti i ljepotu i radost koje su mogle nastati da smo izabrali ljubav – svu dobrotu i ljepotu koje bi procvjetale u našem bračnom drugu, našoj djeci, susjedima i prijateljima. A to bi moglo biti još veća muka. Ili ćemo možda jednostavno trpjeti takvu tjeskobu i bol kakve sada uopće ne možemo zamisliti – muke koje će, kako ih je zamišljala sveta Faustina, nalikovati paklenima.
Bog je milosrdan, ali je i pravedan; njegova je ljubav neiscrpna, ali čini se da je neiscrpna i ljudska sklonost grijehu. Ako se na kraju svi doista spase, to će se dogoditi samo kroz strašni oganj očišćenja. Kao što je napisao T. S. Eliot, mi smo „otkupljeni od ognja ognjem” – bilo u ovom bilo u budućem životu. Ako se nečistoće u nama ne spale, bit ćemo spaljeni mi sami.
Možemo i trebamo se nadati da će se svi ljudi spasiti. Ali nemojmo iz te slike izostaviti čistilište. Ono za velik dio čovječanstva ostaje vrlo stvarna mogućnost prije ostvarenja takva željenog ishoda. Doista, papa Benedikt XVI. u enciklici Spe salvi pretpostavlja da je „velika većina ljudi” na putu prema čistilištu. A ako su Crkva i njezini sveci u pravu, riječ je o mjestu očišćujućega ognja i velike boli – mjestu koje, premda nije vječno, inače nema vremenskog ograničenja za izvršenje Božje pravde. Njegovo „trajanje” moglo bi se vrlo približiti onome što mi, bića vezana uz vrijeme, zamišljamo kada razmišljamo o vječnosti.
Bismo li željeli da mi sami ili bilo tko drugi makar na trenutak vrhom kažiprsta dotakne i najmanji plamen toga mjesta, kada je Krist širom otvorio vrata savršenom miru neba? Još važnije, ako doista ljubimo Boga, ne bismo li trebali težiti ulasku na uska vrata i pozivati druge da učine isto – jednostavno iz same ljubavi prema Bogu, a ne iz straha od onoga što bi nas inače moglo snaći?
Čak i ako se ostvari nada da će se svi ljudi spasiti, poticaj na evangelizaciju ostaje. Potreba za obraćenjem, pokajanjem i ispovijedi ostaje. A na Dušni dan i tijekom cijeloga studenoga ostaje i naš poziv da molimo za one za koje je prekasno – za duše koje još trpe u tom ognju očišćenja.
