Nije ovo bio dobar tjedan za ugled katoličkih biskupa kada je riječ o njihovu javnom djelovanju. Postoji jedna iznimka koja se posebno ističe – i to ona uobičajena, o kojoj ću govoriti malo poslije. No najprije se osvrnimo na događaje proteklog tjedna.
Vjerojatno sam jedini katolik naklonjen Trumpu kojemu se stisnuo želudac kada je vidio fotografiju nekolicine biskupa kako se mole s predsjednikom Trumpom oko njegova odlučnog stola u Ovalnom uredu. Odmah sam znao kakav će biti ishod i, nažalost, nekoliko je prisutnih biskupa opravdalo moja niska očekivanja. Njihove ponizne isprike možete pročitati ovdje.
Zbog čega su se točno ispričavali? Zato što su bili „izmanipulirani” da mole za predsjednika koji je poništio presudu Roe protiv Wadea? Koji je branio Male sestre siromaha od pokušaja da ih se prisili na kršenje vlastite vjere? Koji je branio biološku stvarnost od rodne ideologije?
Ne, naravno da nisu. Čini se da Trumpove zasluge za Crkvu ne zaokupljaju njihove misli ni u pozitivnom ni u negativnom smislu. Ono što ih je zabrinjavalo bio je prezir ljevice. I razumijem to, zaista. Mislim na taj prezir. Da se isto dogodilo s tadašnjim predsjednikom Bidenom, i to tako blizu izbora, i ja bih pobjesnio. No nije to ono što me ljuti.
Znao sam, naime, čim sam vidio tu fotografiju, da će uslijediti isprike jer se mnogi biskupi boje ljevice. Također sam znao da, kada bi se situacija odvijala obrnuto, ne bi bilo sličnih isprika ogorčenim katolicima koji se zalažu za život i obitelj. Čini se da je ugled koji biskupi pridaju javnom mnijenju često obrnuto proporcionalan ugledu koji javnost pridaje vjeri. Što je netko neprijateljskije raspoložen, to će mu se više ugađati; što je netko vjerniji, to ga se lakše može zanemariti.
Kao da isprike nisu bile dovoljna potvrda svega toga, pogledajmo što se dogodilo potom. Kardinal Cupich najavio je da će Michaelu Sachsu dodijeliti nagradu Nostra Aetate Nadbiskupije Chicaga. Sachs, milijarder, samo je u posljednjih šest godina donirao više od milijun dolara organizacijama koje promiču pobačaj.
A kako je Cupich reagirao kada su se katolici pobunili? Optužio ih je za antisemitizam. Kao židovski katolik koji se borio protiv katoličkog antisemitizma, Cupichovo licemjerje izaziva mi mučninu. Kritike na račun Cupicha zbog dodjele nagrade Sachsu odnosile su se na ubijanje djece, a ne na činjenicu da je Sachs Židov. Zagovornici prava na život iznijeli su iste prigovore godinu dana ranije, kada je Cupich pokušao odati priznanje katoličkom političaru Dicku Durbinу, koji podupire pobačaj. Cupich je nekako uspio jednim potezom pokazati nedostatak ozbiljnosti i u odnosu prema pobačaju i u odnosu prema antisemitizmu.
Ako nam se neki biskupi u posljednje vrijeme nisu činili dovoljno neobičnima, razmotrimo i postupke onih koji govore u njihovo ime. Dana 22. listopada glavni pravni savjetnik Američke biskupske konferencije (USCCB) podnio je Ministarstvu trgovine službeno javno očitovanje u kojem se zauzima za to da se ilegalni imigranti ubrajaju u stanovništvo pri popisu stanovništva u Sjedinjenim Američkim Državama. Riječ je o praksi koju Trumpova administracija pokušava zaustaviti. Protiveći se toj inicijativi, čini se da USCCB ne shvaća kako se svrstala na stranu robovlasnika američkoga Juga prije Građanskog rata, koji su željeli da se njihovi robovi ubrajaju u stanovništvo pri popisu kako bi od toga imali koristi, dok su ih istodobno nastavili iskorištavati.
A to je samo politika. Jeste li u posljednje vrijeme pratili teološka pitanja? Teško je nadmašiti objavu Amy Welborn na društvenoj mreži X:
Nasuprot svemu tome ističem blistav primjer biskupa Roberta Barrona. Kada je kardinal Jean-Paul Vesco izjavio da „Crkva nije tu da obraća” te da bi „kršćani drugim religijama trebali pristupati u duhu bratstva, a ne nastojati obraćati njihove pripadnike”, Barron mu je jasno i odlučno odgovorio. Svjestan sam da Alžir nije Sjedinjena Američka Država, ali Vescov odgovor Barronu ipak ne drži vodu jer ne uzima u obzir razlike koje je, ponovno, Amy Welborn ovdje jasno istaknula.
Već sam ranije primijetio da je biskup Barron gotovo jedini biskup koji se javno očituje o ovakvim pitanjima. U svojoj sam se ranijoj kolumni pomalo šalio kada sam prihvatio opis njegova puta kao procesa u kojem je biskup Barron doživio svojevrsnu „MAGA-fikaciju” – opis koji bi sam Barron, siguran sam, odbacio. No, kao što pokazuje njegova razmjena mišljenja s kardinalom Vescom, ono što se ovdje događa – kao i svi prethodno navedeni primjeri – mnogo je važnije i dublje od same politike.
Prečesto se čini da katoličku Crkvu vode biskupi koji bi se radije ispričavali zbog katoličanstva nego ga branili. Kada netko ipak brani vjeru, kao što to čini biskup Barron, stječe se dojam da to uglavnom čini sam. Ne tvrdim da svaki biskup mora biti „ratnik u kulturnim sukobima” niti da Crkva treba postati produžena ruka Republikanske stranke. No potrebna nam je Crkva čiji se čelnici ne srame vlastite vjere.
Papa Lav, čija je zadaća „učvršćivati” svoju braću u vjeri (Lk 22, 31–32), ovdje ima ključnu ulogu. On može pružiti vodstvo koje bi pomoglo da intervencije biskupa Barrona više ne djeluju tako usamljeno. Biskupi moraju znati da će Rim poduprijeti hrabro naviještanje nepopularnih istina – čak i onih koje su nepopularne na ljevici.
I da će se neobični postupci kardinala Cupicha i drugih javno prozvati. Nasljednici apostola trebali bi svijetu, koji treba čuti evanđelje, naviještati Radosnu vijest, a ne se ulagivati svijetu koji je ne želi čuti.
