Ovogodišnja svetkovina Svih svetih obilježava osamdesetu obljetnicu svećeničkog ređenja Ivana Pavla II., koje mu je podijelio kardinal Adam Sapieha u kapeli časne rezidencije krakovskih nadbiskupa. Prije trideset godina, povodom svoje zlatne obljetnice, Ivan Pavao II. objavio je prigodnu knjižicu Dar i otajstvo (Gift and Mystery), koja je i danas izvrstan dar svakom svećeniku ili bogoslovu.
Upravo na njegov blagdan – 22. listopada, na dan kada je održao svoju poticajnu homiliju „Ne bojte se!” prilikom početka svojega pontifikata – desetak američkih biskupa namamljeno je u Bijelu kuću obećanjem da će se susresti s potpredsjednikom J. D. Vanceom i državnim tajnikom Marcom Rubiom, koji su obojica katolici. Od samoga početka radilo se o obmanjujućem pozivu: Vance se nalazio u Nebraski, a Rubio u Indiji. Sve je završilo manipulacijom jer je Bijela kuća iznenadila biskupe susretom s predsjednikom u Ovalnom uredu, tijekom kojega su snimljeni kako se nad njim mole, okupljeni oko njega.
Takve je stvari, da se poslužimo sportskim rječnikom, nemoguće kontrolirati kada igrate na gostujućem terenu. Benedikt XVI. jednom je prilikom odbio dopustiti da ga fotografiraju s Nancy Pelosi, no tada se nalazio na vlastitom vatikanskom terenu. Ipak, liturgijsko podudaranje datuma podsjetilo me na jednu od upečatljivijih slika iz brojnih susreta Ivana Pavla II. s političkim vođama.
Godine 1983. Ivan Pavao II. po drugi se put vratio u Poljsku. Njegova je domovina bila pod vojnim stanjem koje je proglasio moskovski čovjek u Varšavi, general Wojciech Jaruzelski. Kada su se njih dvojica susrela u predsjedničkoj palači kako bi razmijenili službene govore, Ivan Pavao II. bio je ozbiljan i smiren. Jaruzelski je, na zaprepaštenje okupljenih članova njihovih pratnji i kako su zabilježili prisutni novinari, drhtao. I to ne metaforički. Ruke su mu se tresle, a koljena klecala. Bio je uplašen.
Promatrajući taj jadan prizor – čovjeka velike moralne slabosti zaogrnutog političkom moći – pretpostavljam da su se misli Ivana Pavla II. mogle vratiti „nepokolebljivom knezu”, „nadbiskupu dugih noći okupacije”, Adamu Sapiehi. Tijekom četrdeset godina, od 1911. do 1951., koliko je bio krakovski nadbiskup, svjedočio je većem krvoproliću nego bilo koji drugi biskup u povijesti Crkve. Na njegovu su se području odvijala dva svjetska rata, a ondje se nalazio i Auschwitz.
Iako je dobro poznat utjecaj „prvaka tisućljeća” poljskog naroda, blaženoga Stefana Wyszyńskog, na Ivana Pavla II., Sapieha je imao još veći utjecaj na njegovo oblikovanje.
Biografija Georgea Weigela Svjedok nade (Witness to Hope) započinje dramatičnim prizorima iz mladosti Karola Wojtyłe u Krakovu. Među njima se nalazi i priča o jednoj od najznamenitijih večera u tisućugodišnjoj povijesti Poljske. Ubrzo nakon što su Njemačka i Sovjetski Savez 1939. godine raskomadali Poljsku, nacisti su postavili Hansa Franka za „generalnog guvernera” sa sjedištem u Krakovu. Taj se gangster nastanio u dvorcu Wawel, drevnom sjedištu poljskih kraljeva.
Weigel piše da je Frank, „očito tražeći barem tračak legitimnosti, više puta dao naslutiti kako bi poziv na večeru u nadbiskupsku rezidenciju bio dobrodošao”.
Sapieha mu je uputio poziv i smjestio Franka na suprotni kraj svečanoga blagovaonskog stola. Zatim mu je, na srebrnom pladnju koji je pripadao nadbiskupskoj rezidenciji, poslužio „obrok kakav je imao narod: ustajali kruh i nadomjestak za kavu”. Nadbiskup-knez poznavao je patnje svojega naroda. Smatrao je da ih i Frank mora upoznati. Mnogo godina poslije Ivan Pavao II. na sličan će način podsjetiti Jaruzelskoga na patnje poljskoga naroda.
U toj istoj rezidenciji Wojtyła je završio studij za svećeničko ređenje, u tajnom sjemeništu koje je Sapieha vodio u vlastitom domu. Ondje je iz prve ruke naučio pouke koje je u Krakovu gotovo devet stoljeća prije njega prvi posvjedočio sveti Stanislav, biskup i mučenik. Kada je Ivan Pavao II. mirno stajao pred Jaruzelskim koji je drhtao, na vidjelo je izašao plod Sapiehina odgoja.
A o čemu je Sapieha razmišljao toga jutra na svetkovinu Svih svetih 1946. godine? Možda o tome da mladić kojega je upravo namjeravao zarediti ima posebno poslanje za budućnost Krakova? Možda se prisjećao večere s Frankom u toj istoj zgradi?
Frank je tih dana bio u vijestima. Dva tjedna prije ređenja pogubljen je nakon što je u Nürnbergu osuđen za zločine protiv čovječnosti. Na suđenju se razlikovao od ostalih optuženika jer je priznao svoje zločine i izjavio: „Proći će tisuću godina, a krivnja Njemačke ipak neće biti izbrisana.”
Tijekom boravka u Nürnbergu obratio se na katoličanstvo. Američki vojni kapelan, otac Sixtus O’Connor, donio mu je svetu pričest nekoliko sati prije nego što je obješen. Nije umro prkoseći, kao ostali, nego moleći Boga za milosrđe. Teško je prosuditi iskrenost njegova obraćenja i pokajanja, a otac O’Connor, postupajući s primjerenom pastoralnom i sakramentalnom diskrecijom, o tome je malo govorio.
Je li Sapieha toga jutra na svetkovinu Svih svetih razmišljao o tome koliko je široko zajedništvo svetih? Je li pomislio da bi čovjek kojega je ugostio na večeri možda jednoga dana mogao biti ubrojen među njih – nakon tisuću ili možda deset tisuća godina u čistilištu? Je li si dopustio pomisao da je njegovo svjedočanstvo možda bilo sredstvo Božjega milosrđa za Hansa Franka?
Frank i njegovi ratni zločinački suradnici pogubljeni su 16. listopada 1946. godine. Trideset dvije godine poslije, upravo je toga datuma Wojtyła izabran za papu. Ako je Frank, u neizmjernom oceanu Božjega milosrđa, već bio oslobođen čistilišta, je li toga dana zagovarao Crkvu? Čovjek se instinktivno opire takvoj pomisli. Čak je odbojno i razmatrati mogućnost da Frank nije u paklu. Ali Božji putovi nisu naši putovi.
Jaruzelski je, sa svoje strane, u godinama nakon pada komunizma pokušavao opravdati svoje postupke predstavljajući se kao istinski poljski domoljub. To nije zvučalo uvjerljivo, no nešto je drugo ipak uvjerilo ostarjeloga tiranina. Prije smrti 2014. godine zatražio je katoličkog svećenika i sakramente.
Utješna poruka svetkovine Svih svetih jest da bih, po Božjoj milosti, jednoga dana mogao susresti svoje bake u nebu. Zapanjujuća je, međutim, mogućnost da bi ondje mogli biti i Frank i Jaruzelski. Pomisao da bi Sapieha i Frank, Ivan Pavao II. i Jaruzelski mogli zajedno sjediti na nebeskoj gozbi meni sada nije nimalo privlačna. Ali ako su ondje i ako su u društvu tih heroja, tada bih se i sam nadao pridružiti im se – u zajedništvu s onima čije se blaženstvo činilo gotovo nemogućim.
