U nastavku donosimo ulomak iz homilije svetoga Bernarda iz Clairvauxa, koji se čita u Časoslovu na svetkovinu Svih svetih.
Zašto bi naša hvala i slavljenje, pa čak i proslava ovoga blagdana, svetima išta značili? Što im znače zemaljske počasti kada ih njihov nebeski Otac časti ispunjavajući vjerno obećanje Sina? Što im znači naše priznanje?
Svetima nije potrebna naša čast, niti naša pobožnost može i najmanje uvećati ono što im već pripada. Jasno je da štovanje njihove uspomene koristi nama, a ne njima. Ali kažem vam: kada razmišljam o njima, osjećam kako se u meni rasplamsava silna čežnja.
Spominjanje svetih potiče, ili bolje rečeno, budi u nama prije svega čežnju da uživamo u njihovu društvu, koje je samo po sebi toliko poželjno. Čeznemo za tim da budemo građani neba, da prebivamo među duhovima blaženih, da se pridružimo zboru patrijarha, redovima proroka, vijeću apostola, velikoj vojsci mučenika, plemenitom mnoštvu ispovjednika vjere i zboru djevica.
Ukratko, čeznemo za tim da budemo sjedinjeni u blaženstvu sa svim svetima.
Ali naše se raspoloženje mijenja. Crkva svih prvih Kristovih sljedbenika čeka nas, a mi ništa ne poduzimamo. Sveci žele da budemo s njima, a mi smo ravnodušni. Duše pravednika čekaju nas, a mi ih zanemarujemo.
Dođite, braćo, potaknimo napokon sami sebe! Moramo uskrsnuti s Kristom; moramo tražiti ono što je gore i usmjeriti svoje misli prema nebeskim stvarima (Kol 3, 1).
Čeznimo za onima koji čeznu za nama, požurimo k onima koji nas čekaju i zamolimo one koji iščekuju naš dolazak da se zauzimaju za nas svojim zagovorom.
Ne bismo trebali samo željeti biti sa svetima nego se i nadati da ćemo zadobiti njihovo blaženstvo. Dok čeznemo za njihovim društvom, moramo također gorljivo težiti tome da budemo dionici njihove slave. Nemojte misliti da u takvoj težnji ima išta štetno; nema nikakve opasnosti u tome da svoje srce usmjerimo prema takvoj slavi.
Kada se spominjemo svetih, u nama se rasplamsava još jedna čežnja: da se i nama očituje Krist, naš život, kao što se očitovao njima, te da jednoga dana budemo dionici njegove slave. Dotad ga ne gledamo onakva kakav jest, nego onakva kakav je postao radi nas. On je naša Glava, okrunjena ne slavom, nego trnjem naših grijeha. Kao udovi te Glave, okrunjene trnjem, trebali bismo se stidjeti živjeti u raskoši; njegova grimizna haljina više je predmet poruge nego časti.
Kada Krist ponovno dođe, njegova se smrt više neće naviještati, a mi ćemo spoznati da smo i sami umrli te da je naš život skriven s njime (Kol 3, 3). Pojavit će se slavna Glava Crkve, a njezini proslavljeni udovi zasjat će u sjaju zajedno s njime, kada on ovo naše ponizno tijelo preobrazi i podari mu onu slavu koja pripada njemu, njegovoj Glavi.
Stoga trebamo svim srcem i razborito težiti postizanju te slave. Da bismo se s pravom mogli nadati takvu blaženstvu i nastojati ga zadobiti, prije svega moramo tražiti molitve svetih. Tako će nam se njihovim zagovorom darovati ono što sami, vlastitim snagama, ne bismo mogli postići.
