Svetkovina Svih svetih, koja se slavi 1. studenoga, i dalje je jedna od velikih svetkovina katoličke liturgijske godine. Ipak, ono što katolici danas doživljavaju samo je dio liturgijskog slavlja kakvo je postojalo prije reformi iz 1950-ih godina. Tradicionalno, svetkovina nije stajala sama za sebe. Prethodilo joj je bdjenje 31. listopada, koje se povijesno obilježavalo postom i nemrsom, a njezino se slavlje nastavljalo kroz osminu koja je završavala 8. studenoga. Tako je Crkva pogled na nebesku slavu okruživala i pokorničkom pripravom i produljenim slavljem.
Ukidanje i bdjenja i osmine 1955. godine posebno je poučno jer pokazuje kako je pokušaj reforme promijenio mnogo više od broja slavlja navedenih u misalu. Prije reforme, 31. listopada bio je dan priprave vjernika za svetkovinu Svih svetih kroz pokoru, 1. studenoga slavio se njihov trijumf, 2. studenoga pozornost Crkve usmjeravala se prema vjernim pokojnicima, a dani koji su slijedili i dalje su bili obilježeni osminom Svih svetih. Prvi dio studenoga stoga je imao izrazito eshatološki karakter: pred vjernike su se u vrlo kratkom vremenskom razmaku stavljale Crkva vojujuća, Crkva trpeća i Crkva proslavljena.
Povijest bdjenja također pokazuje da se promjene liturgijskog kalendara i promjene propisa o postu nisu uvijek događale istodobno. Kada su 1955. ukinuti misa i časoslov bdjenja, obveza posta vezana uz 31. listopada nije automatski nestala. Tako su američki katolici još kratko vrijeme mogli biti obvezni postiti na dan čije je liturgijsko bdjenje već bilo ukinuto. Ta neobična situacija pomaže nam razumjeti kako se tijekom sredine 20. stoljeća postupno razgrađivalo drevno jedinstvo liturgije i asketizma.
Razvoj svetkovine, bdjenja i osmine
Korijeni svetkovine Svih svetih sežu do drevnih spomena mučenika. Papa Grgur III., koji je vladao od 731. do 741. godine, posvetio je jednu kapelu u bazilici svetoga Petra svim svetima i odredio da se obljetnica njezine posvete slavi 1. studenoga. Papa Grgur IV. poslije je proširio studenačko slavlje na cijelu Crkvu. Prema povijesnom prikazu koji navodi Katolička enciklopedija, čini se da se bdjenje slavilo gotovo od samih početaka svetkovine, dok je osmina uvedena u vrijeme pape Siksta IV. u 15. stoljeću.[1]
Postojanje bdjenja i osmine davalo je svetkovini Svih svetih osnovnu strukturu kakvu su imala i mnoga druga velika slavlja Crkve. Bdjenje je služilo pripravi prije svetkovine, a osmina je produljivala slavlje nakon nje. Nije se radilo o proizvoljnom umnažanju obreda. Stariji je kalendar otajstva vjere promatrao kao stvarnosti za koje se duša treba pripremiti i u kojima treba ostati još neko vrijeme nakon samoga slavlja.
Takav je raspored bio osobito prikladan za svetkovinu Svih svetih. Prvoga studenoga ne spominjemo samo svece čija se imena nalaze u martirologiju ili čije se svetkovine slave tijekom godine, nego i bezbrojne duše koje su postigle blaženo gledanje Boga, a čija su imena poznata samo njemu. U zbornoj molitvi Crkva moli da Bog, po zaslugama tolikih zagovornika, podari vjernicima obilje svoga milosrđa. Svetkovina Svih svetih stoga usmjerava katolika prema cilju za koji je stvoren: sjedinjenju s Bogom u nebu. Posve je primjereno da tako velika svetkovina ima i pokorničku pripravu prije samoga dana i osminu nakon njega.
Bdjenje Svih svetih i tradicionalni post
Bdjenje Svih svetih povijesno je bilo mnogo više od mise i časoslova uoči svetkovine. Trideset i prvi listopada bio je i dan posta. Ta je praksa drevna. Sinoda u Seligenstadtu iz 1022. godine spominje postove koji su se održavali uoči Božića, Bogojavljenja, svetkovina apostola, Uznesenja Blažene Djevice Marije, svetoga Lovre i Svih svetih. Ti su postovi uoči svetkovina bili dio širega katoličkog shvaćanja prema kojemu velikim slavljima često treba prethoditi odricanje.[2]
Točni propisi tijekom stoljeća znatno su se razlikovali od mjesta do mjesta, osobito prije sveopće kodifikacije kanonskoga prava. U katoličkim područjima kolonijalne Amerike bdjenje Svih svetih redovito se nalazilo među obveznim danima posta. U Sjedinjenim Američkim Državama početkom 20. stoljeća i dalje je bilo jedan od razmjerno malobrojnih dana bdjenja na koje je post bio obvezan. Primjerice, Katolička enciklopedija iz 1909. godine navodila je bdjenja uoči Božića, Duhova, Uznesenja Blažene Djevice Marije i Svih svetih među američkim danima posta.[3]
Zakonik kanonskoga prava iz 1917. godine dodatno je ujednačio tu disciplinu. Do tada su mnogi stariji postovi uoči svetkovina već bili ukinuti, ali bdjenje Svih svetih ostalo je među samo četiri bdjenja na koja se općenito odnosila obveza posta: Duhovi, Uznesenje Blažene Djevice Marije, Svi sveti i Božić.[4] Ta činjenica sama po sebi pokazuje koliko se važnosti još pridavalo 1. studenoga. Dugo nakon što su katolici prestali biti obvezni postiti uoči mnogih drugih drevnih svetkovina, Crkva je i dalje zahtijevala pokoru prije Svih svetih.
Duhovna je logika razumljiva. Svetkovina Svih svetih prikazuje konačnu pobjedu milosti u ljudskim dušama, ali sveci nisu postigli nebo živeći lagodnim kršćanstvom. Prakticirali su mrtvljenje, odupirali se napastima, činili djela milosrđa, podnosili patnje i ustrajali sve do smrti. Od vjernika se tražilo da, makar i u skromnoj mjeri, nasljeduju duh odricanja kojim su sveci surađivali s milošću.
Prvo slabljenje sredinom stoljeća
Tradicionalni post počeo je slabjeti još prije nego što je samo liturgijsko bdjenje bilo ukinuto. U Sjedinjenim Američkim Državama biskupi su 1951. ujednačili propise o postu i nemrsu. Prema tim pravilima bdjenje Svih svetih i dalje je bilo dan posta, ali je obveza nemrsa bila ublažena. Meso se sada smjelo jesti uz glavni obrok, pod uvjetom da nije bila riječ o petku, pa je 31. listopada postao dan djelomičnog, a ne potpunog nemrsa.[5]
Ta se razlika današnjim katolicima može činiti neznatnom, jer je sam pojam djelomičnog nemrsa gotovo nepoznat. Ipak, predstavljala je još jedan korak u dugotrajnom ublažavanju crkvene discipline posta. Bdjenje je i dalje zahtijevalo jedan puni obrok i ograničene manje obroke dopuštene propisima o postu, ali je starija potpuna zabrana mesa bila ublažena.
Tako je uoči velikih liturgijskih reformi 1950-ih bdjenje Svih svetih zadržalo i svoju misu i časoslov te obvezni post, ali je njegova pokornička praksa u Sjedinjenim Državama već bila oslabljena. Ono što je uslijedilo otišlo je mnogo dalje.
Ukidanje bdjenja 1955. godine
Reforma pape Pija XII. iz 1955. znatno je smanjila broj liturgijskih bdjenja u rimskom kalendaru. Dekret Cum nostra hac aetate, koji je Sveta kongregacija za obrede izdala 23. ožujka 1955., zadržao je Božić i Duhove kao povlaštena bdjenja, a samo je nekolicinu drugih sačuvao kao obična bdjenja. Preostala bdjenja, uključujući bdjenje Svih svetih, bila su ukinuta. Istom su reformom ukinuta i bdjenja uoči Bogojavljenja, Bezgrješnog začeća te svetkovina gotovo svih apostola, osim svetih Petra i Pavla.[6]
Posljedično su tradicionalna misa i časoslov 31. listopada nestali iz rimskog kalendara. Halloween, što doslovno znači predvečerje Svih svetih, nastavio se koristiti u pučkoj kulturi, ali je katoličko liturgijsko slavlje iz kojega je taj naziv potekao bilo uklonjeno.
Gubitak bdjenja mnogo je značajniji od uklanjanja još jednoga misnog obrasca. Bdjenje je svetkovini davalo prag. Crkva je počinjala usmjeravati misli vjernika prema otajstvu koje dolazi još prije samoga blagdana. U nekim je slučajevima ta priprava bila radosna, a u drugima, uključujući Svi svete, izričito pokornička. Kalendar je tako učio da velikim slavljima kršćanskoga života treba pristupiti promišljeno, a ne ih dočekati iznenada.
Nestankom bdjenja Svih svetih oslabio je upravo taj vid svetkovine. Prvi studenoga ostao je, ali liturgijski više nije postojao dan priprave koji mu je prethodio stoljećima.
Kada je post nadživio bdjenje
Ono što se dogodilo nakon toga jedan je od zanimljivijih detalja u povijesti reforme. Budući da je dekret iz 1955. bio liturgijske naravi, postavilo se pitanje je li ukidanje bdjenja ujedno ukinulo obveze posta i nemrsa vezane uz 31. listopada.
Biskupi Sjedinjenih Američkih Država zatražili su pojašnjenje od Rima. U odgovoru od 15. ožujka 1957. obaviješteni su da se dekret Svete kongregacije za obrede odnosi „isključivo na liturgijski dio dana” te da sam po sebi ne utječe na obveze posta i nemrsa, koje su postojale kao pokornička priprava za svetkovinu koja slijedi.[7]
Tako je nakratko razlika između tih dviju stvari postala neobično vidljiva. S liturgijskoga gledišta bdjenje je prestalo postojati, ali su vjernici s pokorničkoga gledišta i dalje mogli biti obvezni obdržavati ga. Mise i časoslova više nije bilo, ali je post ostao jer liturgijski dekret nije ukinuo kanonske propise.
Američki su biskupi nakon toga oslobodili vjernike obveze posta i djelomičnog nemrsa vezanih uz bdjenje Svih svetih.[8] Proces je, dakle, bio postupan. Prije reformi 31. listopada imao je liturgijsko bdjenje i tradicionalni post s nemrsom. Godine 1951. ublaženi su američki propisi o nemrsu. Godine 1955. ukinuto je liturgijsko bdjenje. Nakon što je Rim 1957. pojasnio da time pokornički propisi nisu automatski prestali vrijediti, američki su biskupi ukinuli i preostalu obvezu.
U samo nekoliko godina ono što je bilo i liturgijska i asketska priprava za Svi svete prestalo je postojati u uobičajenoj katoličkoj praksi.
Osmina Svih svetih
Svetkovina je umanjena i sa svoje druge strane. Prije 1955. Svi sveti imali su običnu osminu koja je trajala do 8. studenoga. Prema tada važećim rubrikama, dani osmine od drugoga do sedmoga dana imali su poludvostruki obred. Ustupali su mjesto svetkovinama dvostrukoga i poludvostrukoga obreda, ali su imali prednost pred svetkovinama jednostavnoga obreda. Kada bi se slavila svetkovina višega ranga, osmina se u pravilu spominjala na Jutarnjoj, misi i Večernjoj, osim u slučajevima kada su rubrike isključivale spomen zbog dovoljno visokoga ranga druge svetkovine.[9]
Ti su detalji važni jer pokazuju da osmina nije nužno značila osam uzastopnih ponavljanja potpuno iste mise. Stariji je kalendar mogao istodobno čuvati više liturgijskih spomena. Primjerice, 4. studenoga mogao se slaviti sveti Karlo Boromejski, a da osmina Svih svetih i dalje bude prisutna kroz svoj spomen. Svetac koji se slavio toga dana i šire otajstvo osmine nisu se morali natjecati za isključivo mjesto u liturgijskom danu.
Takvo je preklapanje bilo jedno od obilježja kalendara prije 1955. godine. Crkva je mogla slaviti pojedinoga sveca, a istodobno se spominjati zajedništva svih svetih. Rezultat je bila liturgijska godina znatno bogatija sadržajem od kalendara u kojem se očekuje da svaki datum nosi samo jednu glavnu misao.
Osmina Svih svetih prirodno se uklapala i u karakter studenoga. Prvoga studenoga slavili su se sveci koji su već postigli nebo. Drugoga studenoga pozornost se odmah usmjeravala prema vjernim pokojnicima koji su još prolazili kroz čišćenje. Dani koji su slijedili ponovno su kroz osminu vraćali pozornost na svece. Nebo i čistilište tako nisu bili daleka teološka pojmovna određenja, nego stvarnosti koje su se katolicima opetovano stavljale pred oči tijekom prvih dana mjeseca.
Osmi dan osmine – 8. studenoga
Osmina je završavala 8. studenoga. Tradicionalni misni tekstovi za posljednji dan osmine upečatljivi su po naglasku na mučeništvu, trpljenju i nebeskoj pobjedi. Ulazna pjesma poziva Boga da se spomene krvi svojih svetih. Poslanica iz Poslanice Hebrejima podsjeća na one koji su „osvajali kraljevstva”, podnosili tamnicu i mučenja te radije trpjeli nego napustili vjeru. Prikazna pjesma proglašava da je Bog čudesan u svojim svetima, dok pričesna pjesma podsjeća na one koje je Bog iskušao „kao zlato u talioniku”.[10]
Ti tekstovi pokazuju koliko je tradicionalno slavlje bilo udaljeno od tek sentimentalne predodžbe svetosti. Svi sveti doista se raduju bezbrojnom mnoštvu blaženika, ali Crkva njihovu slavu nije odvajala od patnje kroz koju su je mnogi postigli. Posljednji dan osmine ponovno je vraćao vjernike cijeni učeništva i nadnaravnoj pobjedi ostvarenoj po milosti.
U tom su se smislu bdjenje i osmina osobito dobro nadopunjavali. Bdjenje je nametalo pokoru onima koji se još bore na zemlji. Osmina je slavila one čija je borba završila pobjedom. Cijela je struktura smještala kršćanski život između tih dviju stvarnosti: mrtvljenja ovdje i slave u vječnosti.
Ukidanje osmine
Osmina Svih svetih nestala je u istoj reformi iz 1955. kojom je ukinuto i bdjenje. Dekret Cum nostra hac aetate sveo je rimski kalendar na samo tri osmine: Uskrs, Duhove i Božić. Ukinute su osmine Bogojavljenja, Tijelova, Uzašašća, Presvetoga Srca Isusova, Bezgrješnog začeća, Uznesenja Blažene Djevice Marije, svetih Petra i Pavla, Svih svetih te ostale opće i mjesne osmine.[11]
Ukidanje većine osmina predstavljalo je temeljnu promjenu u načinu na koji je Crkva pristupala liturgijskom vremenu. Svetkovina koja je nekoć osam dana ostajala pred očima vjernika sada je u pravilu završavala samim datumom u kalendaru. Svi sveti osobito su jasan primjer jer je ista reforma uklonila i pripravu za svetkovinu i njezino produljeno slavlje.
Što nas je učila starija liturgijska struktura
Tradicionalni rimski kalendar nije samo prenosio vjerske istine nego je uređivao vrijeme kako bi katolici živjeli u skladu s njima. Bdjenje i osmina Svih svetih posebno su lijep primjer jer su vjernicima predočavali cjelokupnu nadnaravnu svrhu kršćanskoga života.
Post 31. listopada podsjećao je katolike da nema krune bez križa. Svetkovina Svih svetih pokazivala je plod ustrajnosti u milosti. Dušni dan, koji je slijedio odmah nakon nje, podsjećao je vjernike na one koji su umrli u Božjem prijateljstvu, ali su još trebali proći kroz čišćenje i primati molitve Crkve. Osmina koja je potom trajala iznova je usmjeravala misli prema svecima koji su već stigli na cilj.
Bila je to liturgijska kateheza u punom smislu riječi. Bez potrebe za predavanjem, kalendar je poučavao o općinstvu svetih, nužnosti pokore, stvarnosti čistilišta, zagovoru blaženika i kršćanskoj nadi u nebo. Vjernici nisu te istine samo čitali u katekizmu. Susretali su se s njima kroz post, svetkovanje, molitve za pokojne, liturgijske spomene i tekstove koji su se ponavljali u misi i časoslovu.
Uklanjanje bdjenja i osmine nije formalno nijekalo nijedno od tih učenja. Ipak, smanjilo je broj načina na koje su se ta učenja utkivala u život običnih katolika.
Obnova tradicionalnog načina slavljenja
Katolici koji slijede kalendar prije 1955. godine ili iz njega crpe duhovnu snagu i danas mogu obnoviti velik dio toga starijeg obrasca. Trideset i prvi listopada može se ponovno obilježavati dobrovoljnim postom i nemrsom kao pripravom za Svi svete. Litanije svih svetih, duhovno čitanje životopisa svetaca, ispovijed i sudjelovanje na misi 1. studenoga prikladni su načini vraćanja izrazito katoličkoga karaktera tom danu.
Osminu se također može obilježavati sve do 8. studenoga. Zborna molitva svetkovine Svih svetih može se uključiti u osobne molitve, obitelji mogu svakoga dana čitati o različitim svecima, a katolici tijekom cijeloga tjedna mogu svjesno zazivati zagovor Crkve proslavljene. Studeni je već tradicionalno posvećen svetim dušama, a istodobno spominjanje blaženika u nebu nije s tim u proturječju. Naprotiv, stariji kalendar pokazuje koliko su te dvije stvarnosti prirodno povezane.
Prema sadašnjim crkvenim propisima nijedna od ovih praksi nije obvezna, osim sudjelovanja na misi na svetkovinu Svih svetih. Obnova ostalih praksi vrijedna je zato što ponovno oživljava duhovno načelo koje je stariji kalendar izražavao osobitom jasnoćom: Crkva se pripravlja za svoja najveća slavlja i ne napušta ih čim završi sam blagdan.
Stariji rimski kalendar davao je svetkovini Svih svetih više od jednoga dana jer nebo zaslužuje više od usputne misli. Za svece se pripremao pokorom, a radost zbog njih nastavljao je osminom. Obnova toga starijeg obrasca može pomoći vratiti ne samo izgubljenu liturgijsku praksu nego i katoličkije razumijevanje samoga života: uvjerenje da je naša sadašnja borba usmjerena prema vječnoj slavi, da su sveci već stigli onamo kamo mi težimo i da je cjelokupna svrha našega zemaljskog vremena pridružiti im se.
[1] Matthew Plese, „Bdjenje Svih svetih”, A Catholic Life (31. listopada 2014.), uz navođenje Katoličke enciklopedije, dostupno na: https://acatholiclife.blogspot.com/2014/10/vigil-of-all-saints.html.
[2] Isto, uz navođenje Sinode u Seligenstadtu iz 1022. godine i povijesnog prikaza posta uoči svetkovina u Katoličkoj enciklopediji.
[3] Isto, uz navođenje članka J. D. O’Neilla „Post”, The Catholic Encyclopedia (Robert Appleton Company, 1909.).
[4] Zakonik kanonskoga prava iz 1917. godine.
[5] Plese, „Bdjenje Svih svetih”, uz navođenje ujednačenih propisa koje su biskupi Sjedinjenih Američkih Država donijeli 1951. godine.
[6] Sveta kongregacija za obrede, Cum nostra hac aetate (23. ožujka 1955.); vidi također Plese, „Bdjenje Svih svetih”, o ukidanju bdjenja Svih svetih i smanjenju broja liturgijskih bdjenja.
[7] Plese, „Bdjenje Svih svetih”, uz navođenje odgovora koji su biskupi Sjedinjenih Američkih Država primili 15. ožujka 1957. godine.
[8] Isto.
[9] Matthew Plese, „U osmini Svih svetih”, A Catholic Life (3. studenoga 2020.), dostupno na: https://acatholiclife.blogspot.com/2020/11/.
[10] Matthew Plese, „Osmi dan osmine Svih svetih”, A Catholic Life (8. studenoga 2013.), dostupno na: https://acatholiclife.blogspot.com/2013/11/octave-day-of-all-saints.html.
[11] Sveta kongregacija za obrede, Cum nostra hac aetate (23. ožujka 1955.), odredbe koje se odnose na osmine.
