Piše: biskup Marian Eleganti
Ovogodišnja zabrana ulaska hodočasnicima tradicionalnog usmjerenja, okupljenima u sklopu hodočašća „Ad Petri Sedem”, u baziliku sv. Petra 24. listopada 2026. graniči s neprijateljskim stavom prema katolicima koji su vjerni Papi i pravovjerni u svojoj vjeri. Ona nema nikakve veze s brigom za jedinstvo Crkve ni s organizacijskim poteškoćama u pripremi liturgijskih slavlja u bazilici sv. Petra.
Obredi koji postoje u Katoličkoj Crkvi i koji mirno supostoje uz Novus Ordo pokazuju da je to moguće. Istočne katoličke Crkve čak su samoupravne (sui iuris) partikularne Crkve unutar sveopće Katoličke Crkve. Nitko ih ne smatra prijetnjom crkvenom jedinstvu. Nitko im ne bi uskratio oltar niti im zabranio ulazak u katoličku crkvu. Nitko, osim Vatikana, koji odbija primiti konzervativne katolike koji su, povrh svega, vjerni Papi. Time se sinodalno licemjerje (uključivost) pokazalo u svojem pravom svjetlu. Hodočasnici „Ad Petri Sedem” nisu Svećeničko bratstvo sv. Pija X. (FSSPX). No već odavno znamo da su neki ljudi uključivi samo dok im to služi za ostvarenje vlastitih ciljeva. Svaki drukčiji način razmišljanja, svaki drukčiji pristup pastoralu i duhovnosti, nemilosrdno i hladnokrvno isključuju. To je moje dosljedno iskustvo. Isti obrazac prepoznajemo i u politici.
Tako je takozvana sinodalnost pokazala svoje pravo lice. Ona sama bira koga i što će uključiti. „Todos, todos, todos” (Svi, svi, svi) zapravo ne znači baš sve, nego samo određene ljude.
Nastojanja i zahtjeve takozvanoga reformskog katolicizma poznajemo još od 1970-ih godina. Njegovi su protagonisti smjenjivali jedni druge poput trkača u štafeti, a često su mijenjali i ruho, nikada ne odustajući od svojih nepromjenjivih ciljeva. Rezultat je današnja sinodalnost, koja nije sinodalnost kakvu smo poznavali jučer, odnosno sinodalnost utemeljena na Tradiciji. Sve je očitije da je riječ o zakašnjeloj, protestantizirajućoj strukturnoj reformi, popraćenoj odbacivanjem dokumenata Familiaris consortio (1981.) i Veritatis splendor (1993.). Obraćenicima iz Anglikanske Crkve sve će to biti vrlo poznato.
Ja sam misionarski benediktinac i još od početka 1990-ih poznajem „interkulturalno učenje i slušanje” kao ključne pojmove. Oni su desetljećima paralizirali naš misionarski polet. Deklaracija Kongregacije za nauk vjere Dominus Iesus, objavljena 6. kolovoza 2000., već je bila odgovor na takav pristup, ali nije bila prihvaćena. Zato danas trpimo sinodalno pretjerivanje u riječima i procesima. A istina je tako jednostavna: DOMINUS JESUS!
Duh nas je, dakle, još prije više od dvadeset pet godina pozvao da narodima ponovno naviještamo ISUSA KRISTA kao jedinu, apsolutnu istinu, kao jedina vrata koja vode k Ocu, kao univerzalnog i uvijek važećeg učitelja te kao jedinog Otkupitelja svijeta. Umjesto toga, sjedimo u krugovima i oko okruglih stolova kako bismo slušali. Koga? No od svega toga nema nikakva ploda. Rekao bih: ništa novo, nego samo postupna provedba zahtjeva reformskog katolicizma iz prošlosti: demokracija i suodlučivanje; nadzor nad moći; laici na vodećim položajima; žene u crkvenim službama; revizija spolnog morala; normalizacija razvoda i ponovnog sklapanja braka; priznavanje homoseksualnog načina života i istospolnih partnerstava; transrodnost; očuvanje stvorenoga svijeta, odnosno klime; socijalizmom nadahnuti univerzalizam – otvorene migracije i sveopće bratstvo; međureligijski suživot umjesto misije. Slon u sobi, povezanost zlostavljanja i homoseksualnosti među katoličkim klerom (Dariusz Oko; Paul Sullins), i dalje se ignorira.
Rasprave za okruglim stolovima usmjeravaju se unaprijed. Povjerenstva iznose heterodoksne prijedloge. Iz Rima ne stižu valjani odgovori na probleme u Crkvi koje je potaknuo liberalni progresivizam. Iskrena i objektivna procjena liturgijske obnove, bez ikakve želje za povratkom u vrijeme prije 1965., nikako da se dogodi. Okretanje mladih konzervativnim stajalištima, također unutar Crkve, ne razmatra se objektivno kao znak vremena.
U međuvremenu, na ulicama europskih gradova gledamo djelovanje islamističko-ljevičarskih, migrantskih i kaotičnih snaga, koje simptomatično pokazuju kako izgleda raspad tradicionalnoga kršćanskog poretka i neuspjeh vrijednosno neutralne sekularne države. Njezini vodeći političari nemaju ni vjerodostojnosti ni vrijednosti ni vrlina; u postkršćanskom dobu jednostavno nemaju što ponuditi. Neshvatljivo je da je jedan papa tek nedavno pozvao mlade da izazovu kaos. Kaos nikada nije bio kategorija Duha, nego demonskih, revolucionarnih sila. Duh je, kao što znamo, onaj koji je u početku uveo red u kaos. Ondje gdje kaos prevlada, vlada đavao.
Znakovi raspadanja društva i Crkve u našim krajevima nepogrešivi su. Po mojem mišljenju, društvo nema izgleda za opstanak bez kršćanstva. Crkvu, s druge strane, Bog doista uzdržava, ali ona zanemaruje naviještati jedinstvenost ISUSA KRISTA – u dvostrukom smislu te riječi – kao Puta, Istine i Života. Krist služi samo kao odskočna daska za ljudskost, koja se rado preimenuje u „otvorenost”. Kategoriju grijeha zamjenjuje kategorija krhkosti. Sve se svodi na blizinu. Hereza i zabluda ne imenuju se. Zato dijalog buja. Crkva već godinama nalikuje beskrajnoj radionici sastanaka u krugovima i oko okruglih stolova, iz kojih ne proizlaze trajni rezultati, osim onih koji potkopavaju njezin nauk, njezino naviještanje i njezinu hijerarhijsko-sakramentalnu strukturu – djelima i u stvarnosti, ali i na razini jezika.
Za kraj – radosni dio
Približavamo se 2033. godini. Nakon dvije tisuće godina, to će biti posebna godina. ISUS KRIST isti je jučer i danas. ON ostaje OČEV odgovor na sve naše probleme i zadovoljština za naše grijehe. Upravo se toga potonjega moramo ponajprije spominjati. Ondje gdje ON uđe u srce, sve postaje novo!
ON je biser koji Crkva treba ponuditi narodima. Tko je prepoznao njegovu vrijednost, ne želi ništa drugo. Ne može ISUSA KRISTA svrstati u niz uz druge. Radost što ga je pronašao nadvisuje sve ostalo. Uostalom, Bog koji je postao čovjekom jedinstvena je stvarnost! Za sve ljude!
