Ne moramo znati zašto je o. Chad Ripperger zamoljen da se povuče iz javnosti. Današnji kult slavnih egzorcista potiče nezdravu znatiželju za demonskim, a svaki bi dobar svećenik trebao željeti živjeti svoje zvanje u skrovitosti.
Nedavne vijesti iz katoličkih medija donose informaciju da je o. Chad Ripperger, na zahtjev svojega nadbiskupa Jamesa Golke iz Denvera, zamoljen da na godinu dana obustavi javne nastupe i intervjue. Otada katolički komentatori nagađaju o mogućim razlozima: je li riječ o kazni zbog kanonskog prijestupa, stvarnog ili umišljenog? Želi li ga crkvena hijerarhija ušutkati? Jesu li razlog njegova učenja, koja su kontroverzna u Crkvi prožetoj modernizmom? Je li riječ o duhovnoj borbi? Ili iza svega stoji stvarna pastoralna potreba unutar zajednice o. Rippergera?
Ne znamo, a ne moramo ni znati. Sv. Toma Akvinski govori o poroku curiositas – pretjeranoj znatiželji za stvarima koje nam ne pripadaju i koje ne trebamo znati. U ovom je slučaju neznanje doista blagoslov. Molimo za njega i nastavimo dalje.
Ne znamo, a ne moramo ni znati.
Mnogi katolici, međutim, pate od toga poroka znatiželje kada je riječ o brojnim poznatim egzorcistima u današnjoj Crkvi. Đavao je nedvojbeno stvaran i postoje određeni koraci koje moramo poduzeti kako ne bismo upali u njegove zamke. Moramo biti svjesni duhovne borbe i oružja kojima se borimo protiv Zloga. Ipak, čini mi se da u Crkvi danas postoji nezdrava znatiželja za egzorcizmima.
Javni nastupi o. Rippergera, mons. Stephena Rossettija i o. Carlosa Martinsa doveli su do stvaranja svojevrsnog kulta slavnih egzorcista. Ljudi im se okreću iz prilično morbidne znatiželje – ponekad kako bi duhovno rasli, ali jednako često i zbog površne fascinacije nadnaravnim svijetom.
Ne mogu poreći da su egzorcizmi i demonsko djelovanje fascinantni. To primjećujem i u vlastitim predavanjima i poučavanju. Kada govorim o egzorcizmima i duhovnoj borbi, ljudi se usprave i počnu zapisivati. Kada govorim o euharistiji – pravom Tijelu i Krvi samoga Boga – i uskrsnuću, jedinom događaju u ljudskoj povijesti kada je Bog, postavši čovjekom, vlastitom snagom ustao od mrtvih, ljudi zijevaju i kolutaju očima.
Zlo je uvijek fascinantnije i zanimljivije od dobra. No dobar bi se kršćanin mnogo više trebao usredotočiti na Kristovu već izvojevanu pobjedu nego na našega Neprijatelja. Da, moramo biti svjesni da je đavao prisutan i da želi naše uništenje. Ali pobjeđujemo samo napornim i često nezanimljivim radom molitve, pokore i ljubavi prema bližnjemu.
Znam da su ovi svećenici učinili mnogo dobra. Ne želim zanemariti iznimno vrijedan rad na oslobađanju ljudi od demonskog utjecaja i poučavanju koji su poduzeli. U svijetu koji često ne vjeruje u stvarnost demonskog djelovanja njihov je rad vjernike ponovno osvijestio o postojanju duhovne stvarnosti, koja je tijekom krize nakon Drugoga vatikanskog sabora dugo bila zanemarivana. Na tome sam im zahvalan.
Ipak, oduvijek su me učili da bi egzorcisti trebali ostati anonimni kako se ne bi počeli hvaliti vlastitim iskustvima s demonskim djelovanjem. Imao sam povlasticu sudjelovati u jednom egzorcizmu, iako sam nisam egzorcist. Svećenici s kojima sam surađivao namjerno su izbjegavali javnu pozornost te nisu reklamirali ni sebe ni svoj rad. Kada bi govorili ili poučavali, činili su to kao svećenici, ne ističući svoju službu egzorcista.
Egzorcist u našoj biskupiji trenutačno je poznat samo nekolicini odabranih ljudi kako ne bi postao predmetom nezdrave znatiželje o demonskoj stvarnosti. Nažalost, slavni egzorcisti potiču upravo takvu curiositas – pretjeranu znatiželju.
Nadalje, činjenica da je neki svećenik egzorcist ne znači da je automatski svet niti mu daje nepogrešivost, čak ni kada govori o duhovnoj borbi. Često čujem župljane kako govore: „Ali o. Ripperger kaže…”, kao da je riječ o istini iz Evanđelja. On ima mnogo toga vrijednog za reći, ali postoje i neke njegove tvrdnje s kojima se, uz dužno poštovanje, ne slažem.
Njegova služba egzorcista ne znači da ima veću teološku točnost ili autoritet od drugih. Kad god govori o nečemu što Crkva nije službeno definirala – primjerice, kada tvrdi da je Harry Potter zapravo demonski – važno je razlikovati njegovo osobno mišljenje od crkvenog nauka. Doduše, njegovo mu je iskustvo zasigurno mnogo toga pokazalo i možda je upravo zbog njega posebno prikladan za iznošenje mišljenja o takvim temama.
Ipak, čak je i sam, govoreći iz vlastite perspektive, priznao: „Đavao se ne krije ispod svakog kamena. Samo ispod svakoga drugog.” Možda je njegovo iskustvo egzorcista utjecalo i na način na koji promatra popularnu kulturu i svijet općenito. Kao i u svemu drugome, potrebno je razlučivanje. Sama činjenica da je netko egzorcist ne jamči nepogrešivost njegovih mišljenja.
Kao i u svemu drugome, potrebno je razlučivanje – sama činjenica da je netko egzorcist ne jamči nepogrešivost njegovih mišljenja.
Odluka biskupa o. Rippergera možda je korak prema drukčijem shvaćanju službe egzorcista: ne kao službe osobe koja piše poznate knjige i daje intervjue, nego kao službe svećenika koji se usredotočuje na svakodnevni, neupadljivi, ali nužni rad istjerivanja Sotone iz ljudskih života.
Svaki dobar svećenik, a osobito egzorcist, trebao bi željeti izbjeći svjetla pozornice te živjeti svoje zvanje u skrovitosti i tihoj vjernosti svojim dužnostima. Možda njegov biskup ovomu dobrom svećeniku upravo pruža priliku da tako i postupi.
Da, ljudi trebaju znati za postojanje đavla. Ali sve što trebamo znati već se nalazi u Svetom pismu i Predaji. Pretjerano bavljenje tim temama može prerasti u nezdravu znatiželju – onu koja nas možda čak otvara demonskom utjecaju u vlastitom životu!
