Pred kraj nedavnoga susreta u Rimu, na kojem se raspravljalo o poslanju Crkve u 21. stoljeću u odnosu na brak i obitelj, papa Lav XIV. zamolio je biskupe sudionike da podijele svoja promišljanja o tom iskustvu.
Biskup Erik Varden, OCSO, iz Trondheima učinio je to objavom na svojem iznimno vrijednom blogu Coram Fratribus. Unatoč njegovoj relativnoj kratkoći – ili možda upravo zbog nje – smatram da je riječ o najuvjerljivijem, pastoralno najkorisnijem i najdirljivijem tekstu o braku i obitelji koji je proizišao iz sinodskoga procesa započetoga 2014. i 2015. godine, a koji je naposljetku doveo do susreta u Vatikanu ranije ovoga mjeseca.
S jasnoćom i duhovitošću svojstvenima njegovu pisanju, norveški redovnik i biskup objašnjava crkveno shvaćanje prvotnog sakramenta i kršćansko poimanje obitelji, oslanjajući se na biblijsku i teološku dubinu. Svoju iznimnu katehezu pritom obogaćuje šarmantnim referencama na popularnu kulturu, poput dueta Tevyea i Golde iz mjuzikla Guslač na krovu.
Vardenovo tumačenje katoličkog shvaćanja braka i obitelji još je uvjerljivije, a ujedno i potrebnije, zato što je prožeto evanđeoskim sadržajem. Suočavajući se sa suvremenom krizom braka i obitelji – koja je, među ostalim, gotovo posvuda dovela do dramatičnog pada nataliteta – svijetu je najpotrebnija biblijska istina: istina o muškarcu i ženi, njihovim različitostima i komplementarnosti; istina o braku kao savezu, a ne pukom ugovoru; istina o obitelji kao prvoj školi slobode, u kojoj se mali tirani kakvi smo svi bili u dobi od dvije godine preobražavaju u odrasle osobe sposobne ostvariti vlastiti potencijal, a istodobno živjeti u solidarnosti s drugima.
Nažalost, jedan istaknuti koncept unutar „sinodskoga procesa“, započetoga 2014. i 2015. godine, intenziviranoga tijekom sinoda o sinodalnosti 2023. i 2024. te vidljivoga i na susretu u Rimu ranije ovoga mjeseca, odražava drukčije – i, ako smijem reći, zabrinjavajuće osiromašeno – shvaćanje poslanja Crkve u odnosu na brak i obitelj.
Taj je koncept došao do izražaja kada je jedan od teologa odabranih da govore na konferenciji za novinare na završetku nedavnoga susreta u Rimu izjavio kako je okupljanje predsjednika biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta pokazalo da smo sada „Crkva u kojoj slušanje postaje poruka“. Jer, kako je rekao, „kada slušamo priče jedni drugih, kada dopuštamo da priče drugih postanu i naše priče, odjednom uočavamo kako se mnoge priče sjedinjuju i kako kroz njih jasno možemo vidjeti Božje tragove“.
Takvo iskustvo nisu imali dvojica učenika koji su, prema Lukinu evanđelju, putovali u Emaus.
Oni su jedan drugomu pripovijedali svoje priče i priče drugih ljudi o „svemu što se dogodilo [u Jeruzalemu] ovih dana“ (Lk 24,18). No u tim pričama nisu mogli prepoznati „Božje tragove“ te su nastavili hodati u pogrešnom smjeru. To se nastavilo sve dok ih nije poučio utjelovljeni i uskrsli Sin Božji i dok ga nisu prepoznali u lomljenju kruha. Tek tada „otvoriše im se oči“ (Lk 24,31) i krenuli su pravim smjerom: natrag u Jeruzalem, koji je pralik Novoga Jeruzalema (Otk 21,2), konačnoga odredišta otkupljenoga i proslavljenoga čovječanstva.
„Poruka“ Crkve nije „slušanje“. Poruka Crkve jest Evanđelje. Njegovo naviještanje i poziv na prijateljstvo s Gospodinom Isusom svakako zahtijevaju slušanje kako bi navještaj i poziv bili primjereni onima kojima se naviješta Evanđelje i koje se poziva.
No ako je poruka „slušanje“, onda Crkva postaje beskrajan kružok razgovora, zarobljen u suvremenim kulturnim zabludama za koje biblijska priča o našoj ljudskoj naravi i Evanđelje Isusa Krista nude lijek.
Katoličanstvo u kojemu „slušanje postaje poruka“ ne može biti Crkva koja je trajno u misiji, jer se misija temelji na uvjerenju da postoje nepromjenjive istine katoličke vjere koje omogućuju osobnu sreću i solidarnost s drugima, uključujući sreću i solidarnost unutar braka i obitelji. Pozvati nekoga da čuje te istine i pomoći mu da ih prihvati svakako zahtijeva pomno slušanje.
Ali ako sredstvo – slušanje – postane poruka, tada se sama poruka gubi. Možda bi neki željeli da upravo to znači „sinodalnost“. Ako je tako, onda su u velikoj zabludi.
Jer kada slušanje postane poruka, a ne Evanđelje, oni koji slušaju i dalje ostaju izgubljeni na brojnim emauskim putovima našega vremena, od kojih nijedan nije autocesta koja vodi u Novi Jeruzalem.
