Na misi neki dan svećenik je rekao: „Danas se nalazimo pred presudnim izborom.“ Govorio je o izazovima umjetne inteligencije. Umjetna inteligencija doista predstavlja izazov, ali važno je razumjeti da izazovi s kojima se suočavamo i presudni izbori koje moramo donijeti nisu ništa novo. Čovječanstvo se s njima suočava iznova i iznova – još od samih početaka.
Često se govori da živimo u „novom dobu“ u kojemu se „sve promijenilo“. Takvu tendenciju dodatno potiče način na koji neki tumače pojedine tvrdnje iz pastoralne konstitucije Drugoga vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu, Gaudium et spes. U četvrtom broju toga dokumenta stoji: „Ljudski rod ulazi u novo razdoblje povijesti, u kojem se duboke i brze promjene postupno šire po cijelom svijetu.“
Suprotno čestim tvrdnjama da je Gaudium et spes bio pretjerano optimističan, koncilski oci upozoravaju: „Kao što se to događa u svakoj krizi rasta, ta preobrazba donosi sa sobom ozbiljne teškoće. Tako čovjek, šireći svoju moć u svim smjerovima, ne uspijeva uvijek podvrgnuti je vlastitoj dobrobiti.“ Zatim navode neke od ozbiljnih problema: trajnu glad, nedostatak obrazovnih mogućnosti, razornu snagu atomskog oružja, porast ateizma i njegove posljedice, među kojima je i nedostatak poštovanja prema dostojanstvu ljudske osobe.
Gledajući unatrag, mislim da se koncilskim ocima može oprostiti što su bili zadivljeni promjenama koje su se dogodile za njihova života. Zamislimo da ste jedan od koncilskih otaca, rođeni 1900. godine. U mladosti biste uglavnom gledali ljude kako putuju brzinom kojom su putovali još od Kristova vremena – pješice ili na konju. No kada biste 1965. putovali na Drugi vatikanski sabor, vjerojatno biste letjeli mlaznim zrakoplovom, a vaši bi se intervjui na radiju i televiziji mogli prenositi diljem svijeta.
Čovječanstvo je tada bilo udaljeno samo četiri godine od trenutka kada će ljudi sletjeti na Mjesec. Bili biste svjedoci dvaju razornih svjetskih ratova, Holokausta, ubojstava milijuna ljudi u Rusiji i Kini te stvaranja atomskog oružja. Mislimo da se danas suočavamo s velikim promjenama, ali one nisu ništa u usporedbi s promjenama s kojima se suočio taj naraštaj.
Iako ne bismo smjeli umanjivati zapanjujući razvoj koji se dogodio u 20. stoljeću, možemo se zapitati je li ikada postojalo doba koje samo sebe nije smatralo „presudnim“.
Stari su Grci svoje doba smatrali „presudnim“ na kulturnom planu jer su se, prema vlastitom shvaćanju, uzdigli iznad „barbarskih“ kultura koje nisu poznavale grčku filozofiju i kulturu.
Rimljani su svoje doba također smatrali „presudnim“, uvjereni da civiliziraju svijet pravom i javnim građevinama.
Karlo Veliki vidio je sebe kao povijesno presudnu osobu koja zaustavlja muslimanske prodore u Europu.
Teolozi 13. stoljeća svoj su način razmišljanja nazivali „modernim“ kako bi ga razlikovali od načina razmišljanja svojih prethodnika.
Mislioci renesanse smatrali su se nositeljima presudnih promjena, baš kao i mislioci prosvjetiteljstva te marksisti 20. stoljeća.
Ali danas smo svi vrlo „moderni“, što god to značilo. Prema nekima, modernost je započela s Galileom i Descartesom u 16. stoljeću; drugi tvrde da je počela s Francisom Baconom i Thomasom Hobbesom u 17. stoljeću; treći pak smatraju da je „moderno doba“ započelo s Darwinom, Marxom i Freudom krajem 19. stoljeća.
Ako pročitate klasično djelo Paula Johnsona Modern Times, otkrit ćete da je, prema njegovu tumačenju, „moderni svijet“ započeo eksperimentima sir Arthura Eddingtona kojima je potvrđena teorija relativnosti Alberta Einsteina. Što onda znači biti „moderan“? Nekada se tvrdilo da živimo u „postmodernom“ dobu. No i to je bilo prije nekog vremena. Više ni sam ne znam kako bismo danas trebali nazvati svoje doba.
U svakom se razdoblju tvrdilo da je nastupilo „novo doba“ i da će zato „od sada sve biti drukčije“. Kada je otkrivena Amerika, nazvali su je „Novim svijetom“, a mnogi su zamišljali da će u tom „novom svijetu“ sve biti drukčije. I bilo je i nije bilo. Stare bolesti, i tjelesne i duhovne, pošle su s njima.
No pitanje „presudnih trenutaka“ – trenutaka u kojima se nalazimo „na raskrižju“ – možemo pratiti još dalje u prošlost. Izbor između života u vjernosti Bogu, u kojemu se ponašamo kao upravitelji njegova stvorenja, i pokušaja da živimo kao „autonomna“ bića koja žele postati „gospodari“ stvorenoga svijeta bio je postavljen već pred naše praroditelje. Taj se izbor iznova postavlja pred nas kroz cijelu povijest. Zato je ta priča toliko temeljna i zato joj se neprestano vraćamo.
Vratimo se stoga dokumentu Gaudium et spes. Suočeni sa svim promjenama kojima su svjedočili tijekom života, koncilski su oci bili uvjereni da Crkva čovječanstvu može ponuditi trajno „radosno navještenje“ – Božju objavu samoga sebe u Kristu.
Dva ključna odlomka toga dokumenta, na koja se papa sveti Ivan Pavao II. često pozivao, nalaze se u brojevima 22 i 24 konstitucije Gaudium et spes:
„Otajstvo čovjeka stvarno postaje jasno jedino u otajstvu utjelovljene Riječi.“
I nadalje:
„Gospodin Isus, kada moli Oca ‘da svi budu jedno… kao što smo mi jedno’ (Iv 17,21-22), otvara vidike nedostupne ljudskom razumu i daje naslutiti stanovitu sličnost između jedinstva božanskih osoba i jedinstva sinova Božjih u istini i ljubavi. Ta sličnost otkriva da čovjek, jedino stvorenje na zemlji koje je Bog htio radi njega samoga, ne može potpuno pronaći samoga sebe osim iskrenim darivanjem samoga sebe.“
Suočeni smo s „presudnim izborom“. Ali nemojmo se zavaravati: taj izbor donosimo svakoga dana. Možemo odlučiti pokušavati biti Bog ili možemo odlučiti biti „na sliku Božju“, onako kako nam je Krist objavio što to znači.
U mjeri u kojoj odlučimo biti oruđe Božje ljubavi, bit ćemo dobro. U mjeri u kojoj izaberemo put pokušaja da sami budemo Bog, vjerojatno ćemo se suočiti s patnjom i smrću.
Svako se doba suočava sa svojim izazovima. Naši su izazovi novi, ali narav izbora nije.
