Biskup Athanasius Schneider pozvao je na prestanak marginalizacije katolika privrženih tradicionalnom rimskom obredu, apelirajući za trajni liturgijski mir kako bi vjernici ponovno mogli doživjeti Rimsku Crkvu kao svoju Majku.
Taj je apel uputio u homiliji koju je održao u subotu, 24. listopada, tijekom hodočašća Summorum Pontificum – Ad Petri Sedem, u bazilici Svete Marije Velike, gdje je slavio misu za pokoj duše pape Franje, koji je ondje pokopan. Ta je marijanska bazilika ujedno i počivalište svetoga Pija V., koji je svečano zajamčio slobodnu i trajnu uporabu tradicionalnoga rimskog obreda.
Propovijedajući na tradicionalni blagdan svetoga arkanđela Rafaela, biskup Schneider iznio je pretpostavku o tome što bi papa Franjo danas mogao poručiti svojemu nasljedniku i biskupima: „Obnovite i sačuvajte izvornu i veoma lijepu formu rimskog obreda, koju je kanonizirao sveti Pio V.“ Također je podsjetio da je to bila misa Franjine mladosti i njegova obraćenja, kao i misa djetinjstva i prve pričesti pape Lava XIV.
U nastavku donosimo tekst homilije biskupa Schneidera.
Homilija biskupa Athanasiusa Schneidera
Sveta misa, hodočašće Summorum Pontificum – Ad Petri Sedem
24. listopada 2026., bazilika Svete Marije Velike, Rim
Hvaljen Isus Krist!
Draga braćo i sestre u Kristu!
Sveta Crkva, Stolica svetoga Petra, naša je Majka. Mi smo djeca Crkve i zato je izraz „Sveta Majka Crkva“ toliko drag svim istinskim katolicima. Crkva je majka zato što postoji druga Majka, ona jedina Majka koja je bezgrešna i vazda Djevica: Presveta Djevica Marija, Majka Božja i naša Majka.
Velika nam je radost što upravo u ovom trenutku, u ovoj bazilici – u domu naše Majke – možemo slaviti svetu misu prema istoj časnoj formi prema kojoj su na ovome mjestu slavili toliki pape i bezbrojni naraštaji svećenika. Ovdje su svoju prvu svetu misu slavili neki sveci i pape, među njima sveti Ignacije Lojolski i papa Pio XII.
Papa Franjo gajio je osobitu pobožnost prema ikoni Salus Populi Romani (Spas rimskoga naroda), koja se čuva u ovoj bazilici. Upravo je ovu baziliku izabrao za svoje posljednje zemaljsko počivalište. Tijekom dvanaest godina svojega pontifikata papa Franjo molio se pred ikonom Salus Populi Romani čak 126 puta. Prvi je put ondje bio 14. ožujka 2013., dan nakon izbora za papu, a posljednji put tjedan dana prije smrti. Baziliku je posjećivao prije i nakon svakoga apostolskog putovanja, kao i tijekom sva četiri boravka u bolnici Gemelli. U bazilici je pokopano još sedam papa.
Ova su bazilika i tradicionalna forma mise rimskog obreda doista povezane sa svetim Pijom V., čije sveto tijelo ovdje počiva. Taj je papa u povijest ušao kao papa tradicionalnoga rimskog obreda i svete krunice. Zahvaljujući molitvi krunice, kršćani su kod Lepanta, protivno svim ljudskim očekivanjima, izvojevali pobjedu nad neprijateljima kršćanstva.
Sveti Pio V. nije proveo reformu misnog obreda u strogom smislu riječi jer je duboko poštovao liturgijsku predaju Rimske Crkve. Rimska je Crkva stoljećima posjedovala obred koji zbog svoje doktrinarne cjelovitosti, obredne ljepote i zrelosti nije zahtijevao reformu. Naprotiv, usred raširene liturgijske anarhije 16. stoljeća, nastale zbog protestantskih pseudoreformi, taj je obred služio kao jamstvo i pouzdano uporište.
Crpeći iz te časne predaje njezinu svetost, sveti Pio V. apostolskom je konstitucijom Quo Primum na osobito svečan način zajamčio svim svećenicima rimskog obreda slobodnu i trajnu uporabu tradicionalne forme mise. Izričito je odredio da nijedan svećenik nikada ne smije biti prisiljen slaviti svetu misu prema nekoj drugoj formi osim one sadržane u misalu koji je proglasio te da se njegova apostolska konstitucija Quo Primum ubuduće ne može opozvati.
Tako je sveti Pio V. na neki način kanonizirao tradicionalni misni obred. Posljedično, nijedan rimski prvosvećenik nikada se nije usudio opozvati ili „dekanonizirati“ Quo Primum. Tu je činjenicu priznao i papa Benedikt XVI., koji je potvrdio da ova forma slavljenja misne žrtve nikada nije bila ukinuta (usp. apostolsko pismo Summorum Pontificum od 7. srpnja 2007.).
Nalazimo se u bazilici u kojoj se čuva i kip Majke Božje pod naslovom „Kraljica mira“, postavljen na zahtjev pape Benedikta XV. Djevica Marija, Kraljica mira, sjedi na prijestolju i drži Dijete Isusa, koje samo što nije ispustilo maslinovu grančicu. Lice Djevice izražava bol i tugu, a podignutom rukom ona moli za prestanak neprijateljstava. Na postolju golubica zabrinuto čeka da maslinova grančica padne kako bi mogla odnijeti poruku mira čovječanstvu.
Velik broj katolika diljem svijeta – osobito pripadnika mlađega naraštaja i mladih obitelji – gaji opravdanu želju sudjelovati na svetoj misi u tradicionalnoj formi.
Papa Ivan Pavao II. smatrao je opravdanom želju vjernika za ovom liturgijskom formom te je pozivao biskupe da na nju velikodušno odgovore (vidi apostolsko pismo Ecclesia Dei). Sudjelujući u ovoj liturgiji, vjernici se žele duhovno sjediniti sa svecima i vlastitim precima. Žele očima, ušima i srcem doživjeti onu obrednu formu mise koja je hranila i jačala tolike svece, mučenike i ispovjednike vjere u njihovu kršćanskom životu.
Ipak, zbog strogih regulatornih ograničenja i pastoralne diskriminacije ti se vjernici – osobito mladi – danas osjećaju kao katolici drugoga reda. Unatoč tome, ne gaje gorčinu, nego nastavljaju ljubiti svoju Majku, Crkvu, premda se trenutačno ne osjećaju shvaćenima upravo od te Majke – Rimske Crkve.
Ako je Lateranska bazilika „Majka i glava svih crkava Grada [Rima] i svijeta“, onda je bazilika Svete Marije Velike „Majka i glava svih marijanskih svetišta svijeta“.
Neka sveci i pape koji su na osobit način povezani s našim marijanskim svetištem izmole od Majke Božje – Salus Populi Romani i Regina Pacis – milost da maslinova grančica koju Dijete Isus drži u ruci, u naručju Kraljice mira, padne među nas i donese nam toliko željeni liturgijski mir: mir koji bi omogućio punu uporabu tradicionalne forme rimskog obreda, bez diskriminacije.
Neka oni koji u Crkvi snose odgovornost pridonesu dolasku takvoga liturgijskog mira, dopustivši da ih dirne glas Kraljice mira i najmanjih sinova i kćeri Crkve, koji su marginalizirani na liturgijskom području.
Neka pritom imaju na umu i ove riječi Ivana Pavla II.:
„U Rimskom misalu, poznatom kao Misal svetoga Pija V. […] nalaze se vrlo lijepe molitve kojima svećenik izražava najdublji osjećaj poniznosti i poštovanja pred svetim otajstvima: one otkrivaju samu bit svake liturgije“ (Poruka sudionicima Plenarne skupštine Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, 21. rujna 2001.).
Neka imaju na umu i riječi pape Franje, koji je pohvalio pravoslavne Crkve jer su sačuvale svoju „izvornu“ i „veoma lijepu“ liturgiju. Tom je prilikom rekao:
„Izgubili smo dio osjećaja za klanjanje. Pravoslavni su ga sačuvali; oni hvale Boga, klanjaju se Bogu, pjevaju, vrijeme nije važno. Bog je u središtu i […] to je bogatstvo.“ (Konferencija za novinare u zrakoplovu na povratku s apostolskog putovanja u Brazil, 28. srpnja 2013.).
Danas bi papa Franjo možda poručio svojemu nasljedniku i biskupima: „Obnovite i sačuvajte izvornu i veoma lijepu formu rimskog obreda, koju je kanonizirao sveti Pio V.“
Ta je forma mise bila misa Franjine mladosti i njegova obraćenja. To je također bila misa djetinjstva i prve pričesti pape Lava XIV.
O Marijo, Majko Božja, o Salus Populi Romani, o Regina Pacis, donesi nam maslinovu grančicu iz ruke Djeteta Isusa, navješćujući dolazak liturgijskog mira koji će osigurati punu i slobodnu uporabu tradicionalnoga rimskog obreda, kako bismo ponovno mogli doživjeti da je Rimska Crkva naša Majka.
Amen.
† Athanasius Schneider, pomoćni biskup u Astani
