Piše: biskup Robert Mutsaerts
Pomoćni biskup ’s-Hertogenboscha
24. listopada 2026.
Katolička se Crkva ponosi svojom univerzalnošću, njeguje impresivnu raznolikost liturgijskih tradicija i tu raznolikost smatra izrazom svojega bogatstva. Katolik može sudjelovati u božanskoj liturgiji prema bizantskoj, maronitskoj, armenskoj ili kaldejskoj tradiciji. Nitko u tome samom po sebi ne vidi prijetnju crkvenom jedinstvu. No čim neki katolik poželi sudjelovati na misi kakva se stoljećima slavila u Rimu, Parizu, Amsterdamu i gotovo cijeloj Latinskoj Crkvi, određene crkvene vlasti u Rimu počinju se osjećati nelagodno.
Odjednom liturgijska raznolikost postaje problem. Odjednom privrženost tradiciji postaje sumnjiva. I odjednom jedinstvo Crkve treba štititi od ljudi koji žele moliti onako kako su molili njihovi preci. To otvara pitanje koje nipošto nije nerazumno: zašto su gotovo sve drevne katoličke liturgijske tradicije blago, a drevna rimska liturgija nije?
Kardinal Roche nedavno je u intervjuu za portal AdVaticanum, objavljenom 13. listopada 2026., izjavio da tradicionalističke skupine ponekad koriste stariju liturgiju kako bi se opirale liturgijskoj reformi Drugoga vatikanskog sabora. Prema kardinalovu mišljenju, takav stav može naštetiti crkvenom jedinstvu. Upozorio je da se oni koji odbacuju Sabor udaljavaju od središta katoličanstva. Također je izjavio da katolici, prema njegovu mišljenju, ne bi trebali sudjelovati isključivo na staroj misi. Ovdje je potrebno napraviti važnu razliku.
Onaj tko načelno poriče valjanost nove mise, odbacuje papinsku vlast ili tvrdi da Katolička Crkva nakon Drugoga vatikanskog sabora više nije Katolička Crkva doista zauzima problematično stajalište. No onaj tko ljubi tradicionalnu misu, u njoj produbljuje svoju vjeru, prihvaća katolički nauk i ostaje vjeran Papi ne može se jednostavno optužiti za isto. Privrženost nekoj liturgijskoj tradiciji nije isto što i odbacivanje crkvenog učiteljstva. Upravo se ta razlika u aktualnoj raspravi opasno gubi iz vida.
Katolička Crkva obuhvaća dvadeset i četiri Crkve sui iuris: Latinsku Crkvu i dvadeset i tri istočne katoličke Crkve. One imaju različite liturgijske tradicije – bizantsku, aleksandrijsku, antiohijsku, armensku i istočnosirsku, među ostalima. I unutar zapadnoga katoličkog svijeta postoje posebne liturgijske tradicije, uključujući ambrozijanski obred u Milanu.
Nitko se ne boji za jedinstvo Crkve kada bizantski katolički svećenik stane pred ikonostas, kada se obilno podiže tamjan, a vjernici sudjeluju u liturgiji koja se u brojnim pojedinostima razlikuje od redovite rimske mise. Katoličko jedinstvo nikada nije bilo isto što i liturgijska jednolikost. Štoviše, Drugi vatikanski sabor izričito navodi u konstituciji Sacrosanctum Concilium da svi zakonito priznati obredi imaju jednako dostojanstvo te da ih Crkva želi sačuvati i promicati.
To je izvanredna izjava u svjetlu kardinalovih istupa. Ako liturgijska raznolikost ne mora nužno štetiti jedinstvu Crkve, zašto bi to činila stoljetna rimska liturgija? Katolička vjera, uostalom, nije zbirka običaja čiji rok trajanja određuje neka crkvena komisija.
Poslijeratna liturgijska praksa pokazala je pomak od Božje transcendencije prema zajednici kao središnjoj točki. Kada euharistija sve više počinje nalikovati zajedničkom obroku, slavlju ljudskog zajedništva ili prigodi za pastoralnu kreativnost, postoji opasnost da žrtvena dimenzija padne u drugi plan. Upravo je protiv takve tendencije tradicionalna liturgija, svojom dosljednom usmjerenošću prema Bogu, vidljiva protuteža.
Možda se upravo tu krije dio nelagode: tradicionalna latinska misa i dalje naviješta nešto drevno što se danas lako zaboravlja. Papa Benedikt XVI. razumio je nešto bitno: Crkva ne može uvjerljivo tvrditi da ono što je jučer smatrala svetim danas treba smatrati opasnošću.
Koristi li se Drugi vatikanski sabor kao točka prekida s prošlošću? Ovdje rasprava zadire u dublji problem. Sabor je dio Predaje. On ne uspostavlja novu Crkvu. Drugi vatikanski sabor predvidio je reformu liturgije, ali je istodobno odredio da se latinski jezik sačuva u latinskim obredima te da gregorijansko pjevanje ima prvenstvo. Mnogo toga što se danas smatra tipično tradicionalističkim stajalištem koncilskim je ocima bilo potpuno samorazumljivo. Stoga je neobično kada se privrženost starijoj liturgiji prikazuje kao otpor samom Saboru.
Kritika određenih aspekata poslijekoncilske liturgijske reforme, uostalom, ne znači automatski odbacivanje Drugoga vatikanskog sabora. Liturgijska reforma uglavnom je razrađena i uvedena nakon Sabora. To ne znači da je svaka kritika opravdana. To samo znači da se o tim pitanjima može legitimno raspravljati.
Kada se neki sabor u praksi tretira kao apsolutna prekretnica koja dijeli staru od nove Crkve, nastaje upravo onaj prekid koji se navodno želi izbjeći. Katolička Crkva nije ustanova ponovno utemeljena 1965. godine. Ona je ista Crkva koja je primila apostole, iznjedrila crkvene oce, izgradila srednjovjekovne katedrale, sazvala Tridentski sabor i okupila Drugi vatikanski sabor. Onaj tko istinski vjeruje u kontinuitet Crkve ne mora se bojati njezine prošlosti.
Kardinal Roche neprestano se poziva na jedinstvo Crkve. To je samo po sebi potpuno opravdano. Jedinstvo nije sporedno obilježje Crkve, nego pripada njezinoj biti. Pitanje je samo što podrazumijevamo pod jedinstvom. Jedinstvo u katoličkoj vjeri, sakramentima i zajedništvu s Petrovim nasljednikom nešto je drugo od jednolikosti u obrednom izražavanju.
Službeno obrazloženje glasi da je tradicionalna latinska misa, za razliku od istočnih liturgija, za određene skupine postala simbol otpora reformi i crkvenoj vlasti. Taj argument zaslužuje ozbiljnu pozornost. Problem je, međutim, u tome što takvo razmišljanje lako prelazi s prosudbe o pojedinim zlouporabama na opću osudu cijele liturgijske zajednice. Zašto bi obitelji, mladi, svećenici i redovnici koji ne žele ništa drugo nego slaviti tradicionalnu liturgiju u punom crkvenom zajedništvu morali snositi posljedice?
Otac koji svoju djecu vodi na staru misu zato što ondje osobito snažno doživljava svetost euharistije ne bavi se crkvenom politikom. On jednostavno ide na misu.
Povijest Crkve obilježena je ne samo obnovom nego i očuvanjem. Traditio znači predaja: primiti ono što sami nismo izmislili i prenijeti to sljedećem naraštaju. Stoga je neobično da se u vremenu u kojem se neprestano govori o slušanju vjernika želje katolika tradicionalnog usmjerenja tako često dočekuju s tako malo razumijevanja.
Crkva koja želi slušati svijet trebala bi slušati i vlastitu djecu – osim ako sinodalnost ne znači nešto drugo. Osobito kada ta djeca ne traže manje katoličkog nauka, nego njegovo neokrnjeno naviještanje. Ili je upravo to problem?
Razborit pristup omogućio bi slavljenje starije liturgije ondje gdje za njom postoji iskrena želja, a istodobno bi zahtijevao vjernost crkvenom zajedništvu i ispravljanje zlouporaba u svim liturgijskim oblicima. I ovu posljednju točku treba ozbiljno razmotriti. Onaj tko strogo uređuje slavljenje stare mise iz brige za svetost i jedinstvo liturgije mora s jednakom ozbiljnošću postupati i prema zlouporabama u novoj misi.
Možda je najzanimljivije to što tradicionalna latinska misa privlači ne samo one koji su odrasli prije Sabora. Nju biraju i mladi katolici. Kada mladi svjesno odabiru tišinu, gregorijansko pjevanje, obrednu preciznost i liturgiju koja gotovo uopće ne popušta suvremenoj sklonosti spontanosti i neposrednoj razumljivosti, to nešto govori.
To upućuje na zaključak da modernizacija nije uvijek najbolji put evangelizacije. Možda suvremeni čovjek ponekad čezne upravo za onim što nije moderno. Možda ne traži liturgiju koja će što vjernije nalikovati svijetu u kojemu svakodnevno živi i koji mu ne nudi ništa novo, nego liturgiju koja će mu pomoći da se uzdigne iznad toga svijeta.
To nije argument protiv nove mise. To je argument protiv pretpostavke da se liturgijska obnova nužno podudara s prilagodbom duhu vremena.
Bilo bi šteta kada bi tradicionalna latinska misa naposljetku postala žrtvom crkvenog sukoba u kojemu rasprava više ne bi bila istinski usmjerena na bogoslužje, nego na tumačenje posljednjih šezdeset godina. U tom bi slučaju liturgija koja je tijekom stoljeća oblikovala svece i posvetila bezbrojne vjernike bila tretirana kao problem koji treba riješiti.
U ovom su pitanju potrebni manje sumnjičavosti, više povijesne iskrenosti, veća teološka dubina i, iznad svega, više pastoralne velikodušnosti.
Katoličko načelo et-et – poznato načelo „i jedno i drugo“ – i ovdje bi moglo biti plodonosno polazište. Predaja i legitiman razvoj. Jedinstvo i raznolikost. Vjernost Saboru i poštovanje prema stoljećima koja su mu prethodila. Nova misa i prostor za rimsku liturgiju prenesenu kroz predaju, unutar zajedništva Crkve.
Vaša Eminencijo, Crkva ne mora zabraniti svoju prošlost da bi osigurala svoju budućnost. Crkva koja doista vjeruje u živu Predaju može s pouzdanjem ljubiti vlastitu povijest. Crkva koja s radošću prihvaća bizantsku, maronitsku i armensku liturgiju u svojoj sredini ne bi se trebala osjećati toliko ugroženom rimskom misom koja joj je stoljećima bila tako draga.
Tradicionalna latinska misa, uostalom, nije strani uljez u Katoličkoj Crkvi; ona potječe iz njezina vlastitog doma. A majka Crkva ne bi smjela vlastitu djecu tretirati kao strance zato što se radije mole jezikom svojih djedova i baka.
† Rob Mutsaerts
