Dikasterij za nauk vjere objavio je dokument Venite ad me, podnaslovljen „Razmatranja o prenošenju vjere u epohalnoj promjeni”. Dokument je navodno odgovor Dikasterija na pozive pape Franje i pape Lava da se suoče s opadanjem katoličke vjere, osobito u zemljama koje se tradicionalno smatraju „katoličkima”.
U dokumentu ima nekoliko neobičnih napomena. Riječ je o uobičajenoj zbirci citata iz papinskih govora i enciklika, no već na početku stoji: „Posljednje pojašnjenje odnosi se na žanr dokumenta: riječ je o skupu razmatranja, a ne o doktrinarnoj bilješci.” Njegova je svrha „potaknuti crkveno promišljanje”. Razmatraju se „različita gledišta”, ali se pritom „ne nastoji donijeti konačan sud o tom pitanju”. Za razliku od drugih dokumenata Dikasterija, ova „Razmatranja ne odlikuju se […] terminološkom preciznošću ni sustavnom obradom”.
To je kao da je sudac na utakmici odlučio davati savjete o udaranju lopte, ali bez previše „tehničkih pojedinosti”. No njegov je posao upravo baviti se tehničkim pojedinostima. Dikasterij bi trebao biti sudac, a ne igrač u igri. Stoga je namjerno izbjegavanje terminološke preciznosti i sustavne obrade neobično.
Sjetio sam se onoga što je G. K. Chesterton napisao u djelu Pravovjerje kritizirajući prigovore protiv preciznog definiranja vjerskih nauka:
„Ovdje je dovoljno primijetiti da bi i najmanja doktrinarna pogreška mogla dovesti do golemih pogrešaka u ljudskoj sreći. Pogrešno formulirana rečenica o naravi simbolizma uništila bi sve najbolje kipove u Europi. Pogreška u definicijama mogla bi zaustaviti sve plesove, osušiti sva božićna drvca ili razbiti sva uskrsna jaja. Nauke je trebalo definirati unutar strogih granica, čak i zato da bi čovjek mogao uživati u općim ljudskim slobodama. Crkva je morala biti oprezna kako bi svijet mogao biti bezbrižan. To je uzbudljiva pustolovina pravovjerja.”
Dikasterij bi trebao biti sudac, a ne igrač u igri.
Dokument Venite ad me uistinu izbjegava preciznost u nekoliko izjava koje izazivaju čuđenje. Primjerice, u njemu se govori o Isusu koji „pokazuje posebnu sklonost prema svima onima koji od drugih ne očekuju gotovo ništa [moramo priznati da je ovo ‘gotovo’ zanimljiva ograda]… možda čak ni od Boga Saveza otaca” (br. 17).
Kada je Sirofeničanka ustrajno molila Isusa da ozdravi njezinu kćer, on joj je rekao: „O ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš” (Mt 15,28). To baš i ne izgleda kao posebna sklonost prema osobi koja od Boga ništa ne očekuje.
Čini se da dokument zanemaruje ono što je posebno povezano sa spasenjem. Isus donosi „svjetlo božanske ljubavi koja nastoji ponovno povezati svaku osobu s njezinim vlastitim ranjenim postojanjem, s drugima u njezinoj zajednici i naposljetku sa samim Bogom – s ciljem stvaranja bratstva obilježenog pravednošću i mirom”.
Gdje se u toj viziji nalazi vječno spasenje? Kada je Isus dobrom razbojniku rekao: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!” (Lk 23,43), ne vjerujem da je time samo nastojao ponovno povezati čovjeka s njegovim vlastitim ranjenim postojanjem – ili da je to barem bio njegov glavni cilj.
Drugi se problem odnosi na preciznost, ali onu koju smatram upitnom. Dokument odlučno tvrdi: „Crkva ne provodi prozelitizam”, pozivajući se na papu Benedikta XVI.
Riječ prozelit nalazi se u Bibliji i znači stranac. Odnosila se na one koji su bili izvan zajednice, a potom postali dijelom Božjega naroda. Ta je riječ s vremenom dobila negativno značenje, iako se zapravo odnosi na obraćenje. Upravo je riječ „obraćenje” danas postala nepoželjna među liturgičarima. Jedan mi je svećenik nakon radionice rekao da ljude iz drugih vjerskih zajednica koji žele postati katolici nikada ne bi trebalo nazivati „obraćenicima”.
Venite ad me tvrdi da Crkva nove članove pridobiva snagom „privlačnosti”. Čini se da se time zanemaruje evangelizacija. Sveti Pavao nije ljudima naviještao Krista svojim šarmom, nego propovijedanjem.
Dokument ima i pastoralnu dimenziju jer uključuje neka osobna svjedočanstva. U jednom se odlomku navode riječi isusovca Aiméa Duvala o njegovu iskustvu obiteljske molitve tijekom odrastanja. Na njega je ostavio snažan dojam prizor oca koji kleči u molitvi, kao i očev savjet da molitve ne izgovara prebrzo.
To je dirljiv detalj, ali dokument pretpostavlja da znamo kako je Aimé Duval bio svećenik i pjevač koji je skladao vlastite pjesme i prodao milijune ploča. Rekao bih da je bio poput Jacquesa Brela, samo s kolarom. Dokument navodi da su se njegova sjećanja na obiteljsku molitvu pojavila „u kontekstu pripovijedanja o njegovu teškom osobnom i vjerskom putu”. Ispostavlja se da je otac Duval napisao autobiografsku knjigu o svojem problemu s alkoholom te bio vrlo aktivan u Anonimnim alkoholičarima. Dokument nas, međutim, nije smatrao potrebnim obavijestiti o tim pojedinostima.
Preciznost koja mi nije jasna odnosi se na pojam „epohalne promjene”. Papa Franjo proslavio je taj izraz u jednom obraćanju Rimskoj kuriji, ustvrdivši: „Ono što proživljavamo nije jednostavno razdoblje promjena, nego epohalna promjena. Živimo u vremenu u kojem promjena više nije linearna, nego epohalna.”
Čini se da je riječ o jednoj od onih krilatica, poput izraza „sinodalna Crkva”, koje podrazumijevaju nešto više od značenja samih riječi.
„Epohalna promjena” navodno „nije linearna”. Meni značenje toga nije očito, a ipak dokument tvrdi da se „epohalna promjena odnosi na uspostavljanje novoga odnosa između vjere – a time i njezina prenošenja – i kultura”. Taj novi odnos u dokumentu nije definiran, iako se navodi da se „jedno od karakterističnih obilježja epohalne promjene […] odnosi na krizu međugeneracijskog prenošenja kršćanske vjere”, osobito u zemljama u kojima je kršćanska vjera nekoć imala dominantno društveno značenje.
Prenošenje vjere oduvijek je uključivalo „međugeneracijski prijenos”. I pojam „kulture” zaslužuje pozornost. U dokumentu se ne spominje opadanje vjere kao široka kulturna pojava. Još otkako je Matthew Arnold 1867. napisao pjesmu Dover Beach, svjesni smo gubitka vjere u svijetu:
„More vjere nekoć je bilo puno
i poput svijetlog pojasa obavijalo obale svijeta.
Ali sada čujem samo
njegov melankolični, dugi, uzmičući huk.”
Odlazak tolikih ljudi iz katoličkih obitelji te katastrofalan pad broja sakramenata – ne samo krštenja nego i ženidbi i svećeničkih ređenja – podsjećaju me na Isusovo pitanje: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” (Lk 18,8).
Čini se da dokument zbog drveća ne vidi šumu. „Epohalna promjena”, uz naznaku da Crkva nije uspjela pratiti promjene, nije ono što je u središtu problema. U središtu je gubitak vjere.
„Epohalna promjena”, uz naznaku da Crkva nije uspjela pratiti promjene, nije ono što je u središtu problema. U središtu je gubitak vjere.
Glasni, melankolični huk mora vjere ne odnosi se prvenstveno na metode evangelizacije ili kateheze, nego na relativizam, pojam koji se u Venite ad me jedva spominje, i na epistemologiju, odnosno filozofiju spoznaje.
Pilatovo pitanje „Što je istina?” odjekuje stoljećima, ali nikada tako glasno kao danas u zapadnoj kulturi. Ljudi sumnjaju u sve, a ne samo u riječi pojedinih crkvenih poglavara.
U dokumentu ima malo filozofskog promišljanja, nema tomističke vizije, a gotovo se uopće ne razmatra kako je sadašnje stanje bilo dijagnosticirano još prije nego što je papa Franjo zasjeo na Petrovu stolicu.
Pritom mislim na filozofe poput Leszeka Kołakowskog, koji je uočio intelektualni sukob između vjere i onoga što povezujemo s idealima prosvjetiteljstva, te osobito na H. Richarda Niebuhra, koji je odnos Krista i kulture opisao kroz pet kategorija: Krist protiv kulture, Krist kulture, Krist iznad kulture, Krist i kultura u paradoksu te Krist koji preobražava kulturu.
Niebuhr je kritizirao prve četiri kategorije, što upućuje na to da je podržavao petu. Ne očekuje se da Vatikan ponudi analizu u Niebuhrovu duhu, ali barem bi se moglo naznačiti da sukob s kulturom, koja nadilazi pojedinca, ima određenu ulogu u stanju u kojem se nalazimo.
Svjedočanstva na kraju dokumenta zanimljiva su zbog svoje raznolikosti, ali zapravo ne rasvjetljuju problem vjere u našem vremenu. To su pastoralne crtice, a ne filozofija religije. Venite ad me više je propovijed – i to preduga – nego pouka.
Postoji još nešto što odbija u tom dokumentu. Čini se da pokušava prikazati samu bit učiteljstva pape Franje, koje je prilično neujednačeno, a Franjo se u dokumentu od 144 odlomka citira čak 43 puta. Je li to seminarski rad posvećen pokroviteljima kardinala Fernándeza?
Očito je riječ o djelu skupine autora. Zamišljam malu košnicu pisara koji uživaju u sastavljanju proznog teksta od mozaika citata, od kojih su neke i sami napisali. Svaki je zadovoljan što je njegov keramički komadić zalijepljen na zidni mozaik, ali nitko ne brine o tome kako je tekst skrenuo s teme kojoj je navodno trebao služiti.
„Kad nema proročke vizije, narod se razuzda” (Izr 29,18).
