Donedavno mi je svaki dolazak u učionicu predstavljao divan izazov: ne samo vjerno poučavati prema predviđenom programu vjeronauka nego to činiti energično, dinamično i zanimljivo.
Iako u mojoj školi postoje stroga pravila o korištenju tehnologije u učionici, tinejdžeri su, poput vode, prirodno vješti u pronalaženju načina kako zaobići prepreke. U posljednje sam se vrijeme ozbiljno posvetio proučavanju duhovnih aspekata tehnološke opsjednutosti i ovisnosti među tinejdžerima, a pritom su se pojavile i brojne druge zabrinjavajuće pojave. Jedna je od opasnosti to što neprestana digitalna stimulacija čini stvarni svijet nedovoljno uzbudljivim i zanimljivim. Rezultat je neobična vrsta mladenačke bezvoljnosti koja dovodi do opće nezainteresiranosti za sve.
Odgajamo djecu koja imaju pristup beskrajnoj zabavi, a koja su istodobno sve više svime dosađena.
Mala djeca prirodno posjeduju nevjerojatnu količinu entuzijazma čak i za najobičnije i najbezazlenije stvari. Nova lopta, snježni dan ili pizza mogu izazvati pravu eksploziju energije i radosti. Tinejdžeri su prirodno ciničniji. No čak se i iza njihova cinizma nekoć skrivala golema energija. Glazba, sport, ljubavne veze, automobili, filmovi, svađe, podvale i druženje bez ikakva posebnog cilja – sve je to nekoć činilo dio tinejdžerskoga svijeta. A kada bi se pojavila dosada ili trenuci besciljne nezainteresiranosti, oni bi potaknuli na djelovanje.
Danas potiču na beskonačno pomicanje zaslona. Prijašnje su generacije, kada bi im postalo dosadno, nešto poduzele. Istraživale su, stvarale, zaljubljivale se, upadale u nevolje te otkrivale tko su i što žele od života. Razmišljale su o Bogu i pitale se kakvu ulogu ima u njihovu životu i na što ih njihov Stvoritelj poziva.
Nakon osobito dugih dana provedenih u prvim redovima srednjoškolske nastave, prirodno analiziram što je bilo dobro, a što nije. Svatko tko ima autoritet nad djecom sklon je preispitivati sebe i promišljati o metodama koje primjenjuje u poučavanju. No činjenica je da se današnja djeca ne povlače u sebe zato što im mi ne pružamo dovoljno poticaja, nego zato što ih imaju u prevelikoj količini.
Današnja djeca imaju pristup svakoj ikada snimljenoj pjesmi, svakom ikada snimljenom filmu, svakoj osmišljenoj igri, komediji, sportu, pornografiji, tučnjavama, vijestima i još mnogočemu. Suvremeni tinejdžer raspolaže većim izborom zabave i odvraćanja pozornosti nego što su ga imali bilo koji car, kralj, kraljica, predsjednik ili druga povijesna osoba tijekom čitave ljudske povijesti. A ipak im je i dalje dosadno.
Problem nije u tome što je stvarnost postala dosadna. Problem je u tome što smo promijenili mjerila prema kojima djeca doživljavaju zabavu i očekuju podražaje. Učitelji, treneri i roditelji ne mogu pripovijedati priče koje bi se mogle natjecati s ritmom TikToka. Sport se ne može nadmetati s kratkim snimkama najboljih poteza, a razgovori ne mogu pružiti isti nalet endorfina kao obavijesti na zaslonu.
Djevojke su prisiljene natjecati se s tisućama digitalno dotjeranih žena, dok dječaci uče kako biti dečki gledajući lascivne sadržaje koji nude sve osim onoga što bi muškarac trebao činiti kako bi bio dobar partner. Čak se i prijateljstvo mora natjecati s beskrajnim nizom zanimljivijih osobnosti. Djeca jednostavno mogu prijeći prstom preko svega što im ne zaokupi pozornost dulje od nekoliko sekundi. Svakim takvim pokretom pomalo se gubi ono što tinejdžersko doba čini tako dinamičnim i važnim za oblikovanje osobnosti.
Za katolika je posebno otrežnjujuće shvatiti da se i samo kršćanstvo uvelike oslanja na sposobnosti koje neprestana upotreba tehnologije trenutačno potiskuje i uništava. Ipak, ta situacija nije nerješiva niti beznadna. Mirna i ponizna narav kršćanstva suvremenim tinejdžerima pruža dobrodošao predah od ubrzanog načina života. Katolicizam ne zahtijeva od svojih vjernika da neprestano viču: „Pogledajte me!” Umjesto toga, nudi im mir i tišinu molitve.
Nadnaravne, metafizičke stvarnosti svete mise i snaga euharistije pružaju nam konkretne primjere duhovne preobrazbe u stvarnom životu, ovdje i sada. Dok algoritam poručuje: „Pogledaj što je novo!”, naš Gospodin kaže: „Evo, sve činim novo!”
To su dva posve različita poimanja života. Jedno zahtijeva neprestano upijanje svega što se smatra novim, dok nam drugo daje nove oči kojima možemo promatrati stvarnost i nadvladati svoje strahove, ograničenja i neuspjehe. Katolički život razvija upravo one sposobnosti koje naša tehnološka kultura podmuklo nastoji iscrpiti sve do njihova potpunog nestanka. To su pozornost, strpljivost, kontemplacija i divljenje.
Zato odgovor na sadašnju krizu ne može biti samo u stvaranju boljih i privlačnijih aplikacija, zabavnijih učionica i zanimljivijih lekcija ili u tome da roditelji očajnički traže nešto što bi se moglo natjecati s privlačnošću algoritama i nadvladati je. Ne možemo se natjecati u zabavljanju sa strojevima koje su osmislile korporacije vrijedne milijarde dolara kako bi zarobile ljudsku pozornost. A ne bismo to trebali ni pokušavati.
Umjesto toga, djeci moramo vratiti priliku da im bude dosadno i da iz te dosade sama nešto stvore. Takva im je zamisao postala sve stranija. Dopustimo im da sjede bez zaslona. Neka bacaju loptu, lutaju šumom, razgovaraju s nekim tko im povremeno ispriča i dosadnu priču, gledaju u vatru, mole u tišini ili provedu poslijepodne bez ikakva plana, jednostavno prepuštena tijeku događaja.
Godinama smo se trudili djetinjstvo učiniti beskrajno zabavnim. Rezultat je generacija kojoj je, čini se, baš sve dosadno. Možda našim tinejdžerima ne treba još više stvari koje zahtijevaju njihovu pozornost. Možda im treba dovoljno tišine da otkriju kako je svijet koji je Bog stvorio oduvijek bio beskrajno zanimljiv.
