Malo je kritika suvremenog obrazovanja koje su ostale jednako aktualne kao knjiga C. S. Lewisa Ukidanje čovjeka iz 1943. godine. U poglavlju „Ljudi bez prsa” Lewis objašnjava: „Uklanjamo organ, a zahtijevamo njegovu funkciju. Stvaramo ljude bez prsa, a od njih očekujemo krepost i poduzetnost. […] Kastriramo ih, a zatim od kastrata tražimo da budu plodni.” Prsa u ovom kontekstu predstavljaju uvježbano srce koje podređuje nagone ispravnoj uporabi razuma. Premda se Lewis usredotočio na prsa, njegovu analizu možemo proširiti i na glavu, gdje se isti kirurški zahvat provodi nad „umom” i „inteligencijom”.
Lewis je naslutio današnju krizu intelekta kada je opisivao ljude koje stvara obrazovanje usmjereno na razotkrivanje i osporavanje svega. Nazvao ih je ljudima bez prsa, a mi ih nazivamo „kritičkim misliocima”. O njima je napisao: „Skandalozno je što ih se obično naziva intelektualcima. To im daje priliku da kažu kako onaj tko napada njih napada samu inteligenciju.” Danas je „inteligenciju” zadesila ista sudbina kao i „intelektualca”.
Riječi „um” i „intelekt” upućuju na stvarnosti nematerijalne naravi. Dosljedno uklanjanje svega nematerijalnog iz obrazovne teorije čini te pojmove osobito podložnima zlouporabi. Zamolite bilo koje školsko učiteljsko vijeće da objasni što je „inteligencija” i vjerojatno ćete čuti izraze poput višestruke, emocionalne i umjetne inteligencije. Imenica koju ti pridjevi pobliže određuju postala je poput organa koji se daruje drugome.
Riječ „intelekt” potječe od latinskog izraza intus legere – čitati ono što je unutra. Naša osjetila opažaju vanjska svojstva, dok intelekt pojmovno shvaća što stvari jesu. Čovjek vidi određenog psa i prepoznaje ga, ali njegov intelekt shvaća narav koju taj pas dijeli sa svim psima. Za razliku od vida, intelekt nije vezan uz neki tjelesni organ; škole bi trebale poticati njegovu uporabu i usmjeravati ga prema njegovu pravom cilju. Toma Akvinski uči da je cilj intelekta istina, odnosno sukladnost uma sa stvarnošću. Stoga naša intelektualna narav nosi sliku Božju, a ta sličnost svoje ispunjenje nalazi u Kristu, Logosu, koji je sama Istina.
Intelekt je moć duše koja ima dvije djelatnosti što ih Toma Akvinski naziva intellectus i ratio. Josef Pieper u djelu Dokolica – temelj kulture opisuje intellectus kao „jednostavno gledanje”: um miruje i prima stvarnost. Učenik koji shvati strukturu fuge, matematičkog dokaza ili poslovice čini više od samog opažanja: on spoznaje što ta stvar jest. Ratio, odnosno zaključivanje, aktivna je sposobnost kojom od onoga što nam je poznato na temelju prvih načela dolazimo do onoga što nam je prije bilo nepoznato.
Zaključivanje postaje beskorijensko ako mu ne prethodi intelektualno shvaćanje prvih načela. Ipak, i dalje od učenika zahtijevamo „razmišljanje višeg reda” nakon što smo protjerali receptivni način djelovanja intelekta, intellectus. Takvim uklanjanjem stvaramo vojsku ljudi bez uma, dobro uvježbanih u kritiziranju, ali nesposobnih iznjedriti višu kulturu.
Odvojena od istine koju treba spoznavati, inteligencija postaje tek tehnička vještina, bez prostora za istinsku učenost. Sveti Pavao opisao je naraštaj poput našega riječima: „Koji uvijek uče, a nikako ne mogu doći do spoznaje istine” (2 Tim 3, 7).
Tri suvremena pojma ilustriraju Pavlove riječi, a svaki od njih prisvaja naziv uma i pridaje ga nečemu što je manje od njega. Howard Gardner svojom teorijom „višestrukih inteligencija” razlaže jedinstvo intelekta na osam ili više sposobnosti, poput matematičke, tjelesno-kinestetičke i glazbene. Intelekt se služi tim sposobnostima, ali one same po sebi nisu intelekt. „Emocionalna inteligencija”, koja je jedno od polazišta programa socijalno-emocionalnog učenja, preokreće pravilan odnos intelekta i strasti. Umjetna inteligencija nije ništa sličnija pravoj inteligenciji nego što je umjetno cvijeće slično pravom cvijeću: ona oponaša njihove učinke, ali nije isto što i sama stvar. Samo nas navika da sudimo prema vanjskom izgledu navodi da ih pobrkamo.
Dante, prolazeći kroz vrata pakla u trećem pjevanju Pakla, saznaje od Vergilija da će vidjeti nesretnike koji su „izgubili dobro intelekta” – ne sposobnost mišljenja, nego njegov predmet, istinu koja je Bog, odnosno Dobro. Prve duše na koje nailazi „živjele su bez sramote i bez slave”, a odbacili su ih i Nebo i Pakao. Ugleda golemo mnoštvo koje nariče i trči za zastavom što se neprestano kovitla, dok ih bodu ose, a crvi im pod nogama skupljaju krv i suze. To su „ravnodušni”, nesretne duše koje nikada nisu odlučile izabrati dobro i izbjegavati zlo. Njihova nemirna potraga slika je razuma odsječenog od kontemplativnog počinka intelekta.
Naše škole danas trče za istom zastavom koja se kovitla u Danteovu Paklu. Rubrike vrednovanja usmjerene na ishode i standardizirani ispiti stvorili su naraštaje svršenih učenika s beskorisnim vještinama i golemim količinama podataka koje stručnjaci bez pravog razumijevanja mogu neograničeno obrađivati. Uklonili smo nematerijalno, a i dalje od učenika tražimo da budu plodni.
Rješenje je jednostavno. Na svojim satovima sve odložimo i zajedno sjedimo u tišini sve dok ne počnem uvoditi prva načela, primjerice ono da je cjelina veća od svojih dijelova. Namjerno tražim od učenika da ono što im se iznosi primaju u ozračju dokolice, odmora i receptivnosti. Kada obrazovne metode utemeljimo na odmoru, otvorenosti za primanje i neposrednom shvaćanju prvih načela, djeca ne samo da uče ispravno zaključivati služeći se slobodnim umijećima nego na kraju postaju i otporna na obmanu.
Lewis je jasan: srce „može i treba slušati” glavu – pod uvjetom da je glava oblikovana tako da može shvatiti stvarnost. Njegovim je kastratima naređeno da budu plodni. Našim se maturantima naređuje da kritički razmišljaju. Oba su zahtjeva uzaludna. Obnova počinje u domu, gdje roditelji, pouzdajući se u milost, moraju ponovno uspostaviti prostor za dokolicu i istinu prije nego što od djece zatraže da zaključuju. Prije nego što suvremenom obrazovanju povjerimo još jednu godinu, moramo ponovno otkriti što je um i čemu služi, kako vlastitu djecu ne bismo pretvorili u ljude bez uma.
