„Jakov osta sam. I neki se čovjek hrvao s njim sve do zore.” Ovdje susrećemo jedan od bezbrojnih primjera borbe u Svetom pismu. Teško nam je shvatiti pomisao da bi se čovjek mogao hrvanjem suprotstaviti Bogu – štoviše, da bi to uopće bilo potrebno. Kakva se lijepa očitost Božje providnosti krije u tome što smo, poput Jakova, prisiljeni hrvati se s ovakvim odlomcima! Na kraju Jakov pobjeđuje govoreći: „Vidjeh Boga licem u lice, i na životu ostadoh.” Moglo bi se reći da je borba sastavni dio same biti dobro proživljenoga katoličkog života.
Nasuprot tome, modernost nam poručuje da je jedina opravdana borba revolucija, a da je svaku drugu borbu potrebno nadvladati i ostaviti iza sebe. Iako je velik dio našega društva prihvatio takvo shvaćanje, moramo priznati da se ne ponašamo kao da je ono doista istinito. Kada malo dijete uči hodati, ne plačemo niti škrgućemo zubima dok ono čini nekoliko nesigurnih, drhtavih koraka – nego ga bodrimo. Dopuštamo mu i da se samo odjene, čak i kada se muči pronaći otvore za ruke. Znamo da borba često donosi pobjedu i da se, kada napokon završi uspjehom, naše klicanje ori do neba – a takav uspjeh moguć je upravo zahvaljujući samoj borbi.
Ako je borba doista prirodan dio čovjekova rasta, trebali bismo odvojiti vrijeme za razmišljanje o tome kako bi se ona trebala odvijati u obrazovnom okruženju. Zanimljivo je obilježje našega suvremenog pristupa obrazovanju to što, kada učenik naiđe na teškoće u školi, smatramo da ga moramo ili zaštititi od njih ili mu pružiti „potporu” koja se svodi na to da desetogodišnjaku umjesto njega peremo zube.
Djeca ne mogu razvijati jakost ako im se ne pruži mogućnost da se sama suoče s izazovnim gradivom i situacijama. Iskušenje da posredujemo u svakom izazovu s kojim se naše dijete susretne na kraju će dovesti do toga da ono izgubi samopouzdanje. Kada dijete krene u srednju školu, roditelji bi mu već trebali pomagati razvijati sposobnost da razgovara s nastavnicima o gradivu koje ne razumije ili o nejasnim očekivanjima.
Nažalost, obrazovanje kao institucija, i javno i privatno, postalo je iskvareno konzumerizmom, sumnjivom utrkom za akreditacijama i taštinom. Konzumerizam je doveo do uvjerenja da se kvalitetno obrazovanje može kupiti neovisno o tome koliko se sam učenik za njega zauzima te da kupac treba dobiti upravo ono što želi. Sumnjiva utrka za akreditacijama uvjerila je mnoštvo ljudi da je diploma pouzdano mjerilo dobro oblikovanoga uma.
Najgore od svega jest to što su taština i kultura društvenih mreža stvorile shvaćanje učenja koje podilazi marketingu i umišljenosti. Čitavi dijelovi obrazovno-industrijskog kompleksa postoje kako bi zadovoljili roditelje kojima su važni sadržaji prikladni za objavljivanje na društvenim mrežama, kojima mogu pokazivati postignuća svoje djece ili uljepšavati njihov životopis radi upisa na fakultet.
Borba je prirodan dio učenja, ali budući da su mjerila školskog uspjeha opterećena stvarima koje zapravo nisu važne, roditelji čija djeca ne ispunjavaju uobičajene kriterije za hvalisanje često zapadaju u očaj zbog toga kako njihova djeca stoje u usporedbi s drugima ili postaju odlučni „popraviti” sustav koji im se čini nepravednim.
Budući da naš Gospodin snažno kori one koji očajavaju, protiv takva stava treba se boriti gorljivom molitvom. Emocionalna praznina koju stvara očaj onemogućuje nam da svojoj djeci s ljubavlju pomognemo suočiti se sa stvarnošću borbe. Kriza tjeskobe koja pogađa naše tinejdžere barem je djelomično potaknuta nesposobnošću da se nose s neuspjehom ili da se na zdrav način suočavaju s izazovima. Kada mladi ljudi ne dobivaju ljubavlju ispunjenu potporu u teškim situacijama, počinju ih se bojati. Ne mogu razvijati jakost ako gledaju kako mi upadamo u vrtlog očaja i pokrećemo križarski pohod svaki put kada se suoče s nečim izazovnim.
Od presudne je važnosti da djeca imaju dovoljno iskustava u situacijama u kojima ulozi nisu veliki kako bi se pripremila za život u široj zajednici. Suprotno uvriježenom mišljenju, negativna ocjena situacija je s malim ulozima, kao i propuštanje bilo kojeg broja svjetovnih obreda prijelaza u odraslost. Kao katolici, trebali bismo shvatiti da su jedine situacije u kojima su ulozi doista veliki one koje se tiču našega spasenja. Nikakvi domišljati kratki videozapisi, uglađene marketinške kampanje ni svjetovne tradicije ne bi nas smjeli uvjeriti u suprotno. Kada učenik dobije priliku suočiti se s izazovom i pritom jasno razumije kako se boriti na krepostan način, bit će dobro pripremljen za snalaženje u svijetu.
Kao katolici, trebali bismo shvatiti da su jedine situacije u kojima su ulozi doista veliki one koje se tiču našega spasenja.
Jednako je važno da odrasli vlastitim primjerom pokažu kako izgleda pravedna i kreposna borba, osobito u vremenu sveprisutne kulture ogorčenja. Dio toga jest poučavati djecu kako odabrati bitke u koje se vrijedi upustiti. Navikli smo gledati viralne snimke ljutitih roditelja na sjednicama školskih odbora koji lokalnim dužnosnicima, za koje se čini da ne razumiju zadaću za koju su imenovani, sasipaju u lice svoje „bombe istine”. Školski odbor zapravo je odgovoran za dvije stvari: odobriti kurikul utemeljen na Istini, Ljepoti i Dobru te zaposliti kreposne ljude koji će taj kurikul poučavati. Ipak, vrlo se malo takvih javnih istupa doista bavi tim pitanjima. Na tim sastancima vodimo pogrešnu bitku ako se prepiremo oko pravila i procedura. Sukobljavanje radi samoga sukoba ili borba na pogrešnim temeljima ne pomažu mladima razumjeti kada i kako se treba boriti.
Kada roditelji svoju djecu mogu povjeriti kreposnim odgojiteljima i nastavnicima koji rade prema primjereno oblikovanom kurikulu, trebali bi se usredotočiti na razvijanje kreposti potrebnih djeci kako bi se tijekom školskoga dana mogla nositi s mogućim sukobima s vršnjacima i nastavnicima. Ako dožive neuspjeh, važno je da uz sebe imaju ljude koji će ih bodriti i s pouzdanjem ih ohrabrivati da ponovno ustanu i odvaže se na još jedan korak.
Dale Ahlquist, osnivač mreže škola Chesterton Schools Network, jednom je rekao: „Škola nije utopija; ona je arena neuspjeha u kojoj se možemo obratiti Kristu.”
Neka nam Bog, u svojoj ljubavi ispunjenoj providnosti, pomogne obnoviti našu kulturu, potaknuti pravednu i kreposnu borbu te nas milosrdno voditi u svoj naručaj pun ljubavi, gdje ćemo ostati u svu vječnost.
