Ista ona zemlja koja je tijekom posjeta pape Lava XIV. prije dva tjedna izgledala kao da je ponovno pronašla svoj nacionalni smjer i ponos na svoje katoličko nasljeđe sada je zahvaćena nasilnim građanskim nemirima.
Je li posjet pape Lava XIV. Francuskoj bio trenutak milosti koji je prethodio vremenu kušnje? To se pitanje nameće kada se uzme u obzir dramatičan prijelaz od „čuda“ papina posjeta od 25. do 28. rujna do prizora nalik noćnoj mori – sukoba policije i mladih izgrednika diljem zemlje samo nekoliko dana poslije.
Francuska koja se pokazala tijekom Papina izvanrednog boravka – privukavši goleme mnoštvo u ozračju sklada, nade i nacionalnog jedinstva – bila je Francuska za koju su mnogi dugo vjerovali da je zauvijek pokopana. Ipak, to očaravajuće međurazdoblje nije izbrisalo duboke podjele u zemlji. Ako išta, pružilo je kratak predah od njih i vratilo hrabrost stanovništvu koje se sve više navikava gledati kako njegove podjele izlaze na vidjelo.
Posljednjih godina nije nedostajalo takvih podsjetnika – od gradskih nereda u ljeto 2023., koji su diljem zemlje poprimili gotovo pobunjeničke razmjere, do dubokih društvenih podjela oko ustavnog unošenja prava na pobačaj te, u novije vrijeme, vrlo medijski eksponirane legalizacije eutanazije. Bogohulna ceremonija otvaranja Olimpijskih igara u Parizu 2024. godine spektakularno je istaknula te rasjede. Njezina drag-queen parodija Posljednje večere nije samo osramotila Francusku na međunarodnoj pozornici, nego je prije svega razotkrila sve vidljiviju borbu oko nacionalnog identiteta zemlje i civilizacije koju ona namjerava očuvati i prenijeti budućim naraštajima.
U takvom nemirnom ozračju slike Lavova posjeta dobile su osobitu težinu. Doista, mnogi izbori povezani s papinskim događajima kao da su gotovo sustavno odgovarali na uvrede nanesene francuskim katolicima i napade na svetost ljudskog života posljednjih godina. Papa Lav podsjetio je predsjednika Emmanuela Macrona na njegovu odgovornost prema katolicima svoje zemlje, više puta potvrdio nepovredivo dostojanstvo i vrijednost svakog ljudskog života te je na svoju misu 26. rujna među onima koji su služili na počasno mjesto uključio osobe s Downovim sindromom.
Ponekad je simbolika išla još dalje, jer se činilo da događaji gotovo ponovno evangeliziraju same spomenike koji su poslužili kao kulise za bogohulni olimpijski spektakl – u jednom od onih obrata koje može prirediti samo Providnost. Dok je olimpijska ceremonija parodirala odrubljivanje glave kraljici Mariji Antoaneti, pogubljenoj na današnjem Place de la Concorde, upravo je taj trg Papa izabrao za svoju misu pred oko 800.000 ljudi. Lav je također odao počast svećenicima i redovnicima koji su bili mučeni i ubijeni tijekom Francuske revolucije.
No nigdje taj preokret nije bio toliko upečatljiv kao na Stade de Franceu navečer 25. rujna. Bdjenje je pružilo sliku novog naraštaja koji više nije spreman nijekati svoj kršćanski identitet – a u zemlji koja se sve više dijeli na suprotstavljene kulturne i ideološke blokove, 80.000 mladih okupilo se oko zajedničke baštine. Središnji dio večeri, koji je režirao Jean-Baptiste Darantière, okupio je katolike vrlo različitih duhovnih senzibiliteta i društvenih pozadina oko zajedničke povijesti svetosti.
Ta slavna povijest odvijala se kroz stoljeća, pri čemu je svako razdoblje bilo predstavljeno jednim svecem i krepošću koja ga je najbolje obilježavala – od poniznosti do ljubavi, od začetaka vjere do misionarskog žara koji je i danas živ.
Na vrhuncu večeri prema Papi je krenula „vojska svetaca“, dok je stadionom odjekivao Jubilate Deo, a iznad njega blistao vatromet.
Kaotični prizori koji su uslijedili nakon njegova odlaska bacili su novo svjetlo na riječi Lava XIV., koji je, vidljivo ganut, odstupio od pripremljenog govora i povikao mnoštvu: „Vi ste sveci Francuske!“
Sveti Otac, koji je vrlo dobro svjestan dinamike koja djeluje u toj zemlji, nije jednostavno pozivao te mlade ljude da crpe nadahnuće iz mnoštva svetaca koji su u dalekoj prošlosti oblikovali Francusku. To je bilo ništa manje nego poziv da odgovore na izvanredne izazove našega vremena i da i sami postanu sveci svoje domovine.
Vjerojatno nije slučajnost što je Papa prije odlaska iz Metza čak blagoslovio jednu neovisnu katoličku školu koja djeluje bez državnog ugovora o financiranju – upravo onu vrstu ustanove koju bi vodeća francuska masonska organizacija, Veliki Orijent Francuske (Grand Orient de France), željela ukloniti iz nacionalnog krajolika.
U Francuskoj koja se ponovno suočava sa svojim starim demonima, Papine riječi sa Stade de Francea sada zvuče gotovo proročanski. Povijest nudi uznemirujuću paralelu.
Godine 1938. Međunarodni euharistijski kongres u Budimpešti okupio je stotine tisuća ljudi u izvanrednom trenutku kršćanskog jedinstva i nade, upravo dok je duboko podijeljena Europa klizila prema ratu. Oni koji su to doživjeli poslije su se toga prisjećali kao providnosne utjehe prije nadolazećih kušnji.
Francuska je možda doživjela nešto slično. Očaravajuće međurazdoblje možda je završilo, ali poslanje povjereno mladima okupljenima na Stade de Franceu tek je počelo.
