Sveti Hilarion, opat
„Redovnici nisu bili poznati u Siriji prije svetoga Hilariona”, kaže njegov životopisac, sveti Jeronim. „On je u toj zemlji uveo monaški život i postao učiteljem onima koji su ga prihvatili. Gospodin Isus imao je svojega Antuna u Egiptu, a svojega Hilariona u Palestini: prvi je bio poodmakle dobi, a drugi još mlad.”
Naš je Gospodin vrlo brzo uzdigao mladoga Hilariona do takve slave da je sveti Antun bolesnicima koji su mu dolazili iz Sirije, privučeni glasom o njegovim čudesima, govorio: „Zašto se trudite dolaziti iz tako velike daljine kada u svojoj blizini imate mojega sina Hilariona?”
Hilarion je, međutim, sa svetim Antunom proveo samo dva mjeseca. Nakon toga mu je patrijarh, prema grčkom prijevodu, rekao: „Ustraj do kraja, sine moj, i tvoj će trud zadobiti nebeske radosti.” Zatim mu je, tada petnaestogodišnjem dječaku kojega više nikada neće vidjeti, dao kostrijet i odjeću od životinjske kože te ga poslao natrag da posveti samoću vlastite domovine. Sam se povukao još dublje u pustinju.
Neprijatelj ljudskoga roda, predviđajući u novom pustinjaku strašnoga protivnika, poveo je protiv njega silovit rat. Čak je i tijelo, unatoč Hilarionovu postu, postalo prvi Sotonin saveznik.
Ali svetac nije imao milosti prema svojem tijelu, za koje njegov životopisac kaže da je bilo toliko krhko i nježno da bi se činilo kako ga svaki napor može uništiti. Ogorčeno je uzviknuo:
„Magarče, pobrinut ću se da više ne udaraš kopitima! Svladaću te glađu, satrti teretima i prisiliti na rad po svakome vremenu. Bit ćeš toliko izmučen glađu da više nećeš misliti na užitke.”
Pobijeđen na tom području, neprijatelj je pronašao druge saveznike kojima je želio Hilariona strahom vratiti među ljude. Kada su razbojnici napali njegovu siromašnu kolibu od pruća, svetac im je sa smiješkom rekao: „Onaj tko je gol ne boji se lopova.” Zadivljeni njegovom krepošću, razbojnici nisu mogli sakriti divljenje i obećali su promijeniti svoj život.
Tada je Sotona odlučio doći osobno, kao što je učinio i svetom Antunu, ali ni ovaj put nije uspio. Nikakva nevolja nije mogla narušiti spokoj koji je stekla ta jednostavna i sveta duša.
Jednoga je dana demon ušao u devu i razbjesnio je tako da je uz strašne krikove jurnula prema svecu. Hilarion joj je samo odgovorio: „Ne bojim te se. Uvijek si isti, bilo da dolaziš kao lisica ili kao deva.” Ogromna se životinja tada smirila i pala pred njegove noge.
Pred Hilarionom je bila još teža kušnja, proizašla iz najlukavije zmijine varke. Kada se pokušao skloniti od mnoštva ljudi koje je opsjedalo njegovu siromašnu ćeliju, neprijatelj je zlonamjerno pronio njegovu slavu nadaleko i naširoko te mu doveo nebrojene posjetitelje iz svih zemalja.
Uzalud je napustio Siriju i proputovao cijeli Egipat. Uzalud je, praćen iz pustinje u pustinju, prešao more i pokušao se sakriti na Siciliji, u Dalmaciji i na Cipru.
Dok je brod plovio među Kikladima, na svakom je otoku čuo kako zli duhovi jedni druge dozivaju iz gradova i sela te trče prema obali dok je prolazio. U Pafosu, gdje se iskrcao, isti je skup demona doveo mnoštvo ljudi. Napokon se Bog smilovao svojemu sluzi i otkrio mu mjesto nedostupno drugim ljudima. Ondje nije imao društva osim legija đavola koje su ga okruživale danju i noću.
No, prema riječima njegova životopisca, nije ih se bojao. Radovao se blizini svojih starih protivnika koje je tako dobro poznavao. Posljednjih je pet godina života proveo ondje u velikom miru.
Crkveni životopis svetoga Hilariona
Crkva ovako sažima povijest svetoga Hilariona koju je zapisao sveti Jeronim.
Hilarion se rodio u Abati, u Palestini, od roditelja koji nisu bili kršćani. Poslan je na školovanje u Aleksandriju, gdje se istaknuo svojim sposobnostima i čistoćom života. Prihvatio je kršćansku vjeru te izvanredno napredovao u vjeri i ljubavi.
Stalno je boravio u crkvi, posvećivao se molitvi i postu te prezirao privlačnost užitaka i zemaljskih želja. U to se vrijeme slava svetoga Antuna već proširila cijelim Egiptom.
Želeći ga upoznati, Hilarion je otišao u pustinju i dva mjeseca učio od njega kako živjeti. Zatim se vratio kući. Nakon smrti roditelja podijelio je svoje imanje siromasima i, premda mu je bilo tek petnaest godina, ponovno se vratio u pustinju.
Sagradio je sićušnu ćeliju, jedva dovoljno veliku da u njoj može boraviti, i spavao na zemlji. Nikada nije mijenjao ni prao kostrijet koju je nosio, govoreći da je suvišno brinuti se o čistoći odjeće od kostrijeti.
Posvetio se čitanju i proučavanju Svetoga pisma. Hrana su mu bile nekoliko smokava i sok od biljaka, koje nije uzimao prije zalaska sunca. Njegovo mrtvljenje i poniznost bili su izvanredni. Tim i drugim krepostima pobijedio je brojne strašne napasti zloga duha te je na mnogim mjestima svijeta istjerao nebrojene zloduhe iz opsjednutih.
Sagradio je mnoge samostane i postao poznat po čudesima. Kada je obolio, bilo mu je osamdeset godina.
U posljednjoj agoniji uzviknuo je:
„Pođi, dušo moja, zašto se bojiš? Pođi, zašto oklijevaš? Gotovo si sedamdeset godina služila Kristu, a sada se bojiš smrti?”
S tim je riječima preminuo.
Da Hilarion, a ipak se boji smrti! Ako se tako postupa sa zelenim drvetom, što će tek biti sa suhim? O slavni sveče, usadi u nas strahopoštovanje pred Božjim sudovima. Nauči nas da kršćanski strah ne isključuje ljubav, nego joj, naprotiv, otvara put i vodi nas prema njoj, a zatim je prati kroz cijeli život poput budnoga i vjernoga čuvara.
Taj je sveti strah bio Hilarionova sigurnost u posljednjem času. Neka i nas čuva na životnom putu, a u času smrti neka nas odmah uvede u nebo!
Sveta Uršula i njezine drugarice, djevice i mučenice
Sveti Hilarion bio je jedan od prvih ispovjedalaca vjere — ako ne i prvi — kojemu je na Istoku iskazivano javno štovanje poput onoga koje se iskazivalo mučenicima. Na Zapadu slavu toga svetog monaha, koji danas ima prvo mjesto, uvećava vojska djevica odjevenih u bijelo, predvođena svetom Uršulom.
Dvadeset prvoga listopada 451. godine Köln je stekao duhovnu slavu koja ga je izjednačila s najuglednijim gradovima. Kritičari mogu raspravljati o okolnostima koje su dovele do okupljanja legije djevica, ali sama činjenica da su Huni pogubili jedanaest tisuća odabranih duša zbog njihove vjernosti danas se, prema autoru, smatra povijesno potvrđenom.
Iz zemlje u kojoj su počivale tolike plemenite žrtve njihovi su posmrtni ostaci više puta iznošeni na svjetlo dana. Na njima su se nalazili znakovi štovanja onih koji su ih pokopali. Primjerice, kao znak pobjede, strijela koja je oslobodila blaženu dušu ponekad je ostavljana zabodena u prsa ili čelo mučenice.
Sveta Angela Merici povjerila je zaštiti te slavne vojske djevica svoje duhovne kćeri i nebrojenu djecu koju će one do kraja vremena odgajati u strahu Gospodnjem. Ugledna Sorbona posvetila je svoju crkvu svetim djevicama, kao i Majci Božjoj. Ondje se, kao i na sveučilištima u Coimbri i Beču, svake godine održavao svečani govor u njihovu čast.
Portugal, obogaćen nekim od njihovih dragocjenih relikvija, proširio je njihovo štovanje i u Indiju. Među vjernicima su se osnivale pobožne bratovštine koje su zazivale njihovu pomoć u času smrti.
Obratimo im se stihovima iz lijepog časoslova koji je u njihovu čast sastavio blaženi Herman, njihov osobito pobožni štovatelj.
Molitva svetim djevicama i mučenicama
O slavne djevice, ispunite sada moju želju i pohitite mi u pomoć kada dođe čas moje smrti. Budite uza me u tom strašnom trenutku i branite me od nasrtaja zloduha.
Neka tada nijedna od vas ne izostane; dođite s Djevicom Majkom na čelu. Ako se na meni još zadrži kakav ostatak grijeha koji me onečišćuje, uklonite ga svojom molitvom. Neka neprijatelj postane svjestan vaše prisutnosti i neka oplakuje vlastiti poraz.
Zaključimo molitvom same Crkve.
Molitva Crkve
Bože, Gospodine naš, molimo te da neprestano s pobožnošću častimo pobjede tvojih svetih djevica i mučenica Uršule i njezinih drugarica. Ono što ne možemo dostojno slaviti svojim duhom i razumom, daj da barem pratimo poniznom službom. Po Gospodinu našemu. Amen.
Izvorni tekst na engleskom: October 21 – St Hilarion, Abbot, prema djelu The Liturgical Year.
2. Razmišljanje za naše vrijeme
Sveti Hilarion proveo je gotovo cijeli život u molitvi, odricanju i traženju Boga. Ipak, njegova svetost nije značila da nije imao kušnji. Naprotiv, morao se neprestano boriti sa sobom, sa strahovima i s onim što ga je udaljavalo od Boga.
Njegov primjer podsjeća nas da duhovni život nije jednokratna odluka, nego svakodnevno vraćanje onome što je doista važno. Ne moramo otići u pustinju da bismo učili od svetoga Hilariona. Naša pustinja može biti nekoliko minuta tišine u užurbanom danu, odustajanje od nepotrebne rasprave, strpljenje s osobom koja nas iscrpljuje ili vjernost molitvi kada nam se ne moli.
Guéranger posebno ističe sveti strah pred Bogom. To nije strah od Boga kao od neprijatelja, nego ozbiljnost s kojom prihvaćamo da naši postupci imaju posljedice i da smo pozvani živjeti odgovorno. Takav strah ne guši ljubav. On nas čuva da ne postanemo ravnodušni prema grijehu, nepravdi i vlastitim slabostima.
Sveti Hilarion pred kraj života pitao se zašto se boji smrti nakon gotovo sedamdeset godina služenja Kristu. I ta njegova ljudska bojazan može nam biti bliska. Vjera ne znači da nikada ne osjećamo strah, nego da i sa svojim strahom možemo stati pred Boga i pouzdati se u njegovu milost.
3. Molitva dana
Gospodine Isuse Kriste, po zagovoru svetoga Hilariona nauči me ustrajnosti u molitvi i vjernosti u malim svakodnevnim dužnostima.
Oslobodi me površnosti i navezanosti na ono što me udaljava od tebe. Daj mi srce koje se ne boji priznati vlastite slabosti, koje se kloni grijeha i koje se pouzdaje u tvoje milosrđe.
Kada dođu kušnje, podari mi snagu da ustrajem. Kada me obuzme strah, podsjeti me da nisam sama i da je tvoja ljubav veća od moje slabosti.
Nauči me živjeti tako da te ne tražim samo u posebnim trenucima, nego da ti svakoga dana vjerno služim u svojim riječima, odlukama i odnosima s drugima.
Sveti Hilarione, moli za nas. Amen.
Poticaj za danas: Odvoji pet minuta za tišinu i molitvu. Zatim izaberi jednu malu stvar u kojoj ćeš danas biti ustrajnija: u strpljenju, dobroti, molitvi ili svladavanju neke loše nav
