Najdublja kriza nije administrativne naravi
Iskušenje među konzervativcima jest pomisliti da bi kriza završila kada bi Rim zamijenio progresivne biskupe pravovjernim biskupima, ispravio neke dokumente i zaustavio određene procese. To bi, svakako, mnogo toga promijenilo. Ali ne bi bilo dovoljno.
Zapadna Crkva suočava se s nečim dubljim: raspadom kršćanskog shvaćanja Boga, čovjeka, grijeha, milosti, naravi, žrtve, autoriteta, spolnosti, smrti i vječnog života.
Katoličke su ustanove desetljećima često pokušavale odgovoriti na sekularizaciju tako što su nastojale postati razumljivije sekularnoj kulturi. Ali ako lijek sve više nalikuje bolesti, ljudi će se naposljetku zapitati zašto im je lijek uopće potreban.
Fascinantno je što mnoge mlađe kršćane danas, čini se, ne privlači prvenstveno prilagodba, nego različitost: ozbiljan nauk, zahtjevno moralno učenje, lijepa liturgija, tišina, ispovijed, post, intelektualna dosljednost, snažan katolički identitet i beskompromisan nadnaravni pogled na svijet.
To bi nam trebalo nešto govoriti.
Kršćanstvo postaje misionarsko ne onda kada se više ne razlikuje od suvremenog društva, nego kada se suvremeno društvo susretne s nečim što samo ne može proizvesti.
Što bi trebalo učiniti sa sinodalnim projektom?
Tradicionalna katolička ekleziologija ne odbacuje sinode. Upravo suprotno: drevna Crkva bila je izrazito sinodalna. Koncili i sinode pripadaju katoličkoj Predaji. Ali apostoli u Jeruzalemu nisu pitali: „Kakvu bismo Crkvu željeli izgraditi?” U biti su pitali: „Što nam je Bog objavio i što ta objava sada zahtijeva od nas u poslušnosti?” Ta je razlika golema.
Katolička sinoda može se pitati kako bolje pratiti osobe koje se nalaze u teškim moralnim situacijama. Ne može proglasiti moralno dobrim ono što Objavljenu istinu i naravni zakon prepoznaju kao grešno.
Može se pitati kako bi žene mogle plodonosnije ostvarivati darove primljene na krštenju. Ne može Crkvi pripisati ovlast nad sakramentalnim ustrojem za koju Crkva vjeruje da joj je Krist nije dao.
Može raspravljati o boljoj pastoralnoj skrbi za rastavljene katolike. Ne može redefinirati nerazrješivost braka.
Može reformirati strukture savjetovanja. Ne može pretvoriti biskupsku službu u mandat koji proizlazi iz demokratskog predstavljanja.
Vodeće načelo mora ostati depositum fidei – polog vjere – a ne Zeitgeist, duh vremena.
A o tome bih nešto trebao znati jer sam Nizozemac. Već smo šezdesetih godina, imajte to na umu, započeli nešto što smo nazvali Pastoralnim vijećem u Noordwijkerhoutu, koje je veoma nalikovalo onome što danas nazivamo sinodalnošću.
Imam nekoliko pitanja koja su jednostavna, ali razorna: Je li sinodalnost osnažila vjeru, dovela ljude Kristu, napunila crkve i donijela nova duhovna zvanja? Činjenica da ta pitanja postavlja upravo nizozemski biskup posebno je značajna: malo je mjesnih Crkava platilo veću cijenu zbog radikalno shvaćenog aggiornamenta, odnosno prilagodbe suvremenom svijetu.
To su pitanja razoružavajuće jednostavnosti. Trebala bi stajati na početku svake crkvene reforme, a ipak se nakon godina rasprava o sinodalnosti gotovo čini da je njihovo postavljanje kršenje nekog tabua:
Je li vjera osnažena? Naviješta li se Krist jasnije? Je li katolički identitet produbljen? Obratilo li se više ljudi? Je li porastao broj vjernika na nedjeljnoj misi? Ima li više svećeničkih i redovničkih zvanja? Je li kateheza postala učinkovitija? Postoji li veće poštovanje prema presvetoj Euharistiji? Je li moralni nauk Crkve postao jasniji? Je li porasla misionarska hrabrost?
Ne pitam za raspoloženja i osjećaje, nova povjerenstva, oblike dijaloga ili modele sudjelovanja. Tražim samo jedno: pokažite mi plodove. Pozivam se na mjerilo starije od svih sinodalnih dokumenata i rasprava o crkvenim strukturama: „Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati” (Mt 7,16).
Katolička Crkva godinama govori o sinodalnosti. Dijele se upitnici, osnivaju raspravne skupine i radne skupine, pišu izvješća, održavaju kontinentalne skupštine, a naposljetku se raspravlja i u Rimu. Govori se o slušanju, sudjelovanju i uključivanju, o novim oblicima crkvenog odlučivanja i o tome kako postati „sinodalna Crkva”. Čemu sve to služi?!
Poznato vam je klasično načelo kanonskog prava: Salus animarum suprema lex – spasenje duša vrhovni je zakon. To je odlučujuće mjerilo. Ništa drugo. Crkva ne postoji radi vlastitih struktura. Nije ni vjerska nevladina organizacija čiji se uspjeh mjeri brojem sudionika u savjetovanjima. Njezino je poslanje naviještati Krista, pozivati ljude na obraćenje, posvećivati ih krštenjem i sakramentima te voditi ih prema vječnom spasenju. Jednostavno je potrebno pogledati dalje od jezika crkvene birokracije i zapitati se što je doista važno.
Jesu li crkve punije? Ima li više mladića koji žele postati svećenici? Poznaju li katolička djeca i mladi bolje svoju vjeru? Razumiju li katolici ponovno što se događa na oltaru tijekom svete mise? Je li poraslo poštovanje prema Kristovoj stvarnoj prisutnosti u Euharistiji? Je li Crkva ponovno stekla hrabrost ljudima reći da Isus Krist nije samo jedna od mnogih religijskih mogućnosti, nego „put i istina i život” (Iv 14,6)?
Mutsaerts izvodi nedvosmislen zaključak: „Ako postavite takva pitanja, nemoguće je Sinodu opisati kao uspjeh.”
Činjenica da te riječi dolaze od nizozemskog biskupa nešto govori. Malo je mjesnih Crkava u Europi iskusilo gorke posljedice radikalno protumačenog aggiornamenta tako temeljito kao Crkva u Nizozemskoj. Metoda koja se tada primjenjivala veoma je nalikovala današnjoj Sinodi o sinodalnosti.
Još pedesetih godina prošlog stoljeća Nizozemska je bila jedan od najdojmljivijih primjera duboko ukorijenjene katoličke kulture. Župe, redovničke zajednice, škole, udruge i katoličke ustanove oblikovale su društveni život. Zemlja je davala velik broj svećenika, redovnika i misionara. Nizozemska Crkva imala je impresivnu vjersku infrastrukturu i snažnu katoličku samosvijest.
A onda je u samo nekoliko godina Nizozemska postala laboratorij crkvenog eksperimentiranja. Ono što je počelo kao otvaranje prema suvremenom svijetu na mnogim se mjestima pretvorilo u napuštanje onoga što se dotad smatralo neupitno katoličkim. Istine vjere odjednom su postale predmetom rasprave, tradicionalni spolni moral navodno je trebalo revidirati, naslijeđeni liturgijski oblici smatrali su se teretom, a autoritet i poslušnost ostatcima prošlog vremena. „Nizozemski katekizam” iz 1966. postao je simbol tog razvoja i naposljetku je zahtijevao ispravke iz Rima.
Mnogo toga što se danas predstavlja kao odvažan novi iskorak zapravo uopće nije novo. Nizozemci su neke od tih stvari isprobali prije više od pola stoljeća. I upravo je u tome tragedija. Očekivani novi procvat nikada nije došao. Umjesto toga, nizozemska je Crkva doživjela dramatičan pad vjerske prakse, raspad katoličkih društvenih struktura, slom svećeničkih i redovničkih zvanja, nestanak samostana i redovničkih kuća te masovno zatvaranje crkava. U samo nekoliko desetljeća jedna od najživljih katoličkih zemalja Europe postala je jedno od najsekulariziranijih društava na kontinentu.
Naravno, na taj su razvoj snažno utjecali i vanjski društveni čimbenici, osobito šezdesete godine. Ali bilo bi povijesno slijepo koristiti se tom činjenicom kako bismo zanemarili unutarnju crkvenu dimenziju. Upravo u razdoblju kada se katolički identitet slabio kako bi se navodno učinkovitije doprijelo do suvremenih ljudi, oni nisu počeli sporije napuštati crkve – nego su ih napuštali još brže.
Ne govorim s povijesno ili crkveno neutralnog stajališta. Kao nizozemski katolik koji je odrastao šezdesetih i sedamdesetih godina, znam kamo Crkva može dospjeti kada neprestano govori o vlastitoj reformi, a sve se nevoljkije obraća ljudima govoreći o obraćenju, grijehu, milosti, žrtvi, otkupljenju i vječnom životu. Povijest moje Crkve zato nije samo stvar prošlosti za sveopću Crkvu. Ona je upozorenje.
Nipošto ne zahtijevam da Crkva prestane slušati. Želim je podsjetiti koga najprije mora slušati. Posljednju riječ nema prevladavajući duh vremena, nego Krist. Društveno prihvaćanje ne određuje što je istina, a što zabluda. Većina ne odlučuje o sadržaju pologa vjere. Uspjeh crkvenog procesa ne mjeri se brojem sastanaka, radnih skupina i završnih dokumenata.
Crkva je primila poslanje koje sama sebi nije dodijelila i koje zato nijedna sinoda ne može promijeniti: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16,15).
Na ta se pitanja ne može odgovoriti još jednim radnim dokumentom. Svatko tko godinama govori o „poslanju” naposljetku mora dopustiti da ga se upita je li se ikakvo stvarno poslanje uopće dogodilo. Svatko tko govori o „obnovi” mora objasniti što je točno obnovljeno. Svatko tko obećava „življu Crkvu” mora moći objasniti zašto se crkve prazne, a duhovna zvanja izostaju. A svatko tko neprestano zaziva „znakove vremena” mora biti spreman primijetiti i one znakove koji se ne uklapaju u njegov vlastiti program reforme.
Sve se svodi na jedno pitanje. Kada sinode završe, dokumenti budu napisani, povjerenstva nestanu, a imena sudionika odavno budu zaboravljena, u konačnici će biti važno samo jedno:
„Jesmo li ljude koji su nam povjereni približili Isusu Kristu?”
To je jednostavno katoličko pitanje. Tko ga ozbiljno postavi, mora biti spreman na mogućnost da će velik dio onoga što se posljednjih godina slavilo kao velika crkvena obnova odjednom izgledati mnogo manje impresivno.
Nizozemska je Crkva nekoć vjerovala da će prilagodbom, eksperimentiranjem i relativiziranjem navodno zastarjelih sigurnosti privući suvremene ljude kršćanstvu. Rezultati tog eksperimenta danas su svima vidljivi: zatvorene crkve i nestanak katoličkog društvenog života.
Kao nizozemski biskup, pozivam papu Lava da ne sudi prema postupcima, nego prema plodovima.
Salus animarum suprema lex – spasenje duša vrhovni je zakon.
Ne sinodalnost. Ne strukturna reforma. Ne prilagodba duhu vremena.
To je mjerilo prema kojemu se naposljetku mora prosuđivati svaka istinska obnova Crkve.
A Rim?
Ovdje postoji neugodan, ali nužan katolički odgovor na pitanje: a što je s Rimom?
I Rim katkad treba reformu.
Ta tvrdnja nije protukatolička. Ona je duboko katolička.
Znao je to Grgur VII. Znao je to Bernard iz Clairvauxa. Znala je to Katarina Sijenska. Znao je to Tridentski sabor. Znao je to kardinal Ratzinger.
Rimska kurija nije mistično Tijelo Kristovo. Vatikanska diplomacija nije božanska objava. Dikasterij nije zaštićen karizmom nezabludivosti u svakoj svojoj odluci. Crkvena imenovanja mogu biti nerazumna. Biskupi mogu biti kukavice. Pastoralne strategije mogu doživjeti neuspjeh.
Katolička odanost stoga ne zahtijeva da se pretvaramo kako je svaka odluka donesena u Rimu mudra.
Ali katolička vjernost jednako tako odbacuje suprotnu pogrešku: Rim me razočarao, dakle Rim više nije važan.
Petar ostaje Petar čak i kada ga Pavao mora ukoriti „u lice” (Gal 2,11).
Taj mali odlomak sadrži gotovo čitavu katoličku teologiju crkvene krize: Pavao se usprotivio Petru, a da pritom nije prestao priznavati Petrovu službu.
Nova katolička reforma?
Povijesna usporedba koja najbolje odgovara rješenju nije ponajprije Prvi vatikanski sabor, pa čak ni pontifikat Pija XII. To su Tridentski sabor i katolička reforma.
Odgovor na protestantizam i unutarnju korupciju u Crkvi nije bio samo niz osuda. Tridentski je sabor učinio nešto mnogo konkretnije.
Definirao je nauk. Reformirao je sjemeništa. Uveo stegu među kler. Reformirao obvezu biskupskog boravka u vlastitim biskupijama. Pročistio je liturgijski život. Poboljšao katehezu. Objavio je Rimski katekizam. Ojačao je propovijedanje. Razjasnio je sakramentalnu teologiju. A zatim su sveci tu reformu utjelovili svojim životom.
To je otprilike ono što Crkvi ponovno treba.
Ne još jedan dugi crkveni razgovor o tome što bi katolički identitet mogao značiti, nego naraštaj biskupa spremnih jednostavno reći:
Ovo je katolička vjera.
Ovo je ono što je Crkva primila.
Ovo se ne može mijenjati.
Ovo se može reformirati.
Ovako katolici slave Boga.
To znači kršćanski brak.
To je svećeništvo.
To je grijeh.
To čini milost.
Zato je Krist umro.
Zato moraš postati svet.
A zatim bi trebali tako i upravljati Crkvom.
Tiha revolucija koja se upravo odvija ne bi smjela dobiti odgovor u obliku proturevolucije utemeljene na bijesu. Bijes lako stvara novu ideologiju i naposljetku novu frakciju.
Istinski katolička proturevolucija mnogo je opasnija za sekularizaciju: pravovjerni biskupi, sveti svećenici, snažne obitelji, ozbiljna kateheza, samostani koji cvjetaju, lijepa liturgija, intelektualna sigurnost, ispovjedaonice pred kojima se čeka u redu, sjemeništa s novim zvanjima, neustrašivo propovijedanje i katolici koji doista vjeruju da je vječni život stvarnost.
Ako se sve to vrati, velik će dio sadašnje crkvene krize početi gubiti svoju snagu.
Crkva se oporavila i od razdoblja znatno mračnijih od našega. Nije se oporavila otkrivajući neki drukčiji katolicizam, nego ponovno otkrivajući onaj koji je primila.
Postoji neobična zabluda među suvremenim ljudima: kada otkriju da je Crkva puna grešnika, zaključuju da je kršćanstvo doživjelo neuspjeh.
To je otprilike kao kada bi netko otkrio da je bolnica puna bolesnika pa zaključio da medicina ne djeluje.
Crkva nikada nije tvrdila da je zajednica savršenih ljudi. Tvrdila je nešto mnogo neobičnije: da je Bog odlučio povjeriti svoju savršenu istinu krajnje nesavršenim ljudima.
To je vrlo biblijski. Pogledajmo popis problematičnih osoba koje je Bog mogao upotrijebiti.
Noa je pio. Abraham je bio prestar. Josip je bio sanjar. Jakov je bio lažljivac. Mojsije je imao govornu manu. Gideon se bojao. Samson je imao dugu kosu. Rahaba je bila prostitutka. Jeremija i Timotej bili su premladi. David je bio preljubnik i ubojica. Prorok Ilija bio je sklon samoubojstvu. Jona je pobjegao od Boga. Job je bankrotirao i završio na gnojištu. Marta se brinula o svemu osim o onome najvažnijem. Samarijanka je bila više puta rastavljena. A Lazar je bio mrtav. Bog je mogao upotrijebiti sve njih. Zato još ima nade i za tebe i za mene.
A što je s apostolima? Petar je zanijekao Krista. Toma nije povjerovao svojim prijateljima. Jakov i Ivan prepirali su se oko toga tko će imati najbolje mjesto u Kraljevstvu. Svi su zaspali u najvažnijem trenutku. A što je još gore, svi su pobjegli.
(Usput, to je bio prvi sinodalni čin u povijesti Crkve.)
Juda je bio zadužen za novac, što se, gledano unatrag, možda nije pokazalo najsretnijim imenovanjem.
Pa ipak, Krist je počeo upravo s njima.
To je vjerojatno prvi razlog zbog kojega ne bih trebao previše paničariti kada mi netko kaže da je neki biskup izgubio razum. Katolička je Crkva preživjela i gore stvari.
Revolucija u Crkvi neobična je pojava jer je obično provode ljudi koji ustrajno tvrde da se nikakva revolucija uopće ne događa. Nekadašnji revolucionar barem se penjao na barikade. Suvremeni revolucionar pridružuje se povjerenstvu.
Ne kaže: „Promijenit ćemo nauk.” Kaže: „Naravno da se nauk ne mijenja; samo ćemo ga primjenjivati na potpuno drukčiji način.”
To je posebno sofisticiran oblik logike. Ne mijenjamo ono u što vjerujemo; samo mijenjamo sve što činimo zbog onoga u što vjerujemo.
Čovjek, primjerice, može i dalje tvrditi da je brak nerazrješiv, a ponašati se kao da ga je iznimno lako razvrgnuti. To je otprilike kao da nekoga prisiljavate da skoči u bazen, a istodobno mu zabranjujete da se smoči.
Problem nije u tome što je katolički nauk prestrog. Problem je u tome što su suvremeni katolici katkad postali toliko uljudni da im je neugodno kada se katolicizam pokaže upravo katoličkim.
Veliki nesporazum o napretku
Svaka hereza ima jednu veliku prednost pred pravovjerjem: jednostavnija je. Uzme jednu istinu i toliko je proširi da sve druge istine nestanu.
Liberal vidi milosrđe i zaboravlja sud.
Rigorist vidi sud i zaboravlja milosrđe.
Revolucionar vidi promjenu i zaboravlja kontinuitet.
Reakcionar vidi kontinuitet i zaboravlja da živa bića rastu.
Pravovjerje je teže jer mora istodobno držati dvije naizgled suprotne istine. Crkva mora biti i nepromjenjiva i živa. Mora istodobno slušati autoritet i odupirati se zlouporabama autoriteta.
Mora biti i sveopća i posebna.
Mora braniti Petra, ali i dopustiti Pavlu da mu se usprotivi „u lice”.
Upravo zato pravovjerje nije dosadno. Ono nije ravna crta. Ono je ravnoteža čovjeka koji jaše na konju.
Što nam je, dakle, činiti?
Suvremeni odgovor uvijek glasi: moramo izmisliti nešto novo. Katolički odgovor obično glasi: moramo ponovno otkriti nešto što smo zaboravili.
Ako katolici više ne poznaju svoju vjeru, dajte im katekizam.
Ako svećenici više ne znaju što je svećeništvo, vratite ih misi.
Ako biskupi zaborave da su nasljednici apostola, podsjetite ih da je gotovo svaki apostol umro kao mučenik, a ne kao predsjednik savjetodavnog tijela.
Ako liturgija postane banalna, ponovno je učinite svetom.
Ako moral postane neodređen, ponovno govorite jasno.
Ako mladi više nemaju ništa za što bi vrijedilo umrijeti, napokon im dajte nešto za što vrijedi živjeti.
A što je s Rimom?
Katolik se prema Rimu može odnositi na dva osobito komična načina. Prvi je vjerovati da je svaka papina misao izravno pala s neba. Drugi je vjerovati da Crkva prestaje biti katolička onoga trenutka kada papa učini nešto nerazborito.
Oba stajališta imaju nešto zajedničko: vrlo slabo poznaju povijest Crkve. Papa nije Bog. Ali nije ni ukras. (Usput, papa Lav nije Franjin nasljednik, nego Petrov nasljednik. To uvelike pojednostavnjuje stvari ako je toga svjestan.)
Katoličko je stajalište mnogo neobičnije: vjerujemo da božanskom ustanovom mogu upravljati ljudi koji katkad donose izrazito ljudske odluke. To nije argument protiv katolicizma. Gotovo da je argument u njegovu korist. Jer samo bi ustanova koja doista dolazi od Boga mogla preživjeti dvije tisuće godina svećenstva.
Crkvu neće spasiti ogorčeni ljudi koji neprestano viču da je sve izgubljeno. Neće je spasiti ni nasmijani birokrati koji nas uvjeravaju da sve ide sjajno dok se držimo za ruke i pjevamo „Kumbaya”. Obnovit će se na isti način na koji se uvijek obnavljala: po svecima.
Ljudi katkad zaboravljaju da Franjo Asiški nije reformirao Crkvu pisanjem dokumenta o crkvenoj obnovi. Postao je svet.
Terezija Avilska nije organizirala konferenciju o kontemplativnom sudjelovanju. Molila je.
Toma Akvinski nije učinio vjeru relevantnom tako što ju je pojednostavnio. Dublje je o njoj razmišljao.
A Filip Neri znao je nešto što mi katkad zaboravljamo: čovjek može biti potpuno pravovjeran i pritom se smijati. Možda je to čak i znak pravovjerja.
Krist je rekao da vrata paklena neće nadvladati Crkvu. Nije rekao da neće stvarati buku. Naprotiv, vrata obično stvaraju priličnu buku kada ih netko zalupi. Katkad se čini da đavao ima iznimno dobar tim za odnose s javnošću.
Ali katolik zna nešto što đavao neprestano zaboravlja: Crkva ne pripada nama. Ona pripada Kristu. To je iznimno dobra vijest, osobito za biskupe.
Ne moramo spasiti Crkvu. Moramo samo paziti da je ne iznevjerimo.
Ne moramo iznova izmišljati istinu. Moramo je samo predati dalje.
Ne moramo graditi novo kršćanstvo. Moramo jednostavno ponovno postati katolici.
A kada bi me netko upitao imam li nade za budućnost Crkve, odgovorio bih: naravno. Ne zato što se uzdam u crkvena povjerenstva, sociološka predviđanja ili strateške dokumente. Nego zato što je na uskrsno jutro grob bio prazan. A koliko znam, to je i dalje najvažnija vijest koja je ikada objavljena.
Epilog
Nakon poslijepodneva provedenog u raspravi o doktrinarnoj zbrci, neuspjesima biskupa, rimskoj diplomaciji, sinodalnosti, liturgijskom propadanju i crkvenoj birokraciji, bilo bi razumljivo kada bi neki od vas sada razmišljali o tome da postanu kartuzijanci.
Nema potrebe za tim. Kršćanska nada nije isto što i optimizam. Optimizam kaže: „Vjerojatno će sve ispasti dobro.” Kršćanska nada govori nešto mnogo snažnije: Krist je Gospodin čak i onda kada se čini da ništa ne ide kako treba.
Crkva je već prolazila kroz strašna razdoblja. Izdržala je progone, korupciju, raskole, nesposobne biskupe, nemoralno svećenstvo, teološku zbrku i pape čije administrativne odluke ne bismo nužno željeli oponašati.
Pa ipak, na čudesan način, svaki put kada bi se pripremao nekrolog Crkvi, pojavio bi se netko.
Atanazije. Benedikt. Franjo. Dominik. Katarina Sijenska. Terezija Avilska. Karlo Boromejski. John Henry Newman.
Duh Sveti ima iritantnu naviku kvariti planove onima koji su Crkvu već proglasili završenom pričom. Možda bi nas to trebalo razveseliti. Mnogi su u prošlosti predviđali pogreb kršćanstva i Katoličke Crkve. Ali zaboravljaju jednu stvar: On nije ostao u grobu. Zato se uvijek iznova vraća.
A najdublja je stvarnost ovo: Krist je uskrsnuo. Euharistija je stvarna. Milost je stvarna. Grijeh se može oprostiti. Istina se ne mijenja zato što je neko povjerenstvo izglasalo nešto protiv nje.
I Crkva u konačnici ne pripada ni progresivcima ni tradicionalistima, ni biskupima ni teolozima, ni Rimu ni nama. Ona pripada Isusu Kristu.
Stoga nemojmo toliko vremena provoditi brinući se o tome hoćemo li spasiti Crkvu da zaboravimo nešto mnogo katoličkije: Krist nas spašava po Crkvi.
Ako mu ostanemo vjerni, bez obzira na to koliko je sadašnji trenutak buran, već znamo kako završava ova priča. Ne sinodalnim izvješćem. Ne konferencijom za novinare. Nego riječima: „Evo, sve činim novo!”
A to je, prijatelji moji, budućnost kojoj se doista možemo radovati.
Kada me ljudi pitaju imam li nade za budućnost Crkve, odgovaram: naravno. Ali zato što je na uskrsno jutro grob bio prazan. A to je, koliko znam, i dalje najvažnija vijest svih vremena.
Živio Krist Kralj!
Pittsburgh, 3. listopada 2026.
+ Rob Mutsaerts
