Drevni normandijski grad Rouen, kao i ostatak Francuske, posljednjih je tjedana bio poprište nekoliko prosvjeda. Učenici su marširali prosvjedujući zbog stanja u svojim školama. Mnogi su prosvjedovali zbog visokih troškova života. Došlo je i do pljačkanja brojnih trgovina. Francuska je duboko polarizirana, ali i ljevica i desnica mrze centrističkog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, čija popularnost iznosi svega 15 posto.
U jednom incidentu, 17. listopada, nekoliko stotina pripadnika antife i drugih ljevičara sukobilo se s pedesetak prosvjednika koje se označava kao „krajnju desnicu” – monarhistima i identitarcima. Nosili su povijesne normandijske zastave s dvama zlatnim lavovima na crvenoj podlozi ili nordijskim križem. Ni na jednoj strani nije bilo umjerenih ni centrista.
Ta stvarnost s terena čini se važnom u svjetlu nedavnih izjava njemačkog kardinala Reinharda Marxa, koji je rekao: „Veliki izazov s kojim ćemo se suočavati tijekom sljedećih dvadeset godina jest prijetnja demokraciji koju predstavljaju rast etničkog nacionalizma i populističkih stranaka krajnje desnice. Dvije snage zastupaju demokraciju, ljudska prava, multilateralizam, naš zajednički dom i čovječanstvo: Europska unija i Sveta Stolica. A gdje su ostali?”
Kardinal Marx nije govorio samo u svoje ime. I papa Franjo i papa Lav XIV. iznosili su negativne ocjene populizma, uglavnom onoga desnog usmjerenja.
Marxova vizija možda je više izraz želja nego realna procjena. Politički centar u Europi, koji još uvijek dominira vodstvom Europske unije, postupno se urušava iznutra. I u Njemačkoj i u Francuskoj centristička se politika raspada, dok obje „krajnosti” jačaju. U Italiji je nekadašnja „krajnja desnica” premijerke Giorgie Meloni, stranka Braća Italije (Fratelli d’Italia), postala nova desnica centra. Stranke krajnje ljevice u usponu u Francuskoj, Njemačkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu oslanjaju se na glasove imigranata, osobito muslimana.
Nasljeđe centrista i Europske unije čine katastrofalne fiskalne i industrijske politike, inflacija, neodrživost socijalne države te rat u Ukrajini bez jasnog vremenskog ograničenja, koji iscrpljuje resurse što ih ostarjeli kontinent teško može priuštiti. Europska industrija ne može konkurirati Kini, ne može osigurati vlastite energetske potrebe i zaostaje u revoluciji umjetne inteligencije koju predvode Sjedinjene Američke Države. Ukorijenjeni, ali sve slabiji europski centar često nema uvjerljivu poruku kakvu danas nude i površna krajnja ljevica i krajnja desnica.
Zanimljivo je da se Crkva u zapadnoj Europi prije točno stotinu godina suočila sa sličnom dvojbom. Godine 1925. jedna je belgijska katolička anketa mladim Europljanima postavila pitanje kojeg su pisca najviše cijenili tijekom prethodnih 25 godina. Tri autora s najviše glasova bili su ljudi koje bismo danas nazvali pripadnicima „krajnje desnice”. Dvojica su pripadala istom političkom pokretu, Action française, na čijem je čelu bio intelektualac Charles Maurras. Upravo je Maurras dobio najviše glasova.
Danas zloglasni Maurras nije osobito poznat, barem u anglofonome svijetu, ali on i njegov monarhistički, nacionalistički pokret u to su vrijeme bili vrlo popularni među katolicima. Maurras je utjecao na osobe poput katoličkog filozofa Jacquesa Maritaina i budućeg portugalskog diktatora Antónija Salazara. Bio je i antisemit, premda to nije bilo u središtu krize koja će uslijediti u njegovu odnosu s Crkvom. Maurras je bio agnostik, slobodoumnik desne orijentacije koji je vjerovao da je „katolicizam dobar za njegovu zemlju, kao i za čitavu civilizaciju”.
Njegova različita heterodoksna stajališta – kao i velika popularnost njega i njegova pokreta među katolicima, uključujući brojne biskupe i svećenike – već su više od desetljeća predstavljala problem.
Papa Pio X., zahvalan Maurrasu na javnoj obrani katolicizma, 1914. odgodio je moguću osudu. Krajem 1926. najprije je Crkva u Francuskoj, a potom i sam papa Pio XI., osudila pokret Action française i Maurrasa. Sedam njegovih knjiga stavljeno je na crkveni Index librorum prohibitorum, odnosno Popis zabranjenih knjiga. Katolici koji su ostali uz pokret nisu bili izopćeni, ali prema njima se „trebalo postupati s najvećom strogošću kao prema javnim grešnicima, lišenima sakramenata i crkvenog pogreba”.
Zabrana je ukinuta 1939. za pontifikata Pija XII. Ironično, Maurras se prije smrti 1952. potpuno pomirio s Crkvom i umro kao katolik.
Jedan od onih koji su zbog zabrane iz 1926. izravno prekinuli veze s Maurrasom i pokretom Action française bio je Maritain, jedan od najznačajnijih katoličkih mislilaca 20. stoljeća. Odlučno se udaljio od integralizma svojega „Učitelja” i okrenuo katoličkom liberalizmu.
Znanstvenici koji proučavaju francusku i vatikansku politiku i danas raspravljaju o tome što je točno dovelo do slučaja Action française 1926. godine. Neki smatraju da je Vatikan upotrijebio teološke argumente u političke svrhe te da su liberalni katolici u francuskoj vladi potajno potaknuli kampanju protiv pokreta. Osim što je bio antisemit, Maurras je bio i ogorčeni protivnik Njemačke te se protivio tadašnjim europskim mirovnim nastojanjima koje je podupirao Vatikan. Dodatna je ironija u tome što je zabrana Maurrasove organizacije dovela do širenja drugih francuskih desnih i europskih populističkih pokreta krajnje desnice tijekom 1920-ih i 1930-ih, koji nikada nisu bili zabranjeni.
Pouka ove priče ne odnosi se toliko na Action française koliko na opasnost od uskog pogleda na stvarnost. Trinaestogodišnja zabrana koju je nametnuo Vatikan utjecala je na Maritaina, dok je za većinu drugih bila nevažna. Nije iznenađujuće što kardinal Marx u Europskoj uniji vidi svojevrsnog političkog spasitelja. Europska unija nastala je prije gotovo sedamdeset godina zahvaljujući velikim katoličkim državnicima – Jeanu Monnetu, časnom Robertu Schumanu, Konradu Adenaueru i Alcideu De Gasperiju.
No ideja da Europska unija danas nekako može „spasiti europsku demokraciju” tako što će zaobilaziti demokratsku volju birača i onemogućavati izborne ishode u korist kompromitiranih centrista čini se prilično klimavom. Nitko ne očekuje da Sveta Stolica postane krajnje desna ili, nadajmo se, krajnje lijeva. Mnogi bi radije vidjeli da se usredotoči na duše, a ne na političke stranke.
Čini se da ankete pokazuju kako francuski katolici daju prednost „krajnje desnoj populističkoj” stranci Nacionalno okupljanje (Rassemblement National) Marine Le Pen u odnosu na druge stranke. Ipak, nijedan politički ishod, pa ni pobjeda populista, nije unaprijed određen. I Europska unija i Sveta Stolica morat će pronaći nove načine komunikacije s političkim vođama i biračkim skupinama koje jačaju na objema političkim marginama – skupinama koje su u prošlosti mogle jednostavno ignorirati ili zabraniti.
