Istraživanja među mladima pokazuju da mnogi gube vjeru jer smatraju da je znanost opovrgnula religiju. Među mnogim drugim čimbenicima, ta je zabluda velik izazov za Crkvu – izazov kojemu se ne posvećuje ni približno dovoljno pozornosti.
O tome sam razmišljao dok sam prije nekoliko tjedana razmjenjivao elektroničku poštu sa svojim dugogodišnjim prijateljem Philom Lawlerom. Naši su razgovori uvijek prosvjetljujući, a ovoga smo puta otkrili da obojica imamo svojevrsno usputno zanimanje za pokušaj razumijevanja kvantne teorije.
Phil to čini kako bi, koliko je to moguće nekome tko nije stručnjak, pratio važan intelektualni razvoj našega vremena, baš kao što je to činio i danas blaženi Fulton Sheen. Ja se time bavim, mislim, zato što sam davno, davno, na planetu koji je bio jako, jako daleko, upisao studij fizike. Godinama poslije s olakšanjem sam otkrio da je i mladi Sokrat proučavao fiziku jer je, baš poput mene, želio spoznati narav stvari.
No matematika, u kojoj sam oduvijek bio dobar, počela mi se činiti sve više nalik nečemu izmišljenom. Danas znam da nije tako. Ali za takvu matematiku potreban je drukčiji način razmišljanja, a meni je nedostajao. Stoga sam, poput starijega Sokrata, krenuo drugim putovima u potrazi za istinom, premda i dalje, kao amater, pratim kvantnu mehaniku i druga znanstvena dostignuća.
Ja „pratim znanost”, ali ne u onom smislu u kojemu se taj izraz danas upotrebljava. Prema klasičnoj formulaciji, znanost je djelatnost „oslobođena vrijednosnih sudova”, izvrsna za otkrivanje istina o energiji i materiji te prostorno-vremenskom kontinuumu u kojem živimo. A njezina je vrijednost još veća kada se drži vlastitoga područja, onoga koje je oslobođeno vrijednosnih sudova.
No to otvara pitanje: kako to da inače inteligentni ljudi na društvenim mrežama pišu ili postavljaju natpise na travnjacima s porukom „Slijedite znanost”, kao da nam znanost može reći kako trebamo živjeti?
Očito je riječ o taktici kojom se ugled moderne znanosti koristi za vršenje pritiska na nas kako bismo prihvatili, primjerice, pobačaj – premda embriologija pokazuje da od trenutka začeća postoji živo ljudsko biće s jedinstvenom DNK. Tom se taktikom nastoje umanjiti i razlike između muškaraca i žena, kojih ima mnogo i koje se mogu dokazati na načine daleko šire od binarne podjele na kromosome XX i XY.
Čini se da bi nas „ZNANOST”, kako je neki predstavljaju, trebala navesti i na to da homoseksualnost, „transrodne” osobe, netradicionalne obitelji i slične pojave smatramo „normalnima”, unatoč istraživanjima društvenih znanosti koja pokazuju njihovu povezanost s nezadovoljstvom životom te različitim psihološkim i društvenim poteškoćama.
Postoje znanosti koje usmjeravaju život – teologija, filozofija i etika – ali kada ih ispravno slijedimo, one nas vode u posve drukčijim smjerovima. Zanimljivo je da postoje stotine vrlo dobrih knjiga, starih i novih, kao i internetskih stranica koje objašnjavaju tu ključnu razliku između prirodnih znanosti i znanosti koje čine mudrost. No sve to ima vrlo malo učinka.
To je tim neobičnije što upravo nemogućnost uočavanja te razlike mnogim ljudima, osobito mladima, onemogućuje da shvate kako nas je isključivo oslanjanje na fizikalne znanosti dovelo upravo do osjećaja besciljnosti i besmisla koji nas danas okružuje. Američki fizičar Steven Weinberg napisao je u svojoj vrlo utjecajnoj knjizi The First Three Minutes (Prve tri minute):
„Što nam se svemir čini razumljivijim, to nam se više čini i besmislenim.”
To je djelomično točno, ali je i tragično pogrešno.
Djelomično je točno iz perspektive znanosti oslobođene vrijednosnih sudova, u kojoj su svrha i smisao sustavno isključeni. No tragično je i katastrofalno pogrešno ako se takvo gledište predstavlja kao jedino vjerodostojno objašnjenje ne samo ljudskoga života nego i reda, istine i ljepote samoga svemira.
Phil Lawler spomenuo je u našoj prepisci da ni on ne razumije kvantnu teoriju u potpunosti. (Čak i znanstvenici priznaju da je ne razumiju do kraja – Richard Feynman to je znao reći s posebnim šarmom.) Ipak, kvantna teorija uvjerila je Phila da znanost može prepoznati postojanje stvarnosti koje ne vidimo i koje, barem u načelu, ne možemo vidjeti. O tome svjedoče iskustva ljudi koji su „umrli”, a zatim se vratili u život, iznoseći zapanjujuće slične opise onoga što su doživjeli.
Nakon naše razmjene elektroničke pošte dogodilo mi se ono što Francuzi nazivaju l’esprit d’escalier – naknadno mi je palo na pamet nešto što sam trebao reći. Nevjerujući ljudi često tvrde da u našem svijetu nema dokaza za Božje postojanje. No takva tvrdnja samo odražava njihovo kulturno siromaštvo. Cijela kršćanska tradicija potvrđuje da Bog, dakako, ne postoji u ovome svijetu poput zvijezde ili poganskoga božanstva. On je Stvoritelj, izvan svemira, pa ga stoga ne možemo „promatrati” unutar njega.
Ali potreban nam je još jedan korak u razmišljanju. (Ispričavam se profesionalnim teolozima, filozofima i znanstvenicima što ovdje pokušavam jednostavno opisati ono čime se oni mnogo bolje bave unutar vlastitih disciplina.)
Moj profesor fizike u srednjoj školi, Daniel Kennedy, dao mi je jedan uvid koji me prati do danas, i to ne samo kada je riječ o fizici. Upitao sam ga kako svjetlost može istodobno biti čestica i val, što mi se činilo nemogućim. Odgovorio je: „Pa, ne možeš to sebi predočiti, ali jednadžbe funkcioniraju.” Isto vrijedi i za kvantne izračune koji omogućuju rad raznih uređaja kojima se danas svakodnevno služimo.
I upravo ovdje praćenje znanosti na neobičan način postaje korisno. Ni Boga ne možemo sebi predočiti. Barem ne u doslovnom smislu. Očito je da On nije starac s bradom koji sjedi na oblaku, kako su ga prikazivali neki umjetnici.
Ne možemo ga predočiti jer se slike nalaze unutar vremena i prostora. Sveti Augustin to je objasnio prije više od 1500 godina, u posljednje tri knjige svojih Ispovijesti.
Uzmimo primjer: nacrtamo krug i kažemo da on predstavlja svemir, a Boga označimo točkom izvan kruga. To „izvan” i dalje se nalazi na istoj ravnini crteža kao i ono što je unutar kruga. Ali Bog, nebo i čitava nadnaravna stvarnost nisu „mjesto” u smislu u kojemu mi poznajemo mjesta. Oni pripadaju drukčijem, nadnaravnom redu koji ne možemo vidjeti, ali o njemu možemo nešto spoznati promišljajući o njegovim učincima – a još sigurnije putem Objave.
Evo još jedne usporedbe, ovaj put preuzete iz „teorije struna”, još jednoga znanstvenog razvoja. Prema toj teoriji, barem koliko je ja razumijem, nevidljive subatomske stvarnosti vibriraju i tako stvaraju naš svijet, proizvodeći nešto nalik glazbenom tonu koji nastaje titranjem žice.
Ta mi je usporedba osobito bliska jer vjerujem da je Tolkienov prikaz stvaranja u djelu Silmarillion – u kojem Eru Ilúvatar pjesmom doziva svijet u postojanje – najbolja analogija biblijskom izvještaju o stvaranju iz Knjige Postanka.
Kvantna mehanika, teorija struna, Tolkien, Bog.
Slijedite znanost.
