Predviđeni sastanak u Rimu, na kojem se trebalo ponovno razmotriti i možda preispitati pobudnicu Amoris laetitia, sada je završen. A što god papa Lav namjeravao učiniti s njegovim zaključcima, to će zasad morati pričekati dok se oporavlja od operacije za koju se, nadam se, neće pojaviti nikakve komplikacije. Mnogi su komentatori usredotočili pozornost na pitanje razvoda i ponovne ženidbe, što je i razumljivo i potrebno. Doista, riječ je o duboko osjetljivim pastoralnim pitanjima koja se tiču katolika koji se nađu u teškim bračnim okolnostima te nakon toga odluče ponovno stupiti u brak izvan Crkve.
U tom je smislu papa Lav u svom uvodnom obraćanju govorio o potrebi da Crkva s pastoralnom osjetljivošću pristupa duhovnoj „krhkosti” tolikih vjenčanih katolika. Podupirem i dijelim tu zabrinutost, uključujući i potrebu da se posveti pozornost katolicima koji žive u „neregularnim” brakovima.
Međutim, kada govorimo o „krhkosti”, najprije je moramo ispravno opisati kako bismo mogli pravilno prosuditi njezine uzroke. Zato moramo točno prepoznati i različite vrste i stupnjeve krhkosti.
Dublja kriza
Zabrinut sam da bi usredotočenost na goruća pitanja poput razvoda i ponovne ženidbe mogla zasjeniti dublju krizu, odnosno dublju „krhkost”. Riječ je o krhkosti koja je mnogo razornija od bilo kojeg pojedinačnog pitanja pastoralnog razlučivanja i koja duboko određuje stvarno pastoralno stanje Crkve. Slon u prostoriji nije pitanje primanja euharistije za katolike koji se nalaze u „teškim”, graničnim životnim okolnostima, nego sve dublja kriza samoga braka.
Broj katolika koji na Zapadu traže sakrament ženidbe drastično se smanjio, a taj se trend sada širi i na one dijelove Crkve za koje se nekoć smatralo da su uglavnom imuni na takve pojave. Štoviše, to postaje sve rašireniji svjetski fenomen.
Ta bračna kriza sama je po sebi simptom dublje bolesti. Dokaze za to vidimo u činjenici da je u cijelome svijetu opala i posjećenost misa, kao i broj krštenja. Svjedočimo i naglom padu stope plodnosti u zemljama koje se smatraju izrazito katoličkima, poput Poljske i Filipina.
Taj je proces u velikoj mjeri posljedica nastanka globalne digitalne kulture koja je u svojim ideološkim temeljima izrazito „zapadnjačka”. Ona kao jedinu temeljnu stvarnost postavlja „ništa” (nihil), a sve što kao nekim čudom proizlazi iz toga ponora ništavila smatra tek pojavnim svijetom promjenjivih i zamjenjivih oblika koji se neprestano preobražavaju.
Sakramentalni pogled na svijet, koji se razumije kao očitovanje vječnosti u vremenu i uzdizanje vremena u vječnost, ne može supostojati s uzdizanjem ništavila na položaj vrhovne stvarnosti.
Kriza razvoda, dakle, proizlazi iz dublje krize našega razumijevanja važnosti samoga braka, a u konačnici i iz produbljujuće krize čitavoga sustava katakoličkoga sakramentalnog života. Ta dublja kriza, ta istinska „krhkost”, još je jedan primjer dubokog prodora moderne sekularnosti i građanskoga liberalizma u sama srca i duše stotina milijuna katolika.
Upravo je na to upozoravao mladi Joseph Ratzinger u svojemu provokativnom članku iz 1958. godine, naslovljenom „Novi pogani i Crkva”. Ratzinger je shvatio da Crkva nije uspjela u srcima većine katolika uspostaviti vlastitu, prepoznatljivu sakramentalnu kulturu. U nedostatku istinski sakramentalnog i saveznog pogleda na svijet, ti su katolici podlegli privlačnosti nestabilne mješavine međusobno nespojivih ideoloških fragmenata, u čijem se središtu nalazilo ono što je Eugene McCarraher nazvao „čarolijama Mamona”.
Kao što je Ratzinger također više puta isticao, suočeni smo s dubokom krizom vjere. Nju uzrokuje pražnjenje naših duša zbog reduktivnog naturalizma i nijekanja nadnaravnoga, što su obilježja modernoga doba. Tako u sebi stvaramo svojevrsni praktični, de facto ateizam. To uvelike slabi čovjekov prirodni religiozni nagon za Bogom, sve dok više nemamo unutarnja duhovna osjetila potrebna da bismo za Bogom čeznuli onako kako bismo trebali.
Samo se „pitanje Boga”, kako često kažem, u samome korijenu proglašava ništavnim i opasnim za društvenu higijenu. Prikazuje ga se kao ostatak mračnoga, predznanstvenog doba praznovjerja i krajnje netrpeljivosti.
Odbacivanje građanskoga kulta blagostanja
Čak i ako takav pogled ne prihvaćamo svjesno, on je poput prašine u zraku koji udišemo. To je duhovna bolest modernoga doba koja razara naša pluća, a svi je nosimo u sebi, htjeli mi to ili ne.
Kako bismo joj se suprotstavili, moramo joj se otvoreno oduprijeti i odbiti spuštati se u okno sekularizma. Ali kako to učiniti? Mnogim katolicima to se čini nemogućim. Kako izbjeći građanski kult blagostanja? Kako izbjeći odbacivanje Božje vrhovne vlasti i njezinu zamjenu ispraznim, drugorazrednim ciljevima tisuća rastresenosti koje djeluju poput bombi što raznose dušu na komadiće?
To je dublja „krhkost” s kojom se suočavamo. Ona ne potkopava samo ovu ili onu „sakramentalnu praksu”, nego i samu legitimnost sakramentalnog poimanja u njegovim temeljima.
Zato milijuni katolika više ne vide važnost sakramenata, pa ni same Crkve. Preostaje im tek neodređen osjećaj da je Bog nešto poželjno. Kao da osjećaju da Bog vjerojatno ne postoji, ali da bi, dovraga, ipak morao postojati. To dušu ispunjava očajem, ogorčenošću i duhovnim cinizmom zbog kojih čak i starinska duhovna mlitavost, odnosno acedia, izgleda kao dječja igra.
To je otrov kojemu se moramo oduprijeti bez obzira na cijenu. Hans Urs von Balthasar takav je trenutak nazvao našim „Ernstfallom” – presudnim trenutkom odluke i krize. Evo što je prije sedamdeset godina o toj temi napisao nedovoljno cijenjeni Christopher Dawson u djelu The Dynamics of World History (Dinamika svjetske povijesti):
Današnji kršćani suočeni su s jednako teškom odgovornošću. Religija je uvijek u iskušenju da se poveže s postojećim poretkom. Ako se mi danas povežemo s građanskom klasom zato što su njezini protivnici često i protivnici Crkve, ponovit ćemo pogrešku koju su galikanski prelati počinili u vrijeme Luja XVIII.
Kršćanska Crkva organ je duha, unaprijed određeni kanal kroz koji spasenjska snaga Božje ljubavi teče i preobražava čovječanstvo. No o kršćanima određene generacije, pojedinačno i kao zajednici, ovisi hoće li taj izvor duhovne snage doći u dodir sa životom čovječanstva i potrebama suvremenoga društva.
Svoje blago možemo čuvati samo za sebe. Svoj talent možemo zakopati u zemlju poput čovjeka iz prispodobe koji je mislio da je njegov gospodar strog i bojao se riskirati. Ili možemo odabrati težak i opasan put stvaralačkoga duhovnog djelovanja, put svetaca.
Ako još nije došlo doba mučenika, onda je završilo doba ograničene, samoočuvajuće, građanske religije. Jer Kraljevstvo nebesko trpi silu i siloviti ga osvajaju.
Čini mi se da je taj uvid danas još aktualniji nego u Dawsonovo vrijeme, kada je promatrao procese truljenja koji su zahvaćali Crkvu njegove epohe. Ti su procesi u naše vrijeme napredovali eksponencijalno. Crkva na Zapadu nastavlja se ponižavati pred oltarom sentimentalnosti i sve se više predaje Molosima modernoga kapitalizma, militarizma, erotizma, konzumerizma i terapijskog moralizma.
I na „desnici” i na „ljevici”, Crkva u Americi i Europi iznakažena je grafitima naših vulgarnih kulturnih preokupacija. Čini se da više nema duhovnih sredstava kojima bi uopće mogla poželjeti nešto što bi bilo više usredotočeno na Krista.
U ranijim razdobljima reforma je bila moguća unatoč korupciji i duhovnoj mlitavosti jer su ljudi još znali gdje se nalazi središte i što ono jest: Krist kojega nam predstavljaju evanđelja. Danas sumnjamo čak i u opravdanost samoga postojanja središta. Smatramo da je sama ideja središta nedovoljno „uključiva”, što je tek šifra za poruku: „Želimo svoje građanske udobnosti i umišljene vrijednosti.” Ipak, pokazuje se da nam središta zapravo nisu toliko mrska. Mamon ne trpi suparnike.
Duhovna dosada koja izjeda župe
George Bernanos svoj znameniti roman Dnevnik seoskog župnika započinje sljedećim riječima župnika iz Ambricourta:
Moja je župa kao i sve druge. Sve su iste. […] Moja je župa smrtno dosadna; nema druge riječi za to. Kao i mnoge druge! Gledamo kako ih dosada izjeda, a ništa ne možemo učiniti. Možda ćemo je jednoga dana i sami dobiti – postati svjesni kancerogene izrasline koja raste u nama. S njom čovjek može još dugo nastaviti živjeti.
„Dosada” je neodređen pojam koji može označavati sve, od uobičajenoga emocionalnog umora koji nastaje pri obavljanju jednoličnih svakodnevnih dužnosti do duboke egzistencijalne acedije – duhovne obamrlosti čovjeka koji je postao umoran od svijeta i ogorčen životom.
No dosada na koju Bernanos misli posebna je vrsta dosade, svojstvena katoličkim zajednicama koje su postupno i neprimjetno napustile vjeru da su sakramenti susreti s Kristom. Tu su vjeru zamijenile sekularnom imitacijom kršćanstva: vanjski oblik sakramenata ostao je sačuvan, ali je njihov unutarnji život ispražnjen i zamijenjen banalnom ideologijom građanskoga kulta samoostvarenja, koji je duboko usmjeren na vlastite interese i izrazito netolerantan prema svemu što ga dovodi u pitanje.
Ne postoji srednji put
Bernanos govori o umirućem katolicizmu koji je izgubio svoju snagu, poput maslačka koji je odavno završio svoje cvjetanje i rasuo sjeme na vjetru. Ono što je preostalo možda izvana još izgleda zeleno, ali više nema prepoznatljivu svrhu. Uskoro će i to zelenilo uvenuti, čak i ako korijenje ostane.
Zato se oko blijedoga, građanskog katolicizma osjeća i zadah raspadanja, prepoznatljiv smrad mrtvih stvari koje trunu, unatoč dezodorirajućim birokratskim sredstvima kojima crkvene kurije pokušavaju poprskati raspadajuće tijelo.
Nicholas Berdjajev također primjećuje da je duh birokracije najdublji unutarnji glas građanske duše. On izražava temeljnu usmjerenost prema „upravljanju pomoću tehnika menadžmenta”, što je sama srž modernoga doba.
Na mjestu uništene Tradicije sekularnost nam je dala… ništa. Štoviše, dala nam je izvrnutu duhovnost koja „ništa” – nihil – slavi kao oslobođenje. To je zato što je formalna „neutralnost” pojedinca koji sam bira jedino apsolutno mjerilo u našoj potrazi za građanskim blagostanjem.
Jedini „grijeh” koji je preostao u našem moralnom rječniku jest „netolerancija” prema potrebama te autonomne slobode. Suvremeni se vjernik nalazi u kulturi koja nije samo „nekršćanska”, nego je otvoreno i odlučno postkršćanska.
Zato ustrajnost u vjeri više ne može računati na potporu šire kulture, pa čak ni, nažalost, Crkve u mnogim okolnostima – osobito ondje gdje je i sama Crkva zaražena istim virusom besciljne osrednjosti i istim duhom razornog štovanja Ništavila.
Ozbiljan je vjernik danas ponovno upućen na vlastite unutarnje snage. Srećom, sakramenti ostaju djelotvorni unatoč duhovnoj osrednjosti prisutnoj u Crkvi. U gotovo svakoj župi još postoje skupine ozbiljnih katolika, a Crkva i dalje obiluje duhovnim bogatstvom koje vjernicima nudi njezina duboka riznica prošlosti.
Ipak, jedini put naprijed za vjernika jest zahtjevan put osobne svetosti, jer je pritisak modernoga svijeta doista snažan. Mlaka nagodba između građanskoga načina života i „duhovnosti” prilagođene tom načinu života neće izdržati oluju koja dolazi.
Nećemo izdržati oluju ni ako ostanemo u pripitomljenom stanju nepokretnosti. U duhovnom životu čovjek se ili kreće prema Bogu ili se spušta prema libido dominandi – želji za vlašću i gospodarenjem nad drugima.
Ukratko, ne postoji „srednji put” kompromitiranoga kršćanstva. Pod „kompromitiranim” ne mislim na to da u Crkvi ima grešnika, pa čak ni na to da ima mnogo, mnogo „velikih grešnika”. Mislim na to da je Crkvu u mnogim pogledima zahvatio strani duh koji poručuje da možemo imati kršćanstvo bez križa, bez križolikoga ustroja vlastitoga života; da možemo biti „dobri kršćani” i istodobno svoj život organizirati oko različitih oblika građanske „sigurnosti”.
Crkva će opstati. Ona nije naša Crkva, nego Kristova. Međutim, čini se da je blijedi, građanski katolicizam u ovom trenutku gotovo nepobjediv.
Ne želim pritom biti površan ni olako završiti tekst nekakvom bezbrižnom nadom koja je suprotnost teološkoj kreposti nade. Živimo trenutak Golgote, u bolnoj kušnji kojoj se zasad ne nazire kraj.
Čini se da će se u doglednoj budućnosti stvari samo pogoršavati. Naš je Gospodin sišao u pakao, a ni nama neće biti pošteđena takva mračna noć duše dok slijedimo njegov put kenotičkoga predanja, odnosno sebedarja u kojem se čovjek odriče samoga sebe. Krist nam je zajamčio pobjedu ako ustrajemo (usp. 2 Tim 2,12). Ali također nas je uvjerio da je put prema slavi za svakoga tko ga istinski slijedi najprije put Kalvarije.
On je doista uskrsnuo, ali kao uskrsli i raspeti Gospodin koji postoji u vječnosti i za vječnost, kao „Jaganjac koji je zaklan” (Otk 13,8).
Vrijeme istječe
Čini se da je naša sudbina, za razliku od sudbine Crkve u prethodnim razdobljima, živjeti u vremenu kada je ta dinamika ogoljena i izložena u svoj svojoj surovosti.
Pred nas je zato postavljen jasan i razotkrivajući – doista „pročišćujući” – izbor koji nam se nudi kao snažan dar Duha: prihvatiti put trpljenja za druge u djelovanju milosti ili izabrati put Mamona i uspjeha.
Srednjega puta više nema. Privremeno utočište blijedoga katolicizma sve se više razotkriva kao duhovni ekvivalent kuće u susjedstvu u kojoj se proizvodi metamfetamin.
Pitam se je li se o takvim stvarima razgovaralo na nedavnom sastanku u Rimu o pobudnici Amoris laetitia. Osjećaju li naši biskupi pastiri, dok se okupljaju kako bi „sinodalno slušali” „svjedočanstva” „sinodalnog naroda”, koji sudjeluje u sinodalnim aktivnostima naše novostvorene sinodalne Crkve u sinodalnom svijetu uzbudljivih decentraliziranih pluralizama, da dublja kriza s kojom se suočavamo ostaje netaknuta takvim besmislicama?
I shvaćaju li da pretvaranje Crkve u beskonačni debatni klub, u kojem je sve neprestano otvoreno za ponovno raspravljanje i preispitivanje, bez ikakve doktrinarne zabrane ponovnog suđenja za isto pitanje, zapravo znači dolijevati benzin na ideološke žeravice modernoga doba koje tinjaju unutar same Crkve?
Svakako, okupimo se i radimo na stvarnim pastoralnim rješenjima za aktualna pitanja, poput odnosa prema razvedenima koji su sklopili građanski brak. Učinimo to na način koji poštuje pastoralno načelo postupnosti.
Ali istodobno ne smijemo zanemariti dublju krizu koja je u korijenu tolikih drugih problema. Najviše zabrinjava to što tako malo ljudi uopće uočava da se u Crkvi odvija kriza koja proizlazi iz krize naše civilizacije.
Kao dokaz pogledajmo ludilo Crkve u Njemačkoj, koja i dalje tvrdi da „sinodalni put naprijed” mora značiti sve snažnije povezivanje katolicizma sa sekularnim štovanjem Ništavila.
To je put u propast. A vrijeme istječe.
