Zašto se čini da zli uvijek napreduju, dok čestiti doživljavaju neuspjehe i stradanja? To zasigurno nije novo pitanje. Jedan nepoznati hebrejski pjesnik obradio je temu nezaslužene patnje prije otprilike dvije i pol tisuće godina, dajući joj ime Knjiga o Jobu – tekst koji je ostao jednako bezvremen kao, primjerice, tragedije Sofokla ili Shakespearea.
Stoga je malo vjerojatno da će ta knjiga uskoro nestati iz tiska. Tko je, dakle, bio Job i zašto je morao trpjeti? Je li bio Židov? Što znamo o naravi njegovih patnji? Je li njegova priča završila sretno ili nije?
Job nije bio Židov, ali nije bio ni poganin. Zapravo, bio je odan jednom jedinom Bogu, čija je vlast nad svemirom bila apsolutna i neupitna. Pa ipak, taj vrhovni Vladar svemira, čije su se zapovijedi posvuda odmah izvršavale, dopustio je da se dogode najstrašnije stvari jednom posve dobrom i nedužnom čovjeku.
Zašto bi Bog ulazio u nadmetanje sa Sotonom, otvorenim neprijateljem svega što je Bog stvorio, dopuštajući mu da iskuša nevinost dobroga čovjeka? Treba li nas uopće iznenaditi što su takve nesreće koje su potom snašle Joba – oduzimanje svega što je posjedovao, uključujući i gubitak osoba koje je najviše volio na svijetu – mogle barem malo poljuljati njegovo povjerenje u Božju dobrotu i moć?
Dobro došli na prvo predavanje iz teodiceje, discipline koja nastoji opravdati Božje djelovanje pred ljudima. Može li se to učiniti? Pruža li Jobova patnja ikakav trag za rješavanje problema boli i patnje? Može li se taj problem uopće riješiti? Ili smo, poput prastarih stanovnika visoke kastiljske visoravni, suočeni s okrutnim životnim nedaćama prisiljeni priznati: No hay remedio – nema lijeka?
Kako je moguće pomiriti vjeru u svemogućega Boga, koji bi vrlo lako mogao ukloniti nepravdu iz svijeta – Boga koji bi to, budući da je jednako dobar koliko je i moćan, zasigurno želio učiniti – sa svijetom preplavljenim zlom? Sa svijetom u kojem dobri najčešće nemaju nikakvu moć, dok moćni nisu ni najmanje dobri? Je li razlog tomu to što Bog u kojega ispovijedamo vjeru nije ni posve dobar ni svemoguć? U tom slučaju ne preostaje nam ništa drugo osim ateizma, obilježenog potpunim i neprekidnim očajem.
„Prokuni Boga i umri!”, govori mu njegova žena. Ali on to ne želi učiniti. Čak i kada, usred svih svojih muka, poželi da se nikada nije ni rodio, ne optužuje Boga za nepravdu koju mora podnositi. Ustrajno ispovijeda svoju vjeru u Otkupitelja koji živi (usp. Job 19, 25).
Čak i kada bi ga Bog poslao u podzemni svijet, gdje nema ni svjetla ni nade za izbavljenje, on bi i dalje nastavio vjerovati. Koliko god njegovi putovi bili bolno nedokučivi, Bog uvijek ostaje jedina stijena uz koju se naposljetku vrijedi prionuti. Njegove su „zagonetke”, kako bi rekao Chesterton, „ispunjenije smislom od ljudskih rješenja”.
Pa ipak, Job vapi i moli Boga za nešto što nema, za nešto bez čega život ne može teći ni opstati. Ne čezne za svojom ženom, ni za zdravljem, ni za izgubljenom djecom, ni za zemljom koju više ne posjeduje. Sve to naposljetku nije presudno. Ovdje je riječ o nečemu mnogo temeljnijem. Ono što mu je potrebno jest pravda pred samim Bogom, jer će upravo ona odrediti ishod svega ostaloga. A tu mu pravdu može dati samo Bog; samo On može obnoviti njihov odnos.
Kako stoji u Knjizi o Jobu:
„Jer on nije čovjek kao ja, da mu odgovaram, da idem s njim na sud.” (Job 9, 32; prijevod Ivana Ev. Šarića)
Jednom riječju, Jobu je potreban sudac, posrednik, netko tko će stati između njega i Boga i premostiti jaz koji ih razdvaja. Ako je Bog, Gospodin nad vojskama, onaj pred kojim trebamo osjećati strahopoštovanje i sveti strah, kako nam govore starozavjetni proroci, onda mora postojati Netko kome se možemo obratiti i od koga možemo zatražiti pomoć.
Jobov vapaj nastavlja se ovim riječima:
„O, kad bi bio koji sudac među nama, koji bi svoju ruku stavio na nas obojicu,
koji bi odmaknuo od mene prut njegov, da me više ne straši strah od njega!” (Job 9, 33–34; prijevod Ivana Ev. Šarića)
Ovdje se otkriva najdublja tjeskoba, ona koju jednostavno ne možemo razriješiti vlastitim snagama. Ni sam Stari zavjet ne pruža konačan odgovor na taj vapaj. Zato svi, poput hebrejskog psalmista, vapimo Bogu: „Poslušaj, Bože, molitvu moju!” (Ps 55, 1).
Psalmist opisuje svoju tjeskobu:
„Strah i trepet nasrću na me, groza se svaljuje na me.
Tada želim: ‘Da bih imao krila golubinja: odletio bih odatle i mir bih našao!’” (Ps 55, 5–6; prijevod Ivana Ev. Šarića)
Jednom riječju, Jobu je potreban sudac, posrednik, netko tko će stati između njega i Boga i premostiti jaz koji ih razdvaja.
Drugim riječima, krila koja su nam potrebna može satkati samo Netko tko nije ništa manje Bog od samoga Boga, ali tko će se, kao Bog, okrenuti čovjeku na posve ljudski način i tako ga podići iz dubine njegove patnje na tim istim krilima.
Ukratko, potreban nam je Bog koji će se čovjeku toliko približiti, toliko nevjerojatno postati blizak, da između njih ostane samo sloboda beskonačnoga Boga da to učini i sloboda konačnoga stvorenja da sa zahvalnošću primi ono što je Bog učinio.
Pravda za Joba, dakle, naposljetku može značiti samo jedno: Boga koji je spreman ne samo uzeti ga za ruku i izvesti iz njegove patnje nego i sam ući u tu patnju, preuzimajući na sebe sve muke koje su mu nanesene.
„Bog je uvijek na strani onih koji trpe”, ističe papa Ivan Pavao II. u dojmljivom odlomku iz knjige Prijeći prag nade:
„Njegova se svemogućnost očituje upravo u tome što je slobodno prihvatio patnju. Mogao je odlučiti da to ne učini. Mogao je odlučiti pokazati svoju svemogućnost čak i u trenutku raspeća. To mu je, zapravo, bilo predloženo: ‘Neka Mesija, Izraelov kralj, siđe sad s križa, da vidimo i vjerujemo!’ (Mk 15, 32). Ali on nije prihvatio taj izazov.
Činjenica da je ostao na križu do kraja, činjenica da je na križu mogao izreći, poput svih ljudi koji trpe: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ (Mk 15, 34), ostala je najsnažniji argument u ljudskoj povijesti. Da se agonija na križu nije dogodila, istina da je Bog Ljubav ostala bi neutemeljena.”
To je istina koju Job čezne čuti, istina za kojom svi čeznemo. Ironija je, naravno, u tome što će Job, kada ta istina napokon bude izrečena – odnosno pokazana – već biti mrtav. Upravo zato otkupiteljsko milosrđe Isusa Krista, Bogočovjeka, obuhvaća ne samo žive nego i mrtve, pa čak i one koji se još nisu rodili.
