Kada je Atila, vođa Huna, 452. godine poveo svoju zastrašujuću barbarsku hordu pred vrata Rima, nezadovoljan osvajanjem talijanskog područja koje je za sobom ostavio opustošenim i očajnim, ondje ga je dočekao jedan čovjek. Taj je čovjek kleknuo između Huna i Vječnoga Grada te, prema predaji koja spaja povijest i legendu, izgovorio ove riječi:
„Rimski narod, nekoć osvajač svijeta, sada kleči kao pobijeđeni narod. Molimo za milost i izbavljenje. O, Atila, ne bi mogao postići veću slavu nego da vidiš ovaj narod, pred kojim su nekoć svi narodi i kraljevi ponizno klečali, kako sada moli za milost pred tvojim nogama. Ti si, Atila, pokorio sve zemlje koje su pripadale Rimljanima. Sada te molimo da ti, koji si pokorio druge, pokoriš samoga sebe. Narod je osjetio tvoju bičevu. Sada bi želio osjetiti tvoju milost.”
Tada su Atiline nevjerne oči ugledale dvije blistave prilike koje su stajale uz izaslanika i držale plamene mačeve iznad njegove sijede glave dok je klečao u poniznoj predanosti. Povukavši se unatrag, Atila je ugledao veličanstvenu vojsku deset tisuća puta brojniju od svoje, poredanu u redove blistave vatre iznad grada. Čovjekove riječi molbe odzvanjale su mu u ušima poput zapovijedi. Ratni je vođa pristao na primirje, poveo svoje legije preko rijeke Po i udaljio se.
Nije bez razloga papa Lav prvi dobio naslov „Veliki”.
Gotovo šesnaest stoljeća poslije, papa Lav XIV. također se obratio jednom ratnom vođi. Cijeli je svijet čuo da je papi Lavu XIV. dijagnosticiran rak pluća, no manje se govorilo o tome da je, oporavljajući se od operacije u bolnici Gemelli, nazvao Vladimira Putina. Preuzevši inicijativu, Lav je zamolio ruskog predsjednika da omogući humanitarni prekid vatre u gradu Oleškiju, koji se nalazi u ruski okupiranom dijelu ukrajinske Hersonske oblasti, gdje je oko 2000 civila zarobljeno i ugroženo zbog ratnih djelovanja.
Poput svojega imenjaka, koji se također obratio moćnom vojskovođi u vrijeme kada svijet nije bio u mogućnosti trenutačno saznati za sve događaje, tihi poziv Lava XIV. Putinu svjedoči o opreznosti i inicijativi razboritoga upravitelja. Premda je to teško, a možda čak i nemoguće, Lav uspijeva pronaći ravnotežu između javnosti i privatnosti koja bi trebala obilježavati papinsku službu.
Zamislimo samo da se papa Lav XIV. osobno susreo s Putinom, kao što se papa Lav Veliki susreo s Atilom Hunskim. Taj bi susret gotovo sigurno odjeknuo cijelim svijetom. Većina ljudi na planetu odmah bi za njega saznala, stvorila mišljenje ili bi joj ga drugi oblikovali. Milijarde ljudi bile bi oduševljene, sablažnjene ili bi se podrugljivo odnosile prema tako neobičnom susretu religije i politike, sa svim njegovim aluzijama, utjecajima i poticajima. Bio bi to potpuni kaos.
A onda bi se internetska oluja objava i podcasta postupno stišala i vratila na svoju uobičajenu razinu. Trolovi bi se povukli pod svoje mostove čekajući novu priliku za napad, a kolektivna bi se svijest okrenula drugim temama – ali ne nepromijenjena. Današnji način trenutačnog javnog objavljivanja i javnog reagiranja šteti karakteru papinske službe, službe koja zahtijeva više diskrecije i razlučivanja nego što to dopuštaju suvremeni mediji. Papa je upravitelj, a ne zabavljač, zakonodavac ili medijska osobnost.
Desetoga studenoga slavi se blagdan svetoga Lava Velikoga (oko 400. – 461.), koji je Crkvom upravljao iznimnom administrativnom snagom i postojanošću, zbog čega je postao zaštitnik papa. Poput Lava XIV., i on je ponizno pregovarao s jednim ratnim vođom svojega vremena… a svijet, katolički ili nekatolički, nije morao o tome biti obaviješten u stvarnom vremenu. To bi moglo biti dobro upozorenje papama u današnje vrijeme trenutačnih informacija, koje su često nepotpune, i trenutačnih dojmova, koji su često pogrešni.
Papa je upravitelj, a ne zabavljač, zakonodavac ili medijska osobnost.
Postojanost svetoga Lava Velikoga trebala bi biti u središtu papinske službe, osobito u ovako nestabilnom vremenu. Papa Lav zauzimao je Petrovu stolicu od 440. do 461. godine, a s nje je širio svetost Rima te, zahvaljujući Petrovoj stolici, upravljao naukom, a ne svjetovnom vlašću. Rim je bio, i još uvijek jest, srce Kraljevstva Božjega na zemlji, a Lav ga je branio unatoč bogatstvu i ugledu Konstantinopola.
Premda se njegova snaga očitovala u blagosti prema Atili Hunu, odlučna snaga pape Lava kao Kristova namjesnika tijekom njegova pontifikata bila je teološka sila. Godine 451. sazvao je dotad najveću skupinu biskupa na Kalcedonski sabor, kako bi se suočili s krivovjerjima koja su nastajala na Istoku, osobito u Konstantinopolu. Na tom je saboru u papinskoj poslanici, poznatoj kao Tomus, koja je javno pročitana, definirana i dogmatski utvrđena istina o dvjema Kristovim naravima u jednoj božanskoj osobi. Nakon što su čuli to nadahnuto izlaganje o hipostatskom sjedinjenju, biskupi su izjavili: „Petar je govorio po Lavu.”
A Petar govori po svim papama, dok oni, surađujući s Božjom milošću, upravljaju katolicima u mirnoj sigurnosti Crkve čijoj vladavini neće biti kraja. Na blagdan svetoga pape Lava Velikoga katolici bi se trebali ujediniti u molitvi da papa Lav XIV. bude vođen primjerom svojega velikog prethodnika, dok upravlja Crkvom u vremenu koje je odavno postalo netrpeljivo prema načinu upravljanja kakav je njegov imenjak provodio. U današnje su vrijeme raširena krivovjerja kakva Lav Veliki nije mogao ni zamisliti. Jedna od prepreka djelovanju papinske službe upravo je to što se toliko toga iznosi pred neselektivne oči javnosti, koja sve konzumira bez ikakva razlučivanja.
Papa ne bi trebao upravljati Crkvom putem društvene mreže X, niti bi svaka njegova usputna izjava o zauzimanju za život trebala biti razglašena na sve strane. Isto tako, ne bi se trebala posvuda objavljivati njegova neposredna reakcija na neku bučnu izjavu Donalda Trumpa ili njegov neugodan susret s osobama poput anglikanske nadbiskupice Canterburyja. Papa je čovjek i, kao i svi drugi, ne može izdržati neprestano propitivanje i nadzor. Zato bi papa trebao upravljati s određene distance, a ne iz središta pozornosti koja vodi u medijsko ludilo. Tako papinska služba nikada nije funkcionirala niti bi trebala funkcionirati.
Zato bi papa trebao upravljati s određene distance, a ne iz središta pozornosti koja vodi u medijsko ludilo.
Papa bi trebao biti sidro – postojano i neupadljivo. Katolici bi trebali osjećati čvrstinu Crkve u njezinim postupcima, kojima se diplomatski uklanjaju kolebljivost, neobičnosti i zlo. Kao što je papa Lav Veliki uklanjao krivovjerja i raskole koji su nastajali na Istoku te branio uspon Rima, tako bi dokumente poput Fiducia supplicans i Traditionis custodes trebalo odlučno i bez pompe odložiti u stranu. Kao što je papa Lav Veliki odbacio zablude Eutiha i Nestorija, tako bi osobe poput kardinala Victora Fernándeza i o. Jamesa Martina trebalo tiho i s poštovanjem prepustiti zaboravu. Katolici bi trebali čuti jasne i smirene izjave o spasenju, miru i životu, a ne povezivati papu i crkveni nauk s kratkim medijskim izjavama izdvojenima iz konteksta.
Ovaj trend štetan je jer snižava dostojanstvo službe rimskoga prvosvećenika, koji nije svjetovna osoba. Ipak, katolici su se previše naviknuli slušati svjetovne medije kako izvještavaju o tome za koga je papa glasovao na međuizborima, kako je duhovito komentirao košarkašku utakmicu između sveučilišta Notre Dame i Villanova ili kako je primio Boba Dylana u audijenciju. Papa ne bi trebao biti izložen internetskom brbljanju. Trebao bi se pokazati onakvim kakav jest: stijenom – jednostavnom, čvrstom i uglavnom šutljivom o svjetovnim pitanjima.
Sveti papa Lav Veliki bio je kraljevski svetac, crkveni naučitelj, kraljevski papa koji je služio Kralju kraljeva i Božji lav koji je svojim glasom naviještao njegovu slavu. Teško je zamisliti kako bi se nosio s društvenim mrežama i medijskim izvještajima o svojem susretu s Atilom. No danas je njegov četrnaesti imenjak učinio nešto slično s Putinom i izbjegao javno razglašavanje. Papa Lav XIV. istupio je i kao poglavar Crkve kako bi se osvrnuo na prijetnju umjetne inteligencije, u mjeri u kojoj ona doista predstavlja prijetnju, dokumentom Magnifica Humanitas.
Vrijeme će pokazati kako će papa nastaviti izbjegavati internetske zamke i privlačne mamce, ali već se nazire sličnost između njega i njegova svetog imenjaka. Neka duh upravljanja svetoga pape Lava Velikoga bude uz papu Lava XIV. u ovim danima brzih izmjena vijesti i viralnih utjecaja koji potiču na ishitrene reakcije. Papa treba pozivati na odgovornost ratne vođe koji ugrožavaju mir Crkve, kao što su to činila ova dvojica Lavova, ali Crkvom se ispravno upravlja na koljenima i iza zatvorenih vrata, a ne putem interneta.
Sveti pape Lave Veliki, moli za nas i za papu Lava XIV.!
