U svojoj nedavnoj videoporuci sudionicima Svjetskog dana molitve za mir, održanog u Asizu u Italiji, papa Lav snažno je osudio vjerska opravdanja rata. Kako je izjavio: „Rat se nikada ne smije voditi u Božje ime”, zbog čega, objasnio je, „ne postoji nešto što bi se moglo nazvati svetim ratom”.
Papa nije jasno naznačio kome su njegove riječi bile upućene. Je li mislio na muslimanske džihadiste koji, slijedeći primjer proroka Muhameda, smatraju rat legitimnim sredstvom za širenje granica islama? Ili možda na tvrdnju patrijarha Kirila i Ruske pravoslavne Crkve da je „s posebnog duhovnog i moralnog stajališta Specijalna vojna operacija [omiljeni kremaljski eufemizam za invaziju na Ukrajinu] sveti rat”?
Bilo kako bilo, neki će biti skloni protumačiti papine riječi kao neizravni napad na tradiciju pravednog rata. To bi bilo u skladu s načinom na koji neki pacifistički tumače papinu izjavu u enciklici Magnifica humanitas da je tradicija pravednog rata „zastarjela”. Takvo je tumačenje vrlo pogrešno, kao što sam već ranije obrazlagao na ovome mjestu.
Moglo bi se pomisliti da je papa Lav otklonio takva nagađanja svojim govorom upućenim izaslanstvu Vojnog ordinarijata Portugala, koji je održao samo dva mjeseca nakon objavljivanja svoje enciklike. Tom je prigodom pohvalio „plemenito poslanje” vojske u obrani suvereniteta domovine i osiguravanju sigurnosti sugrađana. Pozivajući se na Isusov susret s rimskim satnikom u Kafarnaumu, izrazio je veliko priznanje vrijednostima vojne službe: poslušnosti, disciplini, odricanju, odanosti, drugarstvu, predanosti, odgovornosti i hrabrosti.
Ipak, određene zabrinutosti u tom pogledu nisu posve neutemeljene. Papa Lav povremeno je iznosio izjave koje se mogu protumačiti u pacifističkom duhu. Osim toga, stajališta njegova prethodnika o tom pitanju bacaju dugu sjenu na sadašnji pontifikat i nastavljaju izazivati sumnje.
Pravedna procjena riječi i postupaka pape Franje snažno upućuje na zaključak da je namjeravao usmjeriti Crkvu prema pacifizmu. Primjerice, u svojoj enciklici Fratelli tutti iz 2020. godine napisao je da je, s obzirom na brutalnost suvremenog ratovanja, državama postalo „vrlo teško” pozivati se na načela pravednog rata kako bi opravdale sudjelovanje u oružanom sukobu.
Zatim je, tijekom videorazgovora s ruskim pravoslavnim patrijarhom Kirilom u ožujku 2022., posvećenog ratu u Ukrajini, Sveti Otac otišao korak dalje – od tvrdnje da je to „vrlo teško” do izravnog poricanja mogućnosti pravednog rata. Kako je izjavio tijekom razgovora: „Bilo je vrijeme kada se, čak i u našim Crkvama, govorilo o svetom ratu ili pravednom ratu. Danas ne možemo govoriti na taj način.”
Kao da je želio otkloniti svaku sumnju u značenje svojih riječi, papa Franjo odlučno je izjavio: „Ratovi su uvijek nepravedni. […] Rat nikada nije put.” Svaki nepristrani promatrač morao bi zaključiti da je papa zauzeo funkcionalno pacifističko stajalište, čak i ako ga još nije utemeljio kao načelno opredjeljenje.
Poučno je primijetiti kako je papa Franjo u navedenom citatu suprotstavio pojmove svetih i pravednih ratova. Općenito se smatra da se sveti ratovi vode iz vjerskih razloga i s izričito vjerskim ciljevima. Nasuprot tome, pravedni ratovi slijede zahtjeve naravnoga zakona i teže skromnijem cilju – osiguravanju dobro uređenoga mira u vremenitome svijetu, odnosno tranquillitas ordinis, kako je to glasovitim izrazom formulirao sv. Augustin.
Treba li ideju pravednog rata odbaciti zato što je ona „bliska” svetom ratu, da se poslužimo izrazom iz woke ideologije? Sličnu situaciju danas vidimo u načinu na koji neki ljudi riječi prozelitizam i evangelizacija upotrebljavaju kao da su istoznačnice. Njihovim poistovjećivanjem oni potajno pripisuju legitimnim nastojanjima obraćenja, koja su uostalom od Boga određena, prisilne i manipulativne konotacije prvoga pojma.
Vrijedi se prisjetiti i okolnosti u kojima je papa Franjo izgovorio te riječi – ruske invazije na Ukrajinu, koju je i sam opisao kao jasan slučaj „nasilne agresije”. Unatoč tome, oklijevao je priznati da su ukrajinski postupci predstavljali pravedan odgovor na nepravedan rat. Hoće li logika njegova načina razmišljanja neizbježno odvesti Crkvu prema pacifističkom stajalištu, ne samo u praksi nego i u načelu?
Jedna se važna točka u ovim raspravama često zanemaruje. Riječ je o onome što bismo mogli nazvati sekulariziranim inačicama ideje svetoga rata. One uključuju opravdavanja rata koja nadilaze ona što ih nudi tradicija pravednog rata, ali se ipak nežu do opravdanja koja su se povijesno povezivala sa svetim ratovima.
C.S. Lewis dobro je razumio tu pojavu i objasnio ju je u kratkom, ali pronicljivom odlomku o ljubavi prema domovini u svojem klasičnom djelu Četiri ljubavi. Tvrdio je da su vladari, kada se više ne mogu osloniti na zdrav osjećaj domoljublja među građanima, skloni međunarodne sukobe prikazivati isključivo u moralnom svjetlu. Umjesto da pozivaju građane na obranu legitimnih interesa vlastite zemlje, pribjegavaju apstraktnom jeziku spašavanja civilizacije ili promicanja opće pravde.
Koliko god takvi osjećaji bili plemeniti, Lewis je smatrao da je način na koji se vladari na njih pozivaju korak unatrag, a ne naprijed u moralnom promišljanju: „Dobri ljudi morali su biti uvjereni da je stvar njihove zemlje pravedna; ali to je ipak bila stvar njihove zemlje, a ne stvar pravde kao takve.”
Lewis je smatrao da se takva uzvišena retorika lako može pretvoriti u onu vrstu samopravednosti koja poistovjećuje interese vlastite zemlje s Božjim interesima (ili njihovom sekularnom inačicom). Jedna je od žalosnih posljedica, upozoravao je, to što se „lažan osjećaj transcendencije pridaje stvarima koje su u potpunosti od ovoga svijeta”.
Tradicija pravednog rata protulijek je svim tim zabludama. Ona pruža moralno ozbiljnu alternativu, s jedne strane, makijavelističkom pristupu državničkom umijeću, a s druge ideji svetih ratova i njihovih sekularnih inačica. Zašto bi se Crkva željela odreći tako dragocjene baštine?
