“Puno smo radili i ponekad vidimo ono što se čini kao neuspjeh. Osjećamo se kao oni koji moraju zbrojiti rezultate izgubljene sezone dok razmišljamo o onima koji su nas napustili ili nas više ne smatraju vjerodostojnima ili relevantnima.” -Papa Franjo
Na makrorazini, Katolička Crkva je u stanju demografske krize u Sjedinjenim Američkim Državama (i drugdje, ali fokus ovog eseja je Amerika). Gotovo po svim mjerama Crkva se smanjuje. Moglo bi se čak reći da je u stanju kolapsa. Na primjer, usprkos snažnoj imigraciji iz zemalja s velikim brojem katolika, postotak stanovništva SAD-a koji svaki tjedan posjećuje misu prepolovio se od sredine 1970-ih i sada je jednoznamenkast. U isto vrijeme zatvoreno je 40% katoličkih škola, koje su nekoć bile izvor života vjere i američke kulture. Samo 43% onih koji se izjašnjavaju kao katolici ide na ispovijed više od jednom godišnje. Redovnička zvanja smanjila su se za 70%. “Gubitnička sezona” je blagi izraz.
Opći trendovi su jasno vidljivi, ali je dubina krize donekle prikrivena tankom fasadom crkvenih struktura koje još uvijek postoje. Misa je još uvijek dostupna, katoličke škole još uvijek postoje, bogoslovije su još uvijek otvorene. Ipak, izvan ovih vanjskih pojava, Crkva se ubrzano smanjuje. Čini se da se proročanske riječi pape Benedikta ostvaruju u Americi: “Iz današnje krize izaći će Crkva sutrašnjice – Crkva koja je mnogo izgubila. Ona će postati mala i morat će početi manje-više ispočetka. Više neće moći nastanjivati mnoga zdanja koja je izgradila u blagostanju. Kako se broj njezinih pristaša bude smanjivao, tako će izgubiti mnoge svoje društvene privilegije. Za razliku od ranijeg doba, vidjet će se mnogo više od dobrovoljnog društva, u koje se ulazi samo slobodnom odlukom.”
Razinu krize treba prepoznati prije nego što se mogu identificirati i poduzeti učinkoviti popravci. Tek nakon razumijevanja razmjera problema, intelektualni i materijalni resursi mogu se strateški okupiti za rješavanje situacije.
Moja je namjera ovdje identificirati dubinu krize, uz početne naznake gdje postoje znakovi nade.
Evo empirijskih činjenica:
Pad broj katolika koji posjećuju misu te su spremni odgajati djecu u Crkvi, doveli su do pada u mnogim pokazateljima. Broj svećenika, novih ređenja, župa, krštenja novorođenih, krštenja odraslih i brakova po osobi u Sjedinjenim Državama naglo je opao od sredine 1970-ih.
Iako puki brojevi nisu jedina, pa čak ni najbolja mjerila crkvenog života, tako značajno odstupanje od katoličkog života nije znak zdravlja. Jasno je da nešto ne funkcionira i, ako Crkva nastavi raditi iste stvari očekujući drugačije rezultate, nema razloga pretpostaviti da se pad neće nastaviti.
U poslovanju, politici i sportu sve se više koristi pristup temeljen na dokazima i podacima za analizu izvora pada ili rasta i, što je još važnije, testiranje predloženih rješenja. Predsjednik uprave poduzeće nikada ne bi donio veliku korporativnu odluku bez obrade brojeva. Ipak, u Katoličkoj Crkvi, vjerskoj zajednici koju je Krist utemeljio za naše spasenje, donošenje odluka na župnoj i biskupijskoj razini uglavnom se još uvijek vodi nagađanjima, insinuacijama i anegdotama.
Postoje tri načina za pristup krizi, a svi se nadopunjuju i mogu pomoći u stvaranju puta naprijed. Prvo, shvatite da iako se katolička praksa dramatično promijenila, još uvijek postoji vjera na kojoj se treba graditi. Na primjer, većina katolika još uvijek čvrsto vjeruje u Boga, a to se nije mnogo promijenilo u posljednjih nekoliko desetljeća.
Slično tome, većina katolika moli često, a gotovo šezdeset posto moli svaki dan, a to se nije značajno promijenilo u posljednjih 40 godina.
Drugo, identificirajte područja rasta i posvetite više resursa tim stvarima. Postoje dokazi, na primjer, da unutar crkvenog života postoje mikro zajednice koje žive i rastu. Kao što sociolog Stephen Bullivant primjećuje: “Paradoksalno, što više ima oni koji napuštaju vjeru te utječu na mlađe katolike, to su predaniji oni koji ostaju usprkos svemu… Tako na kraju formiraju … međusobno ohrabrujuće, ‘borbene, ali uspješne’ subkulture.” Njih je potrebno identificirati i podržati.
Treće, prepoznati da će kriza stvoriti Crkvu koja je vjernija svom životu i poslanju. Tim pročišćenjem ona će postati bolji svjedok istine, ljepote i dobrote koja zadovoljava naša srca. Manje će ljudi sudjelovati u ovom životu, što je pravi gubitak; ali će preostalo sudjelovanje biti intenzivnije što će zauzvrat osigurati bogatije okruženje za crkvenu i kulturnu obnovu. Na primjer, dok je katolika koji idu na misu sve manje, oni koji idu na misu više mole.
Ovo pročišćenje i njegovo potrebno ponovno opredjeljenje jest i nastavit će biti bolno, ali uz milost Duha Svetoga, to će dovesti do Crkve više nalik Kristu. Kao što je papa Benedikt XVI. slavno rekao: “Jednako sam siguran u ono što će ostati na kraju: ne Crkva političkog kulta, koja je već mrtva, nego Crkva vjere. Možda više nije dominantna društvena moć u onoj mjeri u kojoj je donedavno bila; ali uživat će u svježem cvatu i smatrat će se čovjekovim domom, gdje će pronaći život i nadu iza smrti.”
