Papa Lav XIV imenovao je Cristiannu Perrellu novom predsjednicom Papinske akademije likovnih umjetnosti. Ovo imenovanje otvara neka kritična pitanja, kako pokazuju i njezini dosadašnji radovi na području LGBT tematike. Forsiraju li papu tzv. „dugine“ lobije? Kojom cijenom istina mora biti ušutkana radi jedinstva?
Papa Lav XIV imenovao je Cristiannu Perrellu novom predsjednicom Papinske akademije likovnih umjetnosti. Ovo imenovanje otvara neka kritična pitanja. Godine 2019. Perrella je kurirala izložbu Night Fever: Designing Club Culture 1960–Today, koja je, među ostalim, podržavala LGBT zahtjeve, osobito one queer zajednice. U intervjuu za časopis Sleek Perrella je objasnila da su klubovi „bili mjesta na kojima su ljudi mogli biti ono što jesu i javno potvrditi svoj identitet“, uključujući i takozvani queer identitet.
Godine 2020. nova je predsjednica kurirala izložbu Nudi (Goli) u kojoj je 90 fotografija kineskog umjetnika Rena Hanga, izloženih u Centru za suvremenu umjetnost Luigi Pecci u Pratu, prikazivalo gola tijela. Na nekim fotografijama poze su bile homoerotične. Prema službenom opisu izložbe, snimke su se „ponekad referirale na sadomazohizam i fetišizam“. Potom, 2021., uslijedila je izložba Cult Fiction, također u njezinoj organizaciji. Fotografska izložba reproducirala je plakate za filmove za odrasle koji su se pojavljivali na ulicama Napulja između 1978. i 1981. godine. Perrella je članica Papinske akademije likovnih umjetnosti od lipnja 2022. godine. Imenovao ju je papa Franjo.
Sada se postavlja pitanje: zar nije bilo nijednog jednako kvalificiranog, ali manje kontroverznog imena za predsjednicu Papinske akademije likovnih umjetnosti umjesto Perrelle? Pokušajmo ovo imenovanje povezati s nekim nedavnim događajima. Prisjetimo se ozloglašenog LGBT jubilejskog hodočašća u Rim, pravog Pridea na Trgu svetog Petra, i još ranije privatne audijencije koju je Lav priredio ocu Jamesu Martinu.
Prvi događaj nije se smio dopustiti jer te skupine čine ljudi koji žele promijeniti crkvenu doktrinu o homoseksualnosti i transseksualnosti, a ne žele promijeniti vlastitu orijentaciju i ponašanje. Susret s ocem Martinom sam po sebi bio je legitimni, ali skandal se mora izbjegavati. Izjave isusovačkog svećenika, usmjerene na to da ljudi povjeruju kako papa podržava LGBT ideologiju, zaslužuju ispravak od strane Svete Stolice. Perrellino imenovanje uklapa se u ovu, blago rečeno, dvojbenu sliku. Slično tome, iako u drugom kontekstu, imenovanje Renza Pegorara za predsjednika Papinske akademije za život također je odluka koja ne može biti izuzeta od rezervi.
Želimo pretpostaviti da bi mogao postojati problem upravljanja s strane Lava XIV. Dok su papina djela poznata po vjernosti doktrini, čak i u pitanju homoseksualnosti, neke njegove odluke djeluju sumnjivo. Sigurno je da duginska lobi, koja je vrlo snažna u Vatikanu, forsira papinu ruku, i on se može povinovati radi mira, tj. da očuva jedinstvo Crkve, koje je bilo toliko kompromitirano tijekom prethodnog pontifikata. Ali po kojoj cijeni?
Pitanje je delikatno jer istina mora stajati na jednoj strani vage, a jedinstvo na drugoj. No istina ne smije biti žrtvovana radi jedinstva. U Evanđelju po Ivanu čitamo: „Mnogi od njegovih učenika, kad su ovo čuli, rekli su: ‘Ove riječi su teške; tko ih može shvatiti?’“ (6,60). Težina Isusovih riječi odnosi se ne samo na formu, nego i, prije svega, na sadržaj: Isus je tražio mnogo od svojih učenika. Ono što Gospodin traži toliko je zahtjevno da su frakture neizbježne, kako Ivan izvještava nekoliko redaka kasnije u svom Evanđelju: „Od tada mnogi od njegovih učenika odustadoše i više ga ne slijedahu“ (6,66). Nemamo zapisa da je Gospodin spuštao standard iz straha od podjela, raskola ili da bi ostao samo s nekoliko sljedbenika.
Sada je, radi jedinstva, dobro i nužno kompromitirati se po sekundarnim, marginalnim pitanjima, ali kad je u pitanju doktrina, ne može biti nikakve pregovora, rizika od dvosmislenosti ni kompromisa za veće dobro, jer jedinstvo nije veće dobro od istine. Stoga je nužno intervenirati, barem radi razjašnjenja; u suprotnom, u konkretnim terminima, riječi oca Martina, LGBT jubilej i Perrellino imenovanje mogli bi zaista postati de facto Magisterij, sugerirajući da se katolička doktrina o homoseksualnosti i transseksualnosti promijenila. Šutnja hijerarhije o tim činjenicama bila bi od strane vjernika tumačena kao tihi pristanak, čime bi se na moralnoj razini činila pasivna sukrivnja u zlu, oblik nezakonite materijalne suradnje po propustu.
Toma Akvinski je na ovom mjestu jasan: „Grijeh skandala ne počinje se samo time što se druge potiče na zlo riječima ili djelima, nego i time što se zlu ne sprječava, kad se to mora činiti“ (Summa Theologiae, II-II, q. 43, a. 7, ad 3); „Oni koji imaju vlast i ne sprječavaju zlo, čini se da mu pristaju: i tako postaju sudionici u njemu“ (Summa Theologiae, II-II, q. 62, a. 7, ad 1).
Izvor
