Nakon četiri i pol mjeseca, papa Lav XIV. konačno je objavio svog nasljednika na mjestu prefekta Dikasterija za biskupe. Umjesto nepoznatog autsajdera s periferije, imenovao je sadašnjeg prefekta Dikasterija za zakonodavne tekstove, nadbiskupa Filippa Iannonea (67), rođenog Napolitanca iz Kampanije, za novog prefekta. I tajnik Dikasterija za biskupe, brazilski nadbiskup Ilson de Jesus Montanari, i podtajnik, bosanski svećenik Ivan Kovač, potvrđeni su na nove petogodišnje mandate, što upućuje na Papinu želju za postepenom reformom umjesto revolucionarnih preokreta.
Budući da je Iannone Talijan i iskusni prefekt s dugotrajnim vezama u Rimu, čini se da predstavlja povratak normalnosti, starim putevima.
Ipak, iako zasigurno nije kurijalni autsajder, mnogima je gotovo posve nepoznat. Što se o njemu može sa sigurnošću znati i što to sugerira o budućem pontifikatu pape Lava?
Činjenica da je, poput novoga Pape, stručnjak za kanonsko pravo upada u oči, a također, poput Lava, potječe iz redovničke zajednice, jer je karmelićanin (zapravo je prvi karmelićanin prefekt). No to ipak ne odražava u potpunosti njegovo bogato iskustvo i detaljnu karijeru, jer posjeduje i veliko pravno i pastoralno iskustvo.
Kao novak krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, stekao je doktorat iz građanskog i kanonskog prava na Papinskom lateranskom sveučilištu i prvostupničku diplomu iz teologije na Papinskom teološkom sjemeništu južne Italije, kao i naslov avvocato rotale nakon studija na Rimskoj roti.
Nakon što je postao svećenik, služio je kao sudski vikar, biskupski vikar, a naposljetku i generalni vikar u nadbiskupiji Napulj.
Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je pomoćnim biskupom Napulja početkom 2001., kada je imao samo 43 godine, čime je postao najmlađi biskup u Italiji u to vrijeme. Potom ga je 2009. papa Benedikt XVI. imenovao biskupom Sora-Cassino-Aquino-Pontecorvo.
Na poticaj konzervativnog kardinala Vallinija (koji se snažno protivio homoseksualnim svećenicima, a i sam je bio talentirani kanonski pravnik i prefekt u Kuriji), papa Benedikt dodatno je unaprijedio Iannoneovu karijeru i 2012. ga postavio za vicegerenta Rimske biskupije i nadbiskupa. U novoj ulozi posebno se bavio navodnom financijskom korupcijom u Istituto Dermopatico dell’Immacolata, bolnici povezanoj s važnim redom. Talijanski novinar Andrea Gagliaducci opisao ga je 2018. kao iznimno cijenjenog zbog diskretnosti i učinkovitosti u rješavanju problema iza kulisa.
U studenome 2017. najprije je imenovan pomoćnim tajnikom Dikasterija za zakonodavne tekstove, da bi u proljeće 2018. konačno postao prefekt.
Ubrzo nakon što je Iannone postao pomoćni tajnik, tajnik dikasterija Juan Ignacio Arrieta Ochoa de Chinchetru aktivno se uključio u potporu liberalnom tumačenju Amoris Laetitia koje su proveli argentinski biskupi, a podupirali papa Franjo i kardinal Parolin. To tumačenje dopuštalo je rastavljenima i ponovno vjenčanima primanje pričesti u određenim ograničenim slučajevima, bez obaveze uzdržavanja od spolnih odnosa. Iannoneov prethodnik na mjestu prefekta, kontroverzni kardinal Francesco Coccopalmerio, zauzeo je sličan stav podrške.
Sam Iannone nikada nije izrazio podršku tome, ni tijekom svog kratkog vremena kao pomoćni tajnik usred te kontroverze, niti tijekom svojih sedam godina na mjestu novog prefekta.
Bilo je onih koji su očekivali da će De Chinchetru biti imenovan novim prefektom, slično kao što se govorilo da je Montanari bio Franjin preferirani izbor za novog prefekta Dikasterija za biskupe, a ne Prevost. De Chinchetru je bio i posebno pozvan kao jedan od papinskih delegata na Sinodu o sinodalnosti, dok Iannone nikada nije bio imenovan kardinalom od strane Franje.
Prema The Pillar, nekoliko vatikanskih izvora potvrdilo je da je Iannone odbacio pokušaje radikalnih reformi Zakonika kanonskog prava, koje je zagovarao radikalno progresivni isusovac kardinal Gianfranco Ghirlanda, bliski Papin savjetnik. Ponovno je potvrdio apsolutnu zabranu katolicima da se učlanjuju u masoneriju.
Također se tvrdi da je nadgledao izradu Vos Estis Lux Mundi, dokumenta koji je uveo nove mehanizme za rješavanje optužbi za zlostavljanje i loše upravljanje protiv biskupa.
Izradio je i pravni dokument 2019. godine kojim je pružio podršku kardinalu Ouelletu u njegovim ranim pokušajima da zaustavi promicanje „sinodalnog puta” njemačkih biskupa. „Sinodalnost u Crkvi, na koju se papa Franjo često poziva, nije sinonim za demokraciju ili odluke većine.”
Od presudne je važnosti i činjenica da je sudjelovao na svakom sastanku između državnog tajnika Parolina i kurijalnih prefekata s jedne strane te njemačkih biskupa s druge. Nikada nije pokušao izbjeći sukobe ili kontroverze time da umjesto njega prisustvuje tajnik De Chinchetru, kao što je učinio Roche koji nije bio na prvom sastanku, pa je njegov dikasterij predstavljao tajnik Viola.
Opisan je i kao osoba koja „čini se voli liturgijski sjaj.”
The Pillar je u jednom svom drugom članku sugerirao da je Iannone uvelike prepuštao tajniku De Chinchetru da vodi glavnu riječ u dikasteriju, sam pritom ne pokazujući previše izravnog angažmana. To se, međutim, čini u neskladu s njihovim glavnim člankom o njemu, u kojem ga se opisuje kao osobu s vodećom ulogom u nekoliko važnih reformi kanonskog prava.
Ideja koja se time sugerira jest da je on (previše) popustljiv i da nije pravi vođa, te da bi stoga (prema nakani pape Lava) trebao prepustiti prednost liberalnijem Montanariju. Uz svo dužno poštovanje stručnosti The Pillara i njihova ustrajno kvalitetnog izvještavanja, ova se tvrdnja čini vrlo upitnom iz više razloga.
U to se ubrajaju već spomenute činjenice da je osobno prisustvovao svim (sukobljenim) sastancima s njemačkim biskupima i potpisivao pisma koja osuđuju Sinodalni put, da je bio ubrzano unapređivan više puta pod Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI., te da je bio miljenik kardinala Vallinija, koji je u svojoj ulozi bio vrlo učinkovit i snažan; kao i sama stvarnost da je, pod Franjom, s vremenom postalo jasno kako je bilo preporučljivo ostati suzdržan, osobito na položaju prefekta.
Možda još i važnije, on nije javno prihvatio niti branio sumnjive ideje i prakse koje su bile popularne u Rimu tijekom Franjinog pontifikata.
Prevost je bio slično tih i suzdržan pod Franjom, iako ga je ponekad nadmudrivao aktivniji tajnik Montanari.
Možda je i Iannone, poput kardinala Prevosta, bio tih i diskretan dok je radio pod Franjom, noseći se s liberalnijim tajnikom koji je često donosio odluke, a zapravo bio onoliko snažna sila pravovjerja i zakona koliko je to bilo moguće. Ako je tako, papa Lav možda je imenovao savršenog biskupa da ga naslijedi u njegovoj staroj ulozi – prefekta koji će imenovati mudre biskupe svjesne da zakon proizlazi od Boga, a ne da je u suprotnosti s Njegovom ljubavlju.
Možemo se samo nadati…
