Pape pridaju posebnu pozornost onima koje kanoniziraju u Jubilejskim godinama. Današnja zajednička kanonizacija Pier Giorgia Frassatija i Carla Acutisa označava vrhunac Jubileja 2025., a možda i jednu od najvažnijih točaka Lavova pontifikata.
Za Jubilej 1900. papa Lav XIII. kanonizirao je dvoje svetaca s prilično raširenom pučkom pobožnošću, Jean-Baptistea de La Sallea i Ritu iz Cascie. Nisu svi kanonizirani sveci uživali široko štovanje; većina ih je bila relativno nepoznata. Za svete godine pape nastoje pronaći popularne svece.
Pio XII. kanonizirao je Mariju Goretti 1950., a pobožnost prema njoj bila je toliko raširena da je to bila prva kanonizacija održana na otvorenom, na Trgu svetog Petra, kako bi se moglo primiti stotine tisuća vjernika, među kojima i 84-godišnja majka nove svetice.
Godine 1975. sveti Pavao VI. kanonizirao je Elizabetu Annu Seton i Olivera Plunketta, nasljednika svetog Patrika. Mučen 1681., nadbiskup Armagha i primas cijele Irske bio je još istaknutiji crkveni poglavar od svetog Ivana Fishera. Plunkettova kanonizacija zaokružila je uzdizanje na čast oltara mučenika Engleske reformacije, na koje je Pavao VI. osobito obratio pažnju.
Godine 2016., tijekom izvanrednog Jubileja milosrđa, papa Franjo kanonizirao je Majku Terezu, uzor djela milosrđa 20. stoljeća, kao i Joséa Sáncheza del Ría, mladog mučenika Cristiade u Meksiku. Sveti Otac također je kanonizirao Elizabetu od Presvetog Trojstva, karmelićanku suvremenicu Male Terezije. Hans Urs von Balthasar napisao je knjigu o Tereziji i Elizabeti, Dvije sestre u Duhu, u kojoj je upotrijebio divnu sliku da su sveci Božji prosti brojevi.
Papa Pio XI. i sveti Ivan Pavao II. najopsežnije su ukrasili jubilejski kalendar istaknutim kanonizacijama. Možda će i 2025. godina biti smatrana sličnom u budućim naraštajima.
Pio XI. je u rano ljeto 1925. predvodio nekoliko velikih svečanosti: Tereziju iz Lisieuxa, Petra Canisiusa, Jean-Mariea Vianneyja i Ivana Eudesa, potonja dvojica kanonizirana su na isti dan. U lipnju je također proglasio blaženima isusovačke mučenike Sjeverne Amerike, a u srpnju korejske mučenike. To su bili sveci velike slave i tako su imali sretan popratni učinak povećanja broja hodočasnika u Rimu za jubilej.
Ivan Pavao pripremao se za Veliki jubilej desetljećima, spominjući ga već u uvodnim odlomcima svoje prve enciklike 1979. Program kanonizacija izabran je s velikom pažnjom kako bi obilježio kraj totalitarnog stoljeća; kanonizirao je skupine mučenika iz Meksika i Kine, zbog čega je kineski komunistički režim žestoko prosvjedovao, iako su mučenici živjeli prije Maoove revolucije. Te su kanonizacije trebale istaknuti „nove mučenike” zločinačkih režima prošloga stoljeća.
Otputovao je u Fatimu – svoje jedino jubilejsko putovanje izvan biblijskih zemalja – kako bi proglasio blaženima, Francisca i Jacintu Marto, i kako bi otkrio „treću tajnu”, dio skrivene povijesti 20. stoljeća. U središtu svega, ponudio je poruku Božanskog milosrđa, „posljednje granice zla u svijetu”, kanonizacijom Faustine Kowalske, te „kćeri Poljske” koja je postala „prva svetica trećega tisućljeća”.
Ivan Pavao također je kanonizirao Katarinu Drexel, američku pionirku obrazovanja rasnih manjina, i Josipinu Bakhitu, bivšu sudansku ropkinju koja danas uživa iznimno značenje kao zaštitnica protiv pošasti trgovine ljudima.
Uz Frassatija i Acutisa ovoga mjeseca, uobičajene listopadske kanonizacije uključuju Ignazia Choukrallaha Maloyana, Petra To Rota, Vincenzu Mariu Poloni, Mariju del Monte Carmelo Rendiles Martínez, Mariju Troncatti, Joséa Gregoria Hernándeza Cisnerosa i Bartola Longa. Nekoliko imena posebno se ističe.
Petar To Rot, sin ranih obraćenika na katoličanstvo u Papui Novoj Gvineji, bio je laički katehist. Katehisti su ključni djelatnici evangelizacije i kateheze ondje gdje nedostaje svećenika. Ubili su ga japanski okupatori u srpnju 1945., zatočenog i smaknutog jer je nastavio svoj katehetski rad i propovijedao protiv poligamije, koju su Japanci pokušavali oživjeti u Papui Novoj Gvineji. Branitelj kršćanskog braka i protivnik tiranskih ograničenja vjerske slobode – Petar To Rot aktualan je poput današnjih naslovnica, a već uživa široko štovanje u mlađim Crkvama Azije i Afrike.
Liječnik laik iz 19. stoljeća, dr. José Gregorio Hernández Cisneros, uživa veliku pučku pobožnost u Venezueli, gdje ga slave i izvan katoličkih krugova. Poznat kao „liječnik siromašnih” zbog svoje skrbi za siromašne bolesnike, bio je i čovjek znanosti, predavao je u sveučilišnim bolnicama, a nadahnjivala ga je katolička vjera. Bio je franjevac Trećega reda. Posebno blizak bolesnima tijekom velike pandemije gripe 1918., umro je 1919., ironično, udaren jednom od rijetkih tadašnjih ambulantnih kola. On ostaje jedan od nacionalnih heroja Venezuele, čak i dok se Madurov režim okrenuo protiv venezuelanskog naroda i Crkve. Čovjek vjere i znanosti, sveti liječnik u vremenu kada je medicinska profesija pod ogromnim pritiskom kulture smrti – dr. José Gregorio uvelike je svetac za 2025.
Bartolo Longo bio je sin pobožnog liječnika, ali se odmaknuo od vjere kada je otišao na studij u Napulj. Više od pukog odmaka – prigrlio je sotonističko štovanje i bio „zaređen” za sotonističkog svećenika. Sotonaizam je Bartola doveo do dubokih psihičkih kriza, tako da ga je napustio, vratio se katoličkoj vjeri i 1871. postao dominikanac Trećega reda. Ivan Pavao ga je nazvao „Apostolom krunice” prilikom njegove beatifikacije 1980. – on i njegova supruga vodili su izgradnju nove crkve u Pompejima, danas Bazilike Gospe od Presvete Krunice u Pompejima. Papa Lav XIV. stoga će kanonizirati sveca najviše povezanog s tim svetištem, nakon što je zazvao Gospu Pompejsku pri svome prvom pojavljivanju na lođi sv. Petra nakon izbora 8. svibnja 2025., na njezin blagdan pod tim naslovom.
Sotonaizam i okultizam danas bujaju, kao mračna strana radosnih vijesti u katoličkom tisku o sve većem broju odraslih obraćenika i živahnim studentskim pastoralima. Obraćenik iz sotonizma potrebniji je danas nego u vrijeme Bartola Longa. A on je i svetac hodočašća, svojevrsni otac svetišta u Pompejima, u vremenu kada hodočašća privlače i one koji nisu vjernici (Compostela) i one koji to uvelike jesu (Chartres).
Frassati i Acutis, mladići pristupačne i privlačne svetosti, zasigurno su glavni sveci 2025., ali čitava jubilejska skupina imat će dugotrajan značaj za buduće naraštaje, kao što su ga imali i sveci jubileja prije jednog stoljeća.
